I djeca u Hrvatskoj guštala su gledajući kako i odrasli, od kojih se očekuju zrelost i ozbiljnost, unatoč kamerama izgube kontrolu i ponašaju se baš kao djeca, s igračkama ili bez njih. Prizori u Hrvatskom saboru zaslužuju svestranu analizu o odnosu (oporbenih) zastupnika i (vladajućih) ministara na čelu s premijerom, verbalnim i fizičkim granicama, odnosno (ne)doličnom govoru i ponašanju u Hrvatskom saboru, svrhovitosti političkih rasprava i sukoba, granicama slobode političkog govora i govoru mržnje, politikantstvu i populizmu, trpljenju i toleranciji na važnim položajima. Pa i o tomu je li premijer napravio dva-tri ili sedam-osam žustrih koraka...
Gdje su mu bile ruke? Je li reagirao na “veleizdaju” ili na “anemičnog” i u čemu je razlika? Kakve su bile premijerove namjere? Kako se i za koga postavio Milorad Pupovac i što bi bilo da se Miro Bulj nije onako čvrsto ispriječio? Je li Nikola Grmoja bio stvarno tako brz na nogama kako se Tomislavu Tolušiću učinilo i tko bi se i kako proveo da je stvarno došlo do okršaja? I, što nam dan poslije govore deseci interpretacija cirkusa koji svatko vidi svojim očima te sva ta junačenja i optužbe?
Pogledajte video u kojem Grmoja optužuje Plenkovića:
Naravno da su srbijanski mediji uveseljavali tamošnju javnost likujući uz naslove: “Umalo tučnjava u Saboru ZBOG SRBIJE”. Premijer je svojom reakcijom prešao crtu doličnog i dopustivog ponašanja, ali i ministar obrane Damir Krstičević koji u političkoj utakmici kao bivši ratnik nema pravo na drukčiji tretman.
Ali, veleizdaja! Ima li teže optužbe? U Hrvatskoj ima, a to je optužba da je veleizdaja učinjena u korist Srbije. Govor Nikole Grmoje nije bio govor mržnje, kako tvrdi predsjednik Vlade Andrej Plenković. To nije bio smisao Grmojina govora, koji je bio zlonamjeran. Ako je zbog Grmojinih argumenata ova Vlada veleizdajnička, koja onda to hrvatska Vlada od 1990. godine nije bila veleizdajnička, uključujući i one u kojima su sjedili Mostovi ministri? Koja je to Vlada tražila ratnu odštetu od Srbije, pobrinula se za tužbe logoraša, nestale...
VIDEO Evo kako je premijer Plenković objasnio svoju reakciju
Uostalom, je li išta od toga trenutačno realno očekivati da je moguće riješiti s Vučićevom Srbijom? Koja je Vlada bila u lošijim odnosima sa Srbijom od Plenkovićeve? Koji je to ministar, osim ministra obrane Damira Krstičevića, bio persona non grata u Srbiji?
Upravo su hrvatska “veleizdajnica” i njezino ministarstvo priopćili da je srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin nepoželjna osoba u Hrvatskoj. Lani u travnju pozvana je srbijanska veleposlanica radi uručivanja prosvjedne note nakon ekscesa koji je osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj izazvao u srbijanskom parlamentu za posjeta hrvatske delegacije na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem. U kolovozu, u povodu proslave Oluje, iz MVEP-a reagirali su na izjave srbijanskih dužnosnika pri čemu je rečeno da one “pokazuju da je pred Srbijom još dug put suočavanja s prošlošću i sa svojom ulogom u raspadu bivše države te agresijom na svoje susjede”.
Upozoreno je na srbijansku zamjenu teza “budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata tako što je pokušao uspostaviti tzv. veliku etnički čistu Srbiju na teritoriju jedne trećine Hrvatske, pa i cijele Bosne i Hercegovine te Crne Gore i Kosova. Pri čemu, kako je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima, u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu birali sredstva, uključujući etničko čišćenje i genocid”.
Nespremnost da se suoče s prošlošću samo odgađa istinsku pomirbu, rečeno je. I u rujnu je reagirano na Vučićev govor u Kosovskoj Mitrovici. I sada, na jednoj verbalno-logičkoj dosjetki o nečinjenju izvlačiti tezu o tomu da je ministrica Marija Pejčinović Burić izdala hrvatske interese u korist Srbije, ne samo da činjenično ne stoji, nego je uistinu zlonamjerno.
Premijer Plenković i nedavno je na pravoslavni Božić na prijmu Srpskoga narodnog vijeća izjavio da nema pomirenja bez istine o tome da je Srbija počinila agresiju na Hrvatsku. Svojedobno je Plenković, i to u Hrvatskom saboru govorio da odnose Hrvatske i Srbije opterećuje i to što aktualna Srbija loše govori o Hrvatskoj u međunarodnoj zajednici. Uz te okolnosti na pukom populističkom efektu temeljiti tvrdnju o veleizdaji politički možda jest isplativo, ali s gledišta društvene koristi posve je isprazno, pa i štetno.
I vukovarski je gradonačelnik Ivan Penava za neke efektno upozorio da srpski učenici sjede tijekom intoniranja hrvatske himne. Poštivanje nacionalnih, vjerskih i inih simbola, čak i ako ih smatramo “tuđima”, dio je odgoja, ali treba li na tomu graditi mržnju, pa i prema srpstvu? Zašto obnavljamo (pred)ratne priče!? Zašto smo toliko opterećeni Srbijom i Srbima? Zar se hrvatstvo i 24 godine nakon Domovinskog rata treba dokazivati neprijateljstvom prema Srbiji i stalnim propitivanjem njihova odnosa prema Hrvatskoj, Oluji... Zašto stalno nudimo argumente kao da je srbijanski ministar Ivica Dačić 2016. s pravom govorio o našoj “patološkoj opterećenosti Srbijom i antisrpskom histerijom”, za što je tada optužio Vladu, tada Tihomira Oreškovića. Zašto ne vodimo računa o vlastitoj higijeni te se konačno odmaknemo od te političke patologije? Kakvu korist od toga imaju obitelji nestalih, bivši logoraši, Vukovarci...
VIDEO Burba reakcija ministra Krstičevića: Bijesno bacio maketu aviona na pod
