Četiri dana jako su dug period u razdoblju sastavljanja nove Vlade i do ponedjeljka se još štošta može promijeniti, no iz onoga što je javnosti u četvrtak predstavio mandatar Andrej Plenković da se iščitati nekoliko poruka. Četiri ministarstva i jedan središnji ured manje simbolična je gesta koja bi javnost trebala uvjeriti u ozbiljnost namjere racionalizacije državne uprave. Samo smanjenje broja ministarstava ne znači, međutim, i automatski manju državnu upravu. Zasad je posrijedi tek nekolicina rukovodećih funkcija čije će ukidanje donijeti zanemarivo smanjenje državnog troška, a hoće li biti znatnije racionalizacije veliko je pitanje, jer se broj službenika u pravilu ne smanjuje u kriznim vremenima koja sa sobom donose i opasnost od socijalnih nemira. Zbog toga je u ovom prvom koraku važan moment funkcionalnosti, odnosno pitanje hoće li manji broj ministarstava osigurati efikasnije provođenje Vladinih politika, što bi trebalo rezultirati efikasnijim sustavom i boljom uslugom građanima.
Iz onoga što je objavio Andrej Plenković takav se smjer, međutim, teško da iščitati. U ovom su poslu, naime, ključnu ulogu ponovno imali unutarstranački i odnosi s koalicijskim partnerima pa se u startu odustalo od nekih posve logičnih poteza. Jedan takav potez je spajanje resora branitelja i obrane. Najavljujući ovu fuziju, u HDZ-u su objašnjavali da su u proteklom ministarskom mandatu Tome Medveda napravljeni važni iskoraci u politici prema hrvatskim braniteljima, pa su oni dobili i novi zakon koji je riješio sva njihova statusna pitanja. U takvoj situaciji, rezonirali su u HDZ-u, branitelji punu zaštitu mogu ostvariti i u okviru ministarstva u kojem bi bila i obrana. Ovaj je plan, međutim, propao brže nego što je objavljen, a izvori u stranci otkrili su da se od njega odustalo pod pritiskom braniteljskih udruga. Da bi se ova tema još jednom mogla koristiti za dnevnopolitičko potkusurivanje, pokazale su i reakcije s političke desnice. HDZ je od plana odustao na prvi spomen novih šatora, vjerojatno svjestan koliko političke štete može nanijeti braniteljski prosvjed kakav je svojedobno i sam obilato koristio kako bi naštetio SDP-ovoj vlasti. Za spajanje ovih resora pretjerano zagrijan nije bio ni Tomo Medved, koji zato ostaje na poziciji ministra branitelja, a kao potpredsjedniku HDZ-a i jednom od najbližih Plenkovićevih suradnika trebalo bi mu pripasti i mjesto potpredsjednika Vlade za koordinaciju sustava domovinske sigurnosti. Riječ je o položaju s priličnom “specifičnom težinom”, kojom se potvrđuje da Medved uživa veliko Plenkovićevo povjerenje, što se proteklih dana vidjelo i u činjenici da je jedini među potpredsjednicima stranke sudjelovao u donošenju svih važnih odluka vezanih uz arhitekturu nove Vlade.
Na čelo Ministarstva obrane po svoj će prilici zasjesti Mario Banožić, dosadašnji ministar državne imovine, a najava ovakvog kadroviranja izazvala je val nezadovoljstva u stranci. Istaknuti HDZ-ovci neslužbeno redom rogobore protiv ovog imenovanja i upozoravaju da je riječ o iznimno osjetljivom sustavu, koji uz golemu javnu nabavu koja se mjeri u milijardama kuna, obuhvaća i Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju, inspekcijske poslove, ali prije svega skrb o sustavu u kojem su tisuće naoružanih ljudi, što zahtijeva ne samo iznimne upravljačke sposobnosti, nego i autoritet koji Banožić nije imao kad steći tijekom svoga kratkog ministarskog mandata.
VIDEO Ministar Marić o pomoći države poduzetnicima, uvođenju eura, dugovima bolnica...
