Na spomen grkokatolika u nas u pravilu se misli na Žumberak, koji je sadašnji žumberački vikar, vlč. Mile Vranešić, prozvao "rezidencijalnom četvrti grada Zagreba". Žumberak dijele zajedno rimokatolici i grkokatolici pa se u nekim selima crkve nalaze jedna do druge, a svećenici zajednički sudjeluju na svim proslavama i proštenjima, koja su popularna osobito u proljeće i ljeti.
Doseljeni uskoci
– Žumberak je prvotno bio uključen u Zagrebačku biskupiju 1094., ali je kasnije pripao bavarskim grofovima Andeks i ušao u kranjsku marku 12. st. Posjede u Žumberku dobili su bavarski i koruški velikaši, koji su ih dalje rado dijelili crkvenim redovima: cistercitima iz Kostanjevice i kartuzijancima iz Pleterja. Budući da su njihova sjedišta bila izvan Hrvatske, kasnije su otkazali poslušnost zagrebačkom biskupu. Kada je Bartold Andeks postao akvilejski patrijarh i Žumberak u crkvenom pogledu potpao pod Akvileju 1218., Zagrebačkoj je biskupiji ostao samo južni pojas oko Kostanjevca do Ruda Pribićkih, podijeljen u kostanjevačko i oštrčko vlastelinstvo. Upravno su pripadali podgorskoj pa od oko 1350. zagrebačkoj župi. Zagrebački je biskup pred papom vodio stoljetne parnice radi dokazivanja prava na Žumberak. Kao jedan od dokumenata važnih u sporu, gorički arhiđakon Ivan sastavio je 1334. popis župa Zagrebačke biskupije, koji je jedan od vrlo važnih dokumenata za povijest srednjovjekovlja. Unatoč stalnim pokušajima da im papinski sud vrati izgubljena područja, čak i naredbi kralja Ferdinanda III. iz 1647. da se vrati Žumberak, ipak je Žumberak sve do 18. stoljeća ostao pod akvilejskom patrijaršijom – govori o povijesti Žumberka vlč. Vranešić, dodajući kako, zapravo, najveće promjene u povijesti Žumberak doživljava u napadima Osmanlija tijekom 15. i prvih godina 16. stoljeća.
– Važnost Žumberka kao obrambenog područja za Kranjsku bila je iznimna pa ga je u 16. stoljeću vojvoda, a kasnije kralj i car Ferdinand otkupio od crkvenih redova i organizirao u državne posjede. U stalnim napadima područje Žumberka bilo je opustošeno pa su već u rujnu 1530. austrijske vlasti počele naseljavati na ovo područje stanovništvo vično ratovanju. Pod vodstvom narodnih vojvoda i svećenika oko sredine rujna 1530. godine doseljeni su prvi uskoci na područje Žumberka u naselje Pećno. Prvih pedeset doseljenih obitelji predvodili su glamočki vojvoda Vladislav Stipković i pop Joanikije. U idućih devet godina, do 1539., doseljeno je iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije u Žumberak nekoliko tisuća uskoka – kaže vikar Vranešić, navodeći kako je car Ferdinand osnovao 1540. žumberačku kapetaniju sa sjedištem u novopodignutom gradu Žumberku (kod Žamarija), a na čelu su se smjenjivali najistaknutiji vojskovođe u protuosmanskim ratovima. Veliki žumberački kapetani bili su: Petar Erdody (1584. – 1597.), Nikola Gregorjanec (1601. – 1609.), Petar Zrinski (1647. – 1659.), Juraj Frankopan Tržački (1659. – 1661.) i drugi.
Nakon preuređenja vojne granice 1578. Žumberak je postao dijelom slunjske kapetanije i podvrgnut je karlovačkom generalatu, čime je prekinuta veza s vojnom upravom u Grazu.
– Doseljenjem uskoka 1530. nije riješeno sigurnosno pitanje samo za Žumberak, već je tim činom zadan posljednji udarac Osmanlijama čija su daljnja prodiranja prema Zapadu zaustavljena. Kolika je snaga Žumberačkih uskoka pokazalo se na djelu 1545. godine kada je Zagrebu uništenjem zaprijetio turski vojskovođa Ulam-beg iz požeškog sandžaka. Zagreb je ostao bez svoje obrane jer su čete bana Nikole Zrinskog i generala Jurja Wildensteina poražene kod Zlatara i Konjšćine. U teškoj situaciji zagrebački gradski sudac Josip Bogdan 1545. žurno upućuje pismo u Žumberak s molbom uskocima da dođu obraniti grad. Na poziv gradskog suca uskoci se spuštaju sa svojih gora te oko Zagreba postavljaju svoju obranu. Ubrzo dolazi do sukoba s Turcima u kojem uskoci odnose pobjedu, donoseći na taj način građanima Zagreba mir i slobodu. Najznačajnija je ipak povijesna uloga žumberačkih uskoka u obrani Siska 22. lipnja 1593. U toj bici koja je odlučivala o sudbini Hrvatske i ovog dijela Europe najvažniju ulogu odigrali su uskoci koji su zauzeli most te preokrenuli tim činom ne samo ishod bitke nego i smjer hrvatske povijesti. Povijesni izvori bilježe da je Žumberčane kod Siska predvodio knez Radul Daja Vuković, sin starog vojvode Jovana – kaže Vranešić.
