Nije potrebno Hrvatima mnogo dokazivati da hrvatski narod ima svoju zasebnu dušu skovanu u stoljetnim borbama i u suzama boli i radosti: mi imamo dugu narodnu povijest, koja je više puta bila epopeja jednoga maloga naroda u borbi za sačuvanje upravo te njegove duše satkane od finih niti kršćanstva, evanđeoske etike, viteške časti i ponosa u obrani doma i slobode, miroljubivosti i smisla za pravdu, poštivanja tuđega i ponosa svojim, zaziranjem od podmuklosti i prljavih umorstava u političkom životu, jer smo prijatelji čiste igre.
Mi smo zakleti neprijatelji ropstva. Sav je smisao naše borbe kroz duga stoljeća u tome da sačuvamo vjersku i nacionalnu slobodu.
Uza sve naše narodne mane… u dnu Hrvat je svom dušom usmjeren k dobru, on je idealista: materijalizam mu je stran i kad mu se prilijepi za dušu, tišti ga kao mora. (…) Ako nam je Providnost odredila da se u budućnosti smirimo u vlastitoj narodnoj državi, ta će država… biti nagrada, najveća ovozemaljska nagrada jednom mučeničkom narodu, koji nije izdao svoje preteške uloge na granici svijeta.
Ovakvu državu ne mogu voditi robovi grijeha i poklonici strasti, koji su spremni da zlorabe vlast u samoj narodnoj državi i tako povrijede i ponize do u dno bića svoj narod, koji je stoljećima u svojoj državi očekivao spas.
Hrvatski će narod s pravom postaviti najteže zahtjeve na svoje vodeće ličnosti. Asketi, sveci, ljudi dubokoga znanja, zaljubljenici u svoj narod, ljudi kojima novac i čast i moć ništa ne znače prema slasti nesebičnoga predanja i službe narodu, ovi su pozvani da uzmu u ruke vodstvo hrvatskog naroda poslije današnjega temeljitog čišćenja hrvatske narodne duše. U Hrvatskoj se zbivaju sudbinske promjene, stojimo pred novim danima probuđene Hrvatske, u kojoj će otpadnici biti znatan teret, ali će snaga hrvatske duše iznijeti pobjedu. Za velika vremena potrebni su veliki ljudi. Jao onome tko bi nanovo povrijedio izranjenu hrvatsku dušu!
Mi se ne bojimo prorokovati: hrvatski će narod stupiti u oštar sukob sa svojom vlastitom državom, ako ova bude zatajila u svojoj pravoj misiji, da ga vodi vjerskom, moralnom, kulturnom i gospodarskom usponu.
A sukob Hrvata s hrvatskom državom će biti kudikamo tragičniji nego li je bio naš sukob s tuđinskom državom, jer će to biti ujedno sukob u savjesti, u duši, u srcu.” Tako je u članku “Pravo i potreba hrvatskoga naroda na vlastitu državu” godine 1953. u časopisu Osoba i Duh pisao umni dominikanac, filozof i filolog dr. Hijacint Eterović.
Izbjegavši zajedno s redovničkim subratom pjesnikom i filozofom Rajmundom Kupareom godine 1947. pred jugokomunizmom u Češku, nakon komunističkog preuzimanja vlasti i u toj zemlji dolazi u Francusku, potom u Španjolsku.
Od 1952. boravi u SAD-u, gdje djeluje kao dušobrižnik, profesor i publicist, a u svemu kao ustrajni buditelj nade da je hrvatska država potrebna i moguća.
Umro je 1981., ne doživjevši je, ali njegove nam riječi zvone kao proroštvo!
Aktualizacija ovih redaka gotovo je opipljiva: hrvatski je narod na etičkom i političkom raskrižju u poimanju vlastita suvereniteta jer država kao instrument nacionalnog suvereniteta ima smisla samo ako je u funkciji osiguranja osobnog i narodnog života u dostojanstvu i sigurnosti. Hrvati su stoljećima napuštali svoja povijesna područja jer su bili izvrgnuti poniženjima, progonima i nesigurnostima zbog agresije drugih naroda ili uprave tuđih mu režima. Danas hrvatski narod izumire i napušta vlastitu zemlju u miru i u svojoj državi, u kojoj je, kako reče Eterović, “očekivao spas”.