Kuloari bruje
Uz prigovore tehničke naravi dolaze i oni koje generiraju složeni unutarstranački odnosi. Mario Banožić, naime, u HDZ-u slovi kao kadar Tomislava Čuljka, kojega mnogi doživljavaju kao moćnog pozadinskog igrača u vrlo napetim odnosima koji godinama vladaju među HDZ-ovim organizacijama na istoku Hrvatske. Mnogima je zato zasmetalo kada je Čuljak nedavno napredovao kroz stranačku funkciju na kojoj je trebao usmjeravati HDZove odnose s drugim strankama, a u Banožićevu imenovanju vide opasnost od dodatnog širenja Čuljkova utjecaja. Drugi pak govore da Banožićevu kandidaturu ne treba dovoditi u vezu s Čuljkovim utjecajem koji, tvrde, i nije tako snažan kako se izvana može činiti. Tvrde da Čuljak nije ispunio očekivanja vrha stranke na novoj funkciji i da bi Banožićevo imenovanje bilo isključivo odraz činjenice da je mladi ministar u proteklih godinu dana stekao Plenkovićevo puno povjerenje, a ne rezultat Čuljkova lobiranja.
Ništa manje otpora od spajanja resora branitelja i obrane, doduše bez spominjanja prosvjeda, izazvala je i najava spajanja resora pravosuđa i uprave. Javno je reagirala udruga sudaca, koja podsjeća da sličan eksperiment iz 2000. nije urodio plodom, ali i upozorava da je neprimjereno da se sudove spaja s upravom, budući da oni kontroliraju rad upravnih tijela. No najvažniji argument protiv ovog spajanja je činjenica da su i u upravi i pravosuđu najavljene duboke reforme, pa se postavlja pitanje kakvu poruku Plenković šalje spajanjem ovih dvaju resora. Hoće li se ministar uprave doista moći do podne kvalitetno posvetiti, primjerice, reorganizaciji lokalne samouprave, racionalizaciji državne uprave, izbornom zakonu ili referendumima, a popodne reformirati pravosuđe? Posebno kad se uzme u obzir da je ovaj posao stavljen na krhka pleća Ivana Malenice, koji je na ministarskoj funkciji svega godinu dana i nije stigao izgraditi ni autoritet ni posebnu političku težinu, bez obzira na recentni izborni uspjeh. Naši izvori govore kako ovim spajanjem nije bio oduševljen ni sam Malenica, no nakon Plenkovićeve objave kako će izgledati njegova nova Vlada, jasno je da je ta stvar riješena.
Veliku pozornost stranačkih kuloara privukla je i priča o sudbini Ministarstva turizma, kojem se neslužbeno najavljivalo ukidanje, odnosno pripajanje uz druge resore, pri čemu se spominjalo gospodarstvo, regionalni razvoj, kultura... To ministarstvo na kraju ne samo da nije ukinuto, nego mu je pripojen i resor sporta, o kojem je do sada skrbio poseban središnji državni ured na čijem je čelu bila Janica Kostelić. A sudeći po našim izvorima u HDZ-u, jedini razlog zbog kojeg se odustalo od gašenja ovog ministarstva je – Nikolina Brnjac. Državnu tajnicu u Ministarstvu vanjskih poslova proteklih se dana spominjalo kao potencijalnu čelnicu MVEP-a, a zatim i Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU. Funkciju u ovom ministarstvu joj je, po našim izvorima, izbio Ivan Anušić. Osječko-baranjski župan i potpredsjednik HDZ-a na parlamentarnim je izborima ostvario izvrstan rezultat. Njegova je lista u 4. izbornoj jedinici osvojila rekordnih osam mandata, a Anušić je osobno kao nositelj te liste dobio gotovo 40 posto preferencijalnih glasova čime se, i po postotku i po apsolutnom iznosu osvojenih glasova, svrstao odmah ispod Plenkovića i ministra zdravstva Vilija Beroša, a daleko je iza sebe ostavio Božidara Kalmetu, o čijem se preferencijalnom uspjehu u 9. izbornoj jedinici danima naveliko piše. S ovakvim izbornim rezultatom, prvi osječko-baranjski HDZovac itekako ima argument za tezu da bi jedno ministarsko mjesto trebao popuniti kadar iz njegove županije, a naši izvori tvrde da se, uz EU fondove, razgovaralo i o Ministarstvu poljoprivrede, na čijem bi čelu prema posljednjim informacijama trebala ostati Marija Vučković.
