Hrvatski narod i ove će godine dostojanstveno, s tugom, ali ponosno obilježiti vukovarsku epopeju. A to jest, bez ikakve mitologizacije, istinska epopeja! Na žalost, ona još u mnogim aspektima, osobito kulturnim, ni izdaleka nije obilježena sukladno svojoj etičkoj veličini i povijesnom značenju.
Primjerice, dok jedna naša tzv. nacionalna televizija svake nedjelje prikazuje partizanske filmove, među kojima, umjetničkim okom gledano, ima odličnih poput “Neretve”, mi nemamo filma o Vukovaru koji bi odgovarao snazi i veličini njegove herojske obrane.
Ali ne samo što smo uskraćeni za pošten ratni film ili poštenu kazališnu predstavu o Vukovaru s, recimo, Blagom Zadrom kao glavnim pozitivcem, nego smo uopće uskraćeni za bilo što čime bismo, kako to rade drugi narodi, trajno i časno kulturno vrednovali svoju povijest i ohrabrili svoju budućnost.
A nije riječ samo o Vukovaru! Ovih dana, 16. studenoga, pala je i 4. obljetnica oslobađanja generala Gotovine i Markača, događaj jednako sudbonosan kao “Oluja”, i sjajan “predložak” za scenarij sudsko-političke drame
! A povijest nam je puna takvih “predložaka”, poput Nikole Šubića Zrinskoga, branitelja Gvozdanskog ili ljudi kao što su, na brzu ruku rekavši, Marulić, Berislavić, Strossmayer, Radić, Šufflay i, zašto ne, Vinko Nikolić?
Na žalost, država je pod tvrtkom “umjetničke slobode” godinama financirala filmove i predstave u kojemu su hrvatski branitelji nerijetko prikazivani kao moralne nakaze i psihički bolesnici što je, zapravo, čista subverzija.
Film dostojan vukovarske epopeje, odnosno njegovo nemanje, samo je jedan simptom procesa raspadanja državne politike nakon Tuđmanove smrti, koju političke elite nisu znale, mogle, a možda ni htjele (re)definirati, već su državni i nacionalni interesi bili prepušteni stihiji reagiranja na događaje.
I upravo je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara godinama bio lakmus-papir koji je pokazivao tu diskrepanciju između politike države bez državne politike i hrvatskoga naroda, da bi sve to naposljetku kulminiralo u tajnom noćnom pribijanju dvojezičnih ploča – i to baš u Vukovaru! A
li stara je riječ “lex iniusta non est lex!” – nepravedan zakon nije zakon, odnosno ne obvezuje u savjesti. Umjesto dakle da su se političke elite, lijeve i desne, nadahnjivale narodom, da su iz njega crpile snagu, one su ga pravno i stvarno, vođene liberalističkom ideološkom “agendom” u stilu “zaštiti svakoga osim većine”, malo-pomalo izvlašćivale od suvereniteta, za račun nositelja raznih partikularnih interesa.
Otuđujući se tako od naroda, političke su elite, htjele-ne htjele, slabile državu svodeći je sve više tek na funkciju tzv. društvenih djelatnosti. I onda su se čudile što se politička volja naroda izražavala, ne uvijek na najbolji način, na stadionima, koncertima, obljetnicama “Oluje”, pa upravo i u Vukovaru blokadom tzv. službene kolone 2013!?
Ali, nekako od oslobađanja generala, i svi izbori su, posebice predsjednički, unatoč medijskom prepariranju javnosti, također bili vox populi protiv politike nemoći, sterilnosti, pasivnosti i opravdavanja za njih, a za politiku koja će obnoviti nacionalno samopouzdanje, ponos, optimizam i kreativne potencijale.
Mnogo je dakle i previše bilo liberalno-postmodernističke politike slabe države što su je petnaestak godina provodile razne vlade. Svakako, nova Vlada, sukladno ustavnim nadležnostima, ima sada primarnu operativnu odgovornost provedbe politike, ne više bilo kakve, nego državne.
A to znači da bi ova godina trebala biti posljednja u kojoj su hrvatski gledatelji bili uskraćeni za film dostojan vukovarske epopeje, u kojoj smo posljednji put slušali jadikovke o tome kako krivci ratnih zločina počinjenih u Vukovaru i drugdje bez straha od pravde mirno šetaju ne samo svijetom nego i Hrvatskom, u kojoj su naši branitelji morali strahovati od uhićenja ako prijeđu granicu, u kojoj smo se nemoćno žalili što još nismo ishodili podatke o našim nestalima i dostojno ih pokopali, u kojoj, što je najgore, ispraćamo autobuse mladih iz Vukovara, Slavonije, Hrvatske…
Vukovar jest izniman simbol junaštva i časti, ali, želimo li zaista bolju budućnost, populacijska politika, zapošljavanje mladih te razvoj zapuštenih i na žalost napuštenih krajeva Slavonije, Like, Korduna, Banovine, Zagore, otoka bit će najvažniji pokazatelji spremnosti političkih elita pozicije i opozicije, ali ne manje i akademske zajednice, da odlučno i smisleno oblikuju i dugoročno provode državnu politiku. Posebice u demografskoj obnovi.
Iako, na žalost, ni ova Vlada nije shvatila da demografija, obitelj i mladi ne trpe formu ni sadržaj ministarstva socijalne skrbi – to je trebalo biti posebno ministarstvo s ministrom kao potpredsjednikom Vlade – uzdajmo se u savjesnost i djela.
Jer novi veliki emigracijski val, četvrti u samo stotinjak godina, a nakon tri velika rata u samo osamdeset godina, ugrožava nam biološku osnovu, samim time i smisao države.
A za nju smo se borili ne četiri godine Domovinskog rata, nego devet stoljeća! To je dakle nužno prva zadaća, ono čemu treba podrediti sve, doslovce sve jer, u protivnom, svaka želja i plan “bolje budućnosti” imaju karakter tek groteske ili samozavaravanja: recentni solidni pokazatelji gospodarskog rasta brzo će se rasplinuti zbog jednostavne matematike – sve manje ljudi ne može proizvoditi sve veće bogatstvo, da ne govorimo o drugim aspektima državnog i društvenog života.
Sve će biti moguće i ostvarivo bude li u fokusu interesa politike narod. A on se probudio, dapače – “Genius patriae…” – nikada i nije zaspao!
>> 'Vratila sam se u Vukovar, sve mislim, sin zna da sam tu, doći će...'
