Što se to dogodilo u Haagu? Ništa! To bi bio najkraći odgovor nakon što su odbijene obje tužbe za genocid. S tim da nas je to “ništa” koštalo više od 28 milijuna kuna. Je li se takav ishod, osobito nakon što je 2007. odbijena tužba BiH protiv Srbije, mogao predvidjeti? Jest, svatko tko je iščitao presudu Međunarodnog suda iz 2007. znao je da će, čak i ako se dokažu genocidne radnje, teško biti dokazati i specifičnu genocidnu namjeru bez koje nema genocida koliko god je inače riječ o teškim zločinima. Lijepo nam je vodstvo Srbije govorilo da je najbolje povući obje tužbe. I sada likuju. Što nam je to trebalo? Trebalo je!
Trebalo nam je, bez obzira na cijenu, prije svega zbog svih žrtava. Tko bi se usudio povući tužbu!? Bio bi proglašen izdajnikom. A tužba se morala podnijeti jer bi se u protivnom vječno nad Hrvatskom nadvila sumnja kako se isključivo zbog financijskih ušteda nije poduzelo što se moglo. Tužba se morala podnijeti i zbog povijesne istine. Tko bi inače bio motiviran da tako sustavno i odgovorno evidentira sve zločine koji su se dogodili, i to znajući da će sve izneseno proći detaljnu i stručnu ocjenu vjerodostojnosti u skladu sa strogim međunarodnim pravnim standardima dokazivanja?
Tužba se morala podnijeti i zbog toga što će i ovaj neuspjeh kad-tad rezultirati izmjenama Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ili donošenju neke nove konvencije koja će žrtve državnih zločina bolje zaštititi. Iako smo odmah nakon objave presude očekivano svjedočili različitim, prije svega političkim interpretacijama presude, i u Srbiji i u Hrvatskoj, za objektivnije ocjene ipak će trebati pričekati dok relevantni stručnjaci ne iščitaju stotine stranica presude. Za razliku od već rutinirano odličnog prijevoda Lovre Škopljanca, koji se snalazio i s teškom pravnom terminologijom, njegove kolegice mučile su i sebe i publiku te se, čini se zbog njihova prijevoda i copy paste navika, ubrzo internetskom mrežom proširila informacija kako Srbija ne odgovara za djela počinjena prije travnja 1992. kad je postala ugovorna članica Konvencije. Logičan je zaključak bio da je Vukovar ispao iz razmatranja te su posljedično uslijedili komentari kako je pouka da država kao počinitelj genocida može izbjeći odgovornost tako da promijeni naziv “tvrtke”. Ali u presudi jasno piše da su u Vukovaru i drugim mjestima počinjene genocidne radnje propisane Konvencijom, ali ne s genocidnom namjerom – da se unište Hrvati, pa genocid nije počinjen. Recimo, na Ovčari je cilj bio uništenje neprijatelja, što nije genocid. Stoga sud i nije tražio odgovor na pitanje mogu li se te genocidne radnje pripisati SFRJ, a u slučaju pozitivnog odgovora, je li SRJ sljednica njihove odgovornosti. U odnosu na taj najteži zločin suci su zauzeli vrlo konzervativno stajalište koje dovodi u pitanje smisao Konvencije.
>> Haaški sud odbacio tužbu Hrvatske i srpsku protutužbu. 'Nisu dokazale genocid'
U presudi lijepo pise postojale su genocidne radnje ali ne i namjera uništenja ciljane skupine u potpunosti a zakon kaze i djelomično, akademik Horvatić je lijepo pojasnio u emisiji Otvoreno