Taj proces događa se i u razvijenim krajevima Hrvatske (Zagreb, Međimurje, Zagorje, Istra), što upućuje na uzroke dublje od ekonomskih. Njima je blizina Zapada omogućila brži ekonomski razvoj, ali su ujedno bili podložniji prodoru alohtonih mentaliteta i socijalnih obrazaca.
Ponegdje se primarnim uzrocima može smatrati dugo iskorjenjivanje ili otuđivanje ljudi od prirodne baze gospodarskog razvoja (Gorski kotar, priobalje, otoci i panonska Hrvatska), a najteže je tamo gdje je hrvatski narod bio izložen sumi ekonomske zanemarenosti, najvećih pustošenja u ratovima te političkom odiju 1945. – 1990.
(Lika, Banovina, Kordun, Dalmatinska zagora). Koliko su uzroci tomu duboki i stari, pokazuje potencijalno najbogatiji dio države – Slavonija.
S jedne strane, Slavonac je desetljećima preferirao manju obitelj da bi sačuvao zemlju, a onda je nakon 1945. došla agrarna reforma i industrijalizacija, koja ga je malo-pomalo odvajala od zemlje, kojoj on po naravi pripada kao svojoj kulturnoj i gospodarskoj bazi.
Sada, nakon što je i ta industrija, ratnim pustošenjima i poratnom devastacijom već prepolovljena, bila pogođena ekonomskom krizom, Slavonac se nije znao ni mogao vratiti zemlji, to više što su “kreatori” poljoprivredne politike zaboravili da slavonsko selo nije i ne može biti američka farma.
Jesu li političke nomenklature nakon Domovinskog rata bile svjesne tih pitanja i problema? Ne treba se iscrpljivati traženjem krivaca, ali valja ustvrditi da su one većinom probleme više proizvodile nego rješavale (“Agrokor” je bolan simptom te dijagnoze), a usput su, “za volju ne znam kome”, kako reče Matoš, hrvatskom narodu manje ili više nametale duhovne paradigme koje nisu imale nikakvo uporište u njegovu biću, povrjeđujući tako “nanovo izranjenu hrvatsku dušu” i omrzujući mu vlastitu državu.
Otrežnjenje je sada bolno, ali su boli spasonosne jer jasno upućuju na nužnost preusmjeravanja obrazovnih, ekonomskih i kulturnih energija i struktura u korist nacionalnog razvoja koji će počivati na odgoju etički, politički i socijalno odgovorne osobe, s bazom u obitelji kao naravnoj biološkoj, psihološko-pedagoškoj i socijalnoj stanici društva. To neće biti lako zbog utjecaja destruktivnih mentalitetskih obrazaca.
Kada, primjerice, nekidan jedan mladi saborski zastupnik u radijskoj emisiji o demografskoj politici u kontekstu neradne nedjelje mirne duše kaže “ja ne vidim po čemu je nedjelja različita od bilo kojeg drugog dana ako se adekvatno taj rad plati”, onda je jasno da je to “uvezena pamet” i da on, koliko god imao dobre namjere, ne razumije bitno.
Stoga se hrvatski narod mora izboriti za paradigmu vlastita razvoja koja će primarno počivati na tradicijskim duhovnim i materijalnim zasadama njegova suvereniteta, uvažavajući kontekste i potrebe modernosti i dobra iskustva drugih.
Slijedom toga, “hrvatski će narod s pravom postaviti najteže zahtjeve na svoje vodeće ličnosti.”
Onima koji su “zaljubljenici u svoj narod” ti zahtjevi zacijelo neće teško pasti. A svakako “će snaga hrvatske duše iznijeti pobjedu”.
Sretan Uskrs!
>> Dogovoren moratorij na naplatu Agrokorovih mjenica do 31. svibnja
>> Vijeće vjerovnika donijelo je odluku o isplati ukupno 378 milijuna kuna