Zastupnici uživaju imunitet od kaznene odgovornosti koji im jamči Ustav: “Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Hrvatskom saboru”. Razlog zbog kojeg zastupnici uživaju takvu zaštitu je kako bi bili slobodni u političkim raspravama i u kritici. Ali i kako bi u okolnostima trodiobe vlasti kao demokratski izabrani predstavnici zakonodavne vlasti bili zaštićeni od izvršne i sudbene vlasti. Stoga Ustav poručuje: “Nitko vas ne smije dirati!” Ili, kako Josip Đakić to jezikom ulice Nikoli Grmoji vulgarno reče: “Odjebi!”.
Namjerno to za ovu prigodu pišemo bez točkica jer zakon daje za pravo novinarima da prenose “raspravu sa sjednice tijela javne vlasti”. Zastupnici su tu privilegiju da nekažnjeno psuju, kleveću i kočijaše u Hrvatskom saboru, proširili i izvan parlamenta, pa i u medijima slobodno govore što ih je volja. Grmoja je tu povlasticu koju uživa ponajviše zahvaljujući HDZ-i SDP-u koristio već i kad je DSV neargumentirano optužio za korupciju, a zbog čega medij koji je to objavio financijski ispašta.
Pogledajte video u kojem Grmoja optužuje Plenkovića:
Andrej Plenković je kao šef izvršne vlasti na Grmojin spomen “anemičnog” žustrim koracima ušao u parlamentarnu zonu, pokušavši probiti zaštitu koju Ustav daje saborskim zastupnicima. S gledišta trodiobe vlasti bio je to čin agresije, bez obzira na to jesu li namjere predsjednika Vlade bile samo verbalne. Iako nisu posve bez argumenata i oni koji tvrde da ne bi stao na tome. Uz to, Plenkovićeva reakcija je bila osobna. Nije tako reagirao na Grmojine opetovane optužbe za političku veleizdaju najprije na račun ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić, a zatim i njegov, već na spomen “anemičnog” u ratnim okolnostima. Protumačio jer da se to odnosi na njega, svjestan da se taj izraz, uz “briselski činovnik”, najčešće koristi uz njegovo ime u ponižavajućim opaskama na društvenim mrežama i u komentarima na portalima. Nažalost, Plenković se pokazao u drukčijem svjetlu.
Grmoja i Zekanović
Iako se može tumačiti i da je njegova namjera bila približiti se Grmoji kako bi ga ovaj bolje čuo i kako bi preusmjerio pozornost na sebe s obzirom na njegovu raspravu s HDZ-ovim Josipom Borićem o tomu gdje je tko bio u vrijeme rata. Čak je i SDP-ov Arsen Bauk na HRT-u rekao: “Ali u osnovi mislim da je Plenković osoba koja ima dovoljno iskustva i samokontrole da to ipak ne bi napravio, tako da mu vjerujem da ga nije imao namjeru udariti”. Premda je Bauk izrazio žaljenje što se i taj skandal nije dogodio!?
I sam Grmoja slično je nedavno ušao u intimnu zonu Hrvoja Zekanovića kad je prijeteći sjeo do njega u Hrvatskom saboru, što je bila reakcija na Zekanoviće optužbe na račun Mosta kao kritičara Vlade za petljanje s grupom Borg i zbivanjima oko Agrokora. Tad je Zekanović Grmojinu “prodiku” začinio svojim “Mrš!”, a u medijima je sa žaljenjem govorio ono što danas iz Mosta poručuju Plenkoviću i HDZ-u.
Što se samog sadržaja Grmojine opaske tiče, zapravo između “veleizdaje” i “anemičnog” nema bitne razlike, samo što je u prvom slučaju riječ o političkoj, a u drugom o osobnoj kvalifikaciji. Gledajući isključivo pravno, s gledišta zaštite slobode političkog govora koju pruža Europski sud za ljudska prava u svojim tumačenjima članka 10. Europske konvencije, Nikola Grmoja imao je pravo izreći takvo mišljenje. Naime, osobito u političkim raspravama od javnog interesa, a posebno kad je riječ o raspravama demokratski izabranih predstavnika, Europski sud štiti i “neistinit, uvredljiv i šokantan” govor, odnosno sudionici u političkoj raspravi, prvenstveno oni koji su na najvišim pozicijama, uzimajući u obzir važnost toga da rasprava bude slobodna, moraju trpjeti i pretjeranu kritiku pa i “prljav govor” sve dok on ne prelazi u govor mržnje ili ne potiče na nasilje.