Regionalni razvoj i fondovi EU mogli bi, pak, završiti u rukama Anušićeve suradnice Nataše Tramišak, a u ovoj konstelaciji Brnjac bi ostala bez resora. Kako sada stvari stoje, ona će se ipak skrasiti na čelu turizma i sporta. Pa iako naši izvori ne dvoje da se radi o stručnoj, premda ponešto preambicioznoj osobi, kažu da ključ njezina uspjeha nije u stručnosti, nego u dobrim odnosima s Matom Granićem. U stranci se tako moglo čuti da je upravo Granić snažno lobirao za Nikolinu Brnjac, a naklonost Plenkovića prema bivšem šefu dobro je poznata. Od kadrovskih pitanja ovdje je, međutim, važnije čime će se ovo ministarstvo baviti. Ključni argument za pripajanje turizma nekom drugom resoru bila je činjenica da se to ministarstvo do sada u mnogim poslovima preklapalo s Turističkom zajednicom, usmjerenom na promociju hrvatskog turizma u svijetu. Dobar dio struke zauzeo se ipak za opstanak zasebnog resora, no dio ljudi u sektoru rezonirao je da uspjeh resora ne mora ovisiti o ploči istaknutoj na pročelju. Upućeni upozoravaju na to da ovaj resor, da bi u potpunosti ispunio svoju ulogu, treba objediniti sve poslove vezane uz turizam, uključujući i nautički, zdravstveni i ruralni turizam, koji su sad razbacani u ministarstvima prometa, zdravstva i poljoprivrede. Uz to, valja se sjetiti da se ključnim poslom u sektoru turizma, nerazvrstanim turističkim zemljištem, u mandatu iza nas bavilo Ministarstvo državne imovine, što je također dovodilo u pitanje smisao postojanja zasebnog resora turizma.
Činjenica da je turizmu na koncu pridodan resor sporta, kao važan promotor hrvatskog turizma, ukazuje, međutim, na to da bi se ovo ministarstvo i ubuduće primarno moglo baviti turističkom promocijom, što znači da će i dalje trpjeti kritike kao nepotrebno. U takvim okolnostima posebno bode u oči spuštanje resora demografije i mladih na razinu središnjeg državnog ureda. Problemi s depopulacijom dobro su poznati, kao i zaklinjanje HDZ-a u njihovo rješavanje. Pitanje je koliki je utjecaj demografija i do sada mogla imati u okviru većeg ministarstva koje se primarno bavilo socijalnom politikom. Riječ je o području koje zahtijeva multidisciplinarni pristup i angažman praktički svih ministarstava.
Niža medijska vidljivost
Uz predan i sustavan rad, za uspjeh demografskih mjera potrebna je i kontinuirana primjena kroz dulje vrijeme, jer se upravo u demografiji najdulje čeka na bilo kakve rezultate. Ozbiljne namjere u ovom području Plenković bzato pokazao da je demografiju podigao na razinu potpredsjednika Vlade koji će koordinirati provedbu ovih mjera u svim resorima. No demografija ne samo da nije dignuta na ovu razinu, nego je spuštena na razinu državnog tajnika u središnjem uredu, koji uopće nije član Vlade. A to znači da mu je, uz utjecaj, niža i medijska vidljivost, što nikako ne može biti dobra poruka za opustošene hrvatske krajeve ni za zemlju u cjelini. Slično je prošla i digitalizacija, koja je također bila jedna od okosnica HDZ-ova izbornog programa. I ona ostaje na razini središnjeg ureda koji će, nastavi li se s dosadašnjom politikom, s premalim brojem ljudi i maglovitim ovlastima teško polučiti spomena vrijedan rezultat.
S druge strane, na razinu potpredsjednika bez portfelja diže se politika ljudskih prava i nacionalnih manjina. Ovim potezom Plenković je namirio apetite ključnih koalicijskih partnera, prije svega SDSS-a, a onda i ostalih manjinskih zastupnika. Pa iako neki među njima negoduju te tvrde da je nejasno kakve će ovlasti uopće na ovoj funkciji imati Boris Milošević, ne treba sumnjati da će SDSS manjinsku politiku i operativno dignuti na višu razinu. U ovoj stranci, uz dosadašnje, očekuju i nove pozicije državnih tajnika, pomoćnika i drugih dužnosnika u resorima od životne važnosti za stanovništvo koje zastupaju. Njihove aktivnosti i provedbu manjinskih projekata, baš kao i rad Vladinih ureda za manjine i udruge koordinirat će upravo Boris Milošević koji bi, očekuju u SDSS-u, trebao imati i vlastiti ured i stručni kadar koji će mu pomagati kao potpredsjedniku za društvena pitanja. Ovakav ured svojedobno je imao i Sanaderov potpredsjednik Slobodan Uzelac, koji je imao ovlasti koordiniranja manjinskih politka i u resorima poput uprave, obrazovanja, zdravstva...
U tom kontekstu zanimljiva je i Plenkovićeva najava da će nova Vlada imati četiri središnja državna ureda, među kojima ne spominje i Središnji ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Riječ je o tijelu koje je osnovala Sanaderova Vlada upravo na inzistiranje SDSS-a i pod pritiskom procesa ulaska u EU. Ukidanje ovog ureda zato je pod velikim znakom pitanja, a u SDSS-u nam potvrđuju da očekuju da će ovaj ured opstati. Ni u Vladi nisu rezolutni u vezi s ukidanjem ovoga središnjeg ureda, za koji kažu da će se možda pripojiti Ministarstvu graditeljstva i državne imovine na čelu s Darkom Horvatom, ali moguće je i da će opstati kao posebno upravno tijelo. A takav odgovor potvrđuje da ni arhitektura buduće Vlade nije do kraja završena i da se neke stvari narednih dana još uvijek mogu promijeniti. Ostala spajanja ministarstava koja je najavio Plenković djeluju uglavnom logično, iako se megaministarstvo koje će voditi Tomislav Ćorić, a koje će objediniti gospodarstvo, zelene politike i energetiku može činiti preglomaznim i teško upravljivim. Pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da Ćorić time preuzima i probleme Uljanika, 3. maja, Đure Đakovića i svih “bolesnika” koji bi im se još mogli pridružiti uz, naravno, probleme potencijalnog masovnijeg odljeva proizvodnih pogona koji se mogu naslutiti nakon gašenja osječke mljekare.
Posebna je priča Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a tog se resora, kažu naši izvori, ovih dana nitko nije htio prihvatiti, zbog čega su se spominjala imena javnosti slabo poznatih i sa sektorom obrazovanja slabo povezanih ljudi. Na kraju se, čini se, ministarskog posla u ovom osjetljivom resoru preko kojega se i prečesto lomi dnevna politika ipak prihvatio Radovan Fuchs, što će, ako se to pokaže točnim, biti dobra vijest za obrazovanje. Mandat dosadašnje ministrice Blaženke Divjak pokazao je koliko je bila pogrešna odluka HDZ-a da zbog potrebe održavanja saborske većine ovaj politički osjetljiv resor prepusti manjem, pa još i svjetonazorski nesrodnom koalicijskom partneru. Divjak se odmah našla pod ideološkim, ali i pritiskom sveučilišnih i drugih lobija koji su u političkoj slabosti čelne osobe resora prepoznali priliku da prošire svoj utjecaj. Zagrebačko sveučilište tako je paralelno s Ministarstvom pisalo vlastiti zakon o visokom obrazovanju, a kadrovske smicalice i klanovski ratovi upravo se u punoj raskoši pokazuju u sukobu na Filozofskom fakultetu. Reforma obrazovanja ostala je praktički mrtvo slovo na papiru, a podupiratelji razvikane ‘Škole za život’ mogu se na prste nabrojiti. Ostvare li se neslužbene najave, resor će ovoga puta preuzeti čovjek sa stručnom i političkom težinom, koji bi svakako trebao imati više snage za hvatanje u koštac s nagomilanim problemima. Imenovanje Radovana Fuchsa ministrom znanosti i obrazovanja uvelike će olakšati i poziciju Andreja Plenkovića, koji se znatno više nego njegovi prethodnici morao izravno angažirati u poslovima obrazovanja što su, da je stanje bilo normalno, trebali odrađivati za to plaćeni ljudi.
A što je Plenkiju na uho šaputao Charles Michel? 😂😂😂