Likovni radovi Eugena Varzića nalaze se u mnogim javnim prostorima i privatnim zbirkama. Likovno se usavršavao u Madridu, u radionici Eloya Moralesa. Uvršten je u leksikone i vodiče moderne i suvremene umjetnosti u Italiji i Španjolskoj. Jedan je od pet slikara iz Hrvatske čiji je rad uvršten u Leksikon fantastične i suvremene umjetnosti Europe Gerharda Habarte. Slikanje mu je kao disanje pa, kaže, ako ne slika, postaje opasan za okolinu. Jedan je to od razloga zašto rijetko izlaže, fokus mu je na stvaranju. Ipak, slike nastale od 2016. do danas pod nazivom “Prizivanje”, ulja na platnu, mahom portreti, još su danas izloženi u galeriji Fritzi u Malom Lošinju, a potom se sele u Galeriju Bruketa u Rijeku i na Art Zagreb, sajam umjetnosti koji se od 18. do 20. svibnja održava u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla.
Gdje je luksuz, tu je kriminal
– Kod mene je specifična stalna mijena. Nisam klasičan slikar koji bi uzeo jedan motiv ili tehniku i samo se toga držao. Kroz to “prizivanje” promjene prizvao sam sve što sam do sada radio, napravio retrogradnu analizu svojeg rada, podvukao crtu i rekao si: “To znam, to mogu, ali što mogu još?” I napravio sam iskorak, otišao na edukacije u Španjolsku gdje sam upoznao neke nove ljude, nove stavove, nove likovne izraze i drugačiju umjetničku slobodu. To sam sve pokušao upiti i izbaciti na slike koje čine ovu izložbu – govori Varzić, stilom figurativac od kada zna za sebe, koji ne voli da ga se trpa u ladicu hiperrealizma. I po stilu neovisan baš kao i na likovnoj sceni na kojoj se probija sam. Čak nije ni član HDLU jer nije vidio sreću u toj formaciji koja, veli, ne donosi svrhu. U tom smjeru nameće se pitanje i o stanju hrvatskog tržišta umjetnina i njegova postojanja uopće.
– Ljudi govore o njemu, ali pomalo je kao da pričamo o Jetiju – postoji, ali nitko ga nije vidio. Imalo je dobre pokušaje, ali tržište podrazumijeva razaranje da bi se zaradilo. Mudro mi je nedavno rekla jedna kolegica dizajnerica iz Londona: “Gdje je luksuz, tu je i kriminal.” Kod nas pak ima kriminala, ali nema tržišta. Mi slikari, da imamo definirano tržište umjetnina, bili bismo dobrim dijelom još nesretniji jer kad te galerija počne derati sa 60 posto, ako se hranite taštinom, to vam je u redu, ali ako morate prehraniti dvoje djece i živjeti normalan život, onda bi to bilo jako teško. Trebat će godine da naše tržište ozdravi, da se oformi i da se obrazuju ljudi koji će ga voditi i koji će to konzumirati. To je složen proces. Na tom putu borio sam se sam i bio sam primoran naučiti raditi mozaik, voditi likovne radionice i tako ekstra zaraditi, ali uvijek je to bilo likovno izražavanje koje je bilo fer i korektno – govori Varzić.
Po porijeklu Slavonac, svoj je put počeo rođenjem u Đakovu, gradio ga u Slavonskom Brodu, Rijeci, Madridu, jedno vrijeme imao je atelje u Parizu, a potom se vratio kući – ali u Istru gdje živi i stvara u Kufcima čije samotne zime pogoduju stvaranju.
Pozitivna paranoja učenja
– Rodio sam se u Đakovu, a ubrzo smo se preselili u Brod kojem volim pripadati, taj me grad definirao. Nakon iskustva na ratištu upisao sam Akademiju u Rijeci i put me odnio u Istru s kojom, osim što obožavam more, nikada nisam imao poveznicu. Da, i u Parizu sam bio neko vrijeme, ali nisam se tamo najbolje osjećao. To su bile godine kada su po ulicama počeli gorjeti automobili, moja kći je bila mala i sve skupa učinilo mi se suludo. Osim toga, ti si negdje drugdje uvijek stranac, a ovdje sam ipak svoj na svome – kaže.
Neminovno je da je ostvario svjetski uspjeh, no ne voli raditi razliku između njega i ovoga kod kuće. I općenito uspjeh percipira suprotno broju prodanih slika i priznanja, a i dalje mu je moto “kad uspijem, bit ću dvostruko sretan – zbog onih koji su vjerovali i zbog onih koji su sumnjali”.
– Sjećam se, imao sam 12 ili 13 godina i dolazio nekim slikarima, pokoj im duši, nema ih već godinama, kao što meni danas klinci dolaze u atelje, i baš su me doslovno otpisali. Zbog tih iskustava primao sam i primam na edukaciju mlade od kojih neki danas, moram ih pohvaliti, rade kao dizajneri za Adidas, kao scenografi u firentinskom kazalištu, u Sankt Peterburgu studiraju na akademiji... Kažem im u startu da će prvo shvatiti koliko krvavo moraju raditi, a nakon toga uvijek uslijedi plač. Ali kad zagrizu, svi koji su bili kod mene na pripremama uspjeli su i danas su ili profesionalci ili su studenti visokih škola po Europi i to je moj najveći uspjeh. Baš sam rekao supruzi, samo da jedan klinac vidi moju sliku i kaže da bi želio biti slikar, to mi je uspjeh.
Radoholičar je. Osjeća, kaže, uvijek potrebu za nečim novim. Ustaje u pola šest, ima jaku radnu disciplinu i stvaralačku energiju pa, dok mi gledamo njegovu izložbu u Lošinju, on već čačka nešto novo. – Okupiraju me tri stvari. Nasilje, ali ne u smislu pendreka i udaraca, već u smislu koliko možemo pomoću tijela ili lica sakriti ili pokazati da smo pod nekom vrstom pritiska ili udara. Drugo je to da se okrećem šumi kao motivu. Nisam ljubitelj pejzaža, ali, eto, bavit ću se i tim likovnim problemom. I treće je tjelesnost koja nestaje, koliko postajemo umjetni a koliko smo realni i time ću se likovno baviti. Znate, rano sam shvatio, kao 18-godišnjak na ratištu dok su oko mene ginuli ljudi, da život ne vrijedi ništa i tada sam si rekao da si neću dopustiti da mi više ikada u životu bude dosadno, da nikada neću prestati učiti i to je moto koji me drži. Preraslo je čak u pozitivnu paranoju. Ali to je nešto što jako volim.