Nakon toga Žumberak je 1746. podijeljen u dvije kumpanije: oštrčku (sa sjedištem u Kostanjevcu) i žumberačku (sa sjedištem u Siječevcu, a kasnije u Kalju).
– Uz graničare, uskoke, na državnoj zemlji postojala su još neko vrijeme i manja vlastelinstva u Kostanjevcu, Sošicama, Oštrcu i Kupčini. Do 1787. i njih je otkupila vojna uprava pa je gotovo cijeli Žumberak postao vojnim područjem. Kratko postojanje ilirskih provincija, u koje je ušao i Žumberak, nije ostavilo većeg traga (1809. – 1813.). Osebujna je vojna uprava trajala i dalje, a Žumberčani su i drugo stoljeće nakon osmanskih ratova za habsburške vladare prolazili razna bojišta diljem Europe. Tek na velike pritiske Austrija je pristala na razvojačenje Vojne krajine. Žumberak je ušao u područja koja su bila prva prevedena u civilnu upravu (1871.), međutim, zbog vlasničkih sporova s Kranjskom, uključen je u Zagrebačku županiju tek 1881. Odmah je ustrojen kotar sa sjedištem u Kostanjevcu. Sošice i Kalje postali su općinska središta, a 1893. sagrađena je cesta od Stojdrage do Kostanjevca – kaže Vranešić.
Iselilo tisuću obitelji
– Za svoje mogućnosti prenapučeni Žumberak postao je krajem 19. stoljeća jedno od područja s najjačim iseljavanjem u Ameriku. Iseljavanje je nastavljeno i kroz cijelo 20. stoljeće. U Kraljevinu SHS Žumberak je ušao 1925. godine u novu upravnu jedinicu, Zagrebačku oblast, uvođenjem banovina 1929. u Savsku banovinu, a od 1939. u Banovinu Hrvatsku. U tim upravnim promjenama izgubio je 1931. općinu Radatovići, sa 2011 stanovnika, koja je priključena Dravskoj banovini. Nakon II. svjetskog rata Radatovići su vraćeni hrvatskoj matici.
U razdoblju od tridesetak godina, od 1960. do 1990., prema procjeni demografa s područja Žumberka iselilo se oko tisuću obitelji, najviše iz ekonomskih razloga. Dolaskom hrvatske države ostvarene su davne želje Žumberčana da se o vlastitoj sudbini opet odlučuje u samom Žumberku, a u tom smislu u demokratskom sustavu osnovana je i Općina Žumberak sa sjedištem u Kostanjevcu – kaže Vranešić, koji neumorno radi na materijalnoj i duhovnoj obnovi Žumberka, sanjajući da će upravo Žumberak jednoga dana, kada život u gradovima postane neizdrživ, ponovno vrvjeti životom.
"Što ja imam od toga što sam Srbin"? rekaoje jedan banjolučki građanin u snmljenoj emisijij HRT-a još pred nekoliko godina. A čovjek je zapravo rekao veliku istinu: kad su iz zapadne "Republike Srpske" pobijeni, te milom ili silom iseljeni Hrvati koji su tamo bili manjina, biti Srbin nije više bila prednost, jer se ta prednost više nije imala pred kime pokazivati odnosno njome se više većina nije mogla koristiti u odnosu na manjinu. Pitanje odnosa većine i manjina često je mitologizirano ili birokratski pojednostavnjeno kao na primjer u Međimurju kad se u jednom selu rješavalo pitanje romskih učenika u osnovnoj školi koja su činila znatnu većinu u odnosu na hrvatsku djecu, iako su Hrvati, pa i hrvatska djeca, većina u Međimurju kao cjelini. Problem je uočen kao potreba da se pomogne pri upisu u prvi razred onoj romskoj djeci koja nisu govorila hrvatski pa je tadašnji ministar naredio da se onaj mali broj romekse djece koji je govorio hrvatsaki može odmahupisati u rvi razred, dok će se većina upisati u pripremni razred i tek iduće godine upisati redovno u prvi razred. Smišljeno učinjeno, ali s neočekivanim posljedicama: romski roditelji su na nagovor nekih hrvtkjih odvjetnika tužili Republiku Hrvatsku na na Europski sud za ljudska prava u Strasbourg zbog rasne diskriminacije i sud dobili. Usput, be ikakvog sudovanja sva hrvatska djeca u druženjem s romskom djecom naučila dobro govoriti romski jezik. Očito je ovdje neuočeni problem bio u tome da većina romskih roditelja ne želi svoju djecu učiti hrvatski "kod kuće", jer je to jedini način da održe "autohtonu romsku kulturu", a prihvaćaju da djeca "neko vrijeme idu u školu zbog pismenosti i školskih obroka", ali dobro paze da djeca osnovnu školu ipak ne završe i tako nakraju kao odrasli spadnu na socijalnu pomoć. Ovdje, dakle,postoji trajan sukob kultura: država nudi de facto similaciju Romima preko obrazovanja, a oni asimilaciju odbijaju, jer su uvjereni u veću vrijednost svoje autohtone kulture koja se ne može integrirati u moderno društvo bez svjesnog djelovanja u prilagođavanju same kulture. U društvu općenito manjine su potencijalni kandidati za uskakanje na mjesto većine kad se ta većina biološki ili na druge načine potroši, no dotle nestanu i gotovo sve manjine, a počnu se stvarati nove - što upravo vidimo sada kad kolone izbjeglica s Bliskog Istoka i Afrike upravo nadiru u Europu.