U belgijskom Leuvenu glavna skupština Svjetske međunarodne udruge forenzičke stomatologije odabrala je hrvatskog stručnjaka, prof. dr. sc. Hrvoja Brkića, dekana zagrebačkog Stomatološkog fakulteta, za predsjednika te organizacije. Prestižno imenovanje dekan Brkić nazvat će krunom svojeg rada, a na fakultetu kojem je na čelu ovaj profesor vodi upravo forenzičku stomatologiju te uči nove generacije studenata, među ostalim, identificirati ljudska tijela