Dokumentarac Price of Everything podigao je buru i izvan umjetničkog svijeta. Ambiciozan projekt okupio je neka od najpoznatijih imena tržišta umjetnina, od galerista i kolekcionara do zaboravljenih i (pre)skupih umjetnika kako bi pokazao metamorfozu tržišta od relativno stabilnog i diskretnog do nevjerojatno luksuznog i volatilnog mjesta. Iako se tema grana, najviše kroz usporedbu (nekad) slavnog umjetnika Larryja Poonsa i sveprisutnog diskutabilnog Jeffa Koonsa, temeljno pitanje ostaje – što netko umjetničko djelo čini vrijednim?
Salvator Mundi, remek-djelo Leonarda da Vincija lani je prodano za rekordnih 450 milijuna dolara, i vjerojatno će još neko vrijeme držati titulu najskupljeg umjetničkog djela kupljenog na aukciji. Dok su za ovu prodaju čuli gotovo svi, većina transakcija u umjetničkom svijetu prođe ispod radara. Iste godine, Bez naziva, djelo Jean-Michela Basquiata prodano je za 110,4 milijuna. Originalno kupljeno 80-ih za 19.000 dolara, 2017. na aukciji u Sotheby’s nadmetanje je krenulo s šokantnih 57 milijuna dolara. Na trenutnoj retrospektivi Basquiata u Fondation Louis Vuitton u Parizu upravo ova slika izaziva najviše pažnje i Instagram trenutaka. Prisluškujući razgovore posjetitelja, jedno pitanje se uporno ponavlja – zašto ova slika vrijedi 110,4 milijuna?
Jednostavno, ono što neko djelo čini vrijednim je činjenica da je za njega netko spreman platiti. Ipak, tržište umjetnina je specifično, djelomično jer je neregulirano, podložno trendovima i, barem naizgled, potpuno subjektivno. Još od srednjeg vijeka, umjetnine su bile direktno naručivane od umjetnika za aristokratske obitelji, u 18. stoljeću nastaje tržište umjetnina kakvo poznajemo danas, dok u 20. stoljeću doživljava procvat. Upravo 70-ih godina, kad su naizgled svi stari majstori prodani, aukcijske kuće i kupci okrenuli su se suvremenim umjetnicima i postavili nove standarde. Tržište umjetnina 2017., iznosilo je 63,7 milijardi dolara, duplo od Hollywooda kojem po glamuru i stvaranju trendova neodoljivo sliči. Moda nije jedini faktor koji neko djelo ili umjetnika čini atraktivnim, tu je i struka koja određena djela ističe kao bitna za povijest umjetnosti, sudjelovanje u bitnim izložbama, inkorporacija u relevantne zbirke, zeitgeist, rijetkost, originalnost i naposljetku – ukus pojedinca.
Upravo iz ovih razloga jasno je da tržište umjetnina vrvi konfliktima interesa i potencijalnim prilikama za pranje novca, a svojom netransparentnošću iritira regulatore diljem svijeta. Ipak, upravo mogućnost diskrecije i određenog manevarskog prostora hrani ovo tržište i omogućava mu rast, jer bilo bi ga pogrešno gledati kao standardno mjesto prodaje i kupnje. Dok će cijena djela omogućiti i potaknuti rad umjetnika, ali i sigurnost umjetničkog opusa kroz povijest, prava vrijednost će uvijek ležati u vrlo intimnom osjećaju koje nam određena umjetnina daje.