Između rimokatolika i grkokatolika, osobito među klerom, vlada velika sloga i poštivanje. Tako, primjerice, grkokatolički svećenik može uvijek suslužiti s rimokatoličkim svećenikom i obratno.
Međutim, da bi grkokatolički svećenik sam služio misu po rimskom obredu za Božji narod, mora za to imati dozvolu od Kongregacije za istočne crkve. Ta se dozvola daje na nekoliko godina i zove se biritualizam.
Sveta Trojica
– Danas grkokatolici u Hrvatskoj svjedoče jedinstvo u različitosti. Oni u svojim bogoslužjima čuvaju ono što je resilo Crkvu prvih stoljeća. Križaju se poput prvih kršćana, sklapajući zajedno tri prsta na desnici (palac, kažiprst i srednjak) i tako se križaju pokazujući svoju vjeru u najveću istinu naše vjere, a to su Sveta Trojica, zajedništvo Oca i Sina i Svetoga Duha, jedan Bog, a tri osobe u Bogu. Sklapajući pritom i prstenjak i mali prst uz dlan, žele ukazati na druge dvije istine: druga božanska osoba, Sin Božji, utjelovio se pod srcem Djevice Marije i tako postao čovjekom. I sva naša bogoslužja protkana su Svetom Trojicom. U podjeljivanju svetih tajni držimo se prakse prve Crkve: poslije krštenja odmah se dijeli i sveta tajna miropomazanja (krizme). Vjernici se uvijek pričešćuju tijelom i krvlju Isusa Krista. Liturgija i druga brojna bogoslužja sva su protkana vjerskim istinama. Služeći liturgiju, svećenik je okrenut prema svetohraništu, u kojemu se čuvaju posvećene čestice Tijela Kristova. Krist je uvijek centar i svi mi u crkvi okrenuti smo prema njemu, i svećenik koji predmoli i žrtvuje, i narod zajedno s njime kao kraljevsko svećenstvo. Na oltaru ispred svetohraništa uvijek stoji knjiga Evanđelja da bi nas podsjetila da je Riječ tijelom postala i da prebiva među nama – tumači vladika Kekić.
Među nevidljivim razlikama rimokatolika i grkokatolika je i razlika pričesnog kruha. Rimokatolici slave euharistiju beskvasnim, a grkokatolici kvasnim kruhom. U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh; u oba slučaja on se pretvara u pravo Tijelo Kristovo, što izričito priznaje i vrhovni učitelj vjere, rimski papa. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici. Kako bi netko znao, kad dođe na liturgiju, služi li je grkokatolički ili pravoslavni svećenik, neka počuje molitve u kojima se moli za crkvenu hijerarhiju. Grkokatolici mole za papu rimskoga, dok pravoslavni mole za svoga patrijarha i nadležnog episkopa.
Grkokatolici i rimokatolici su i jedni i drugi katolici, što jasno proizlazi i iz samoga naziva. I jednima i drugima vrhovni pastir na zemlji je papa, rimski biskup. On je simbol i jamac tog zajedništva. Onaj tko je u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, on je katolik. Katolici bilo kojega obreda imaju zajedničku baštinu: iste vjerske istine, isti ustav (deset Božjih zapovijedi), isti izvor Božje milosti (sedam svetih tajni ili sakramenata). Grkokatolici su, kao i pravoslavni (u većini slavenskih naroda), baštinici istoga bizantskog obreda, s time da svaka samostalna Crkva ima neke posebnosti.
Slobodno se žene
– Pravoslavni obred kao takav ne postoji, nego postoje razne pravoslavne crkve koje se u svojim bogoslužjima služe raznim obredima. U pravoslavnim se crkvama u slavenskim zemljama, u Grčkoj te u još nekim zemljama koje baštine bizantski obred, veći dio godine služi liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, a deset puta godišnje liturgija sv. Bazilija Velikoga, dok se u Svetoj četrdesetnici kroz tjedan (osim subote i nedjelje) služi liturgija pretposvećenih darova. Te liturgije nastale su dok je Crkva bila jedinstvena. Prema tome, i jedni i drugi služimo ta bogoslužja uz male inačice – tumači vladika križevački Nikola Kekić.
Svećenik prema crkvenoj disciplini istočnih crkava (i katoličkih i pravoslavnih) ne može se ženiti. Svaki svećenički kandidat mora pohađati bogoslovni fakultet i diplomirati. Kroz vrijeme svoga studija (šest godina) on se slobodno odlučuje hoće li se ženiti ili će ostati neženja. Onaj tko se odluči za ženidbu sklapa brak sa svojom odabranicom prije negoli će ga njegov biskup rukopoložiti (zarediti) za đakona, dakle ženi se kao laik. Onaj pak tko slobodno izabere beženstvo (celibat), ne može se kasnije kao zaređeni svećenik ženiti. Ako po svojoj ljudskoj slabosti na tom putu iz bilo kojih razloga ne izdrži, onda ga Crkva lišava službe. Takav mora tražiti neko drugo zanimanje.
>>Ponosni na svoj bizantski obred i – katoličku vjeru
"Svećenici mogu u brak samo dok se ne zarede" Naslov da čovjeku pamet stane. Kako to netko može biti svećenik "dok se ne zaredi"? Pa upravo činom ređenja se postaje svećenik! Dakle, svećenici se ni kod grkokatolika ni kod pravoslavacaa ne ne mogu ženiti, već se oženjeni ljudi mogu zarediti za svećenike. Pa zar je to tako teško shvatiti, pogotovo nekome tko se "specijalizirao" za vjersku tematiku?