Grmoja možda politički mrzi i Plenkovića i HDZ, ali njegov govor u Hrvatskom saboru nije bio govor mržnje. Njemu je cilj bio, skrivajući se iza interesa logoraša i obitelji nestalih, isprovocirati političkog protivnika pa i po cijenu političke uvrede Marije Pejčinović Burić, a zatim i Andreja Plenkovića. A braneći Ines Strenju Linić od Borićeve neutemeljene aluzije, Grmoja je Boriću rekao istinu o svojoj kolegici, te mu je htio očitati lekciju kako se propitivanje o tome gdje je tko bio u ratu i HDZ-u može vratiti kao bumerang. Opravdano, ali i Grmoja je pritom prešao granicu doličnog iznoseći i sam osobnu uvredu aluzijom na “anemičnog” i to u kontekstu veleizdaje.
U našim političkim okolnostima prozivati predsjednika Vlade i ministricu vanjskih poslova za veleizdaju putem sofističkog zaključivanja temeljenog na premisi kako je veleizdaja sve ono što koristi Srbiji, a pritom je upitna i argumentacija iz drugog silogizma, kolika god bila populistička vrijednost takvih teza osobito među onima koji ne vole Plenkovića, politički je i društveno štetno. Sloboda donosi i odgovornost pa saborski zastupnici ipak moraju vagati svoje riječi. Plenković i Pejčinović Burić hrvatski su premijer i ministrica, pa i saborski zastupnici, koliko god imaju potrebu kritizirati njihov rad, moraju respektirati tu činjenicu. Trodioba vlasti, uz sve ono što ih dijeli, uključuje i elementarno međusobno poštovanje.
I Grmoja je pretjerao
Plenkovića ne moramo voljeti, ali za najteže riječi koje se mogu izreći hrvatskom premijeru i ministrici, da su svojim nečinjenjem izdali svoju zemlju u korist Srbije, nije dovoljna puka populistička dosjetka, posve apsurdna znajući kakvi su stvarno odnosi ove Vlade s Vučićevom Srbijom. Grmoja je pretjerao i otišao je s onu stranu političke kulture. Što je sljedeće?
I ministar obrane Damir Krstičević neprimjereno je postupio kad je saborskom zastupniku Franku Vidoviću istrgnuo iz ruku maketu aviona te je demonstrativno bacio na pod. To što se osjetio uvrijeđenim i kao ratnik u političkoj areni je isključivo njegov problem. Kad si u Rimu, ponašaš se kao Rimljanin. Ako je htio sačuvati svoje ratničko dostojanstvo, onda nije trebao ulaziti u političke bitke. Iako su i Ranko Ostojić i Željko Jovanović bili hrvatski branitelji, što su sve morali otrpjeti u Hrvatskom saboru. Jovanović je morao otrpjeti čak i to da mu njegova ratna i politička braća prvi, a nadajmo se i posljednji put nekome saborskom zastupniku, uskrate imunitet i to kako bi omogućili da ga za delikt mišljenja progoni politička organizacija na vlasti – HDZ, jer je za njih i u Saboru govorio da su zločinačka i kriminalna organizacija. I to je bio “prljav govor”, ali HDZ je uzvratio politički kriminalno.
Ministru Tomislavu Ćoriću u obrani Krstičevićeva čina u kontekstu toga da su Ministarstvo obrane i Vlada učinili sve da Hrvatsku učine sigurnijom omaknulo se i to da je “Krstičević dvije godine svog mandata potrošio na proces koji na kraju nije dobro završio”. Premda je Ćorić u pravu kad pita na što sliči Hrvatski sabor kad SDP-ov Franko Vidović izlazi iz saborske klupe kako bi premijeru i ministru posprdno uručio igračke aviona. Ili kad se nabacuju papirnatim avionima. Sramotno je u što su pretvorili Hrvatski sabor. I u MMA kavezu vrijedi fer plej. Koji je smisao tog političkog cirkusarenja osim osvajanja što više lajkova i klikova? Platforme za aktivnosti koje nude zastupnici na webu su besplatne. Od političara očekujemo puno više. I najpopularnije instagramsko “jaje” budi optimizam kako i za takvu politiku ima lijeka.
Pogledajte video burne reakcije ministra Krstičevića na provokaciju SDP-ovca Vidovića:
Kaj se sada pise "fer plej" kaj smo u Srbiji? Srozavate se svakim danom sve dublje, kurir.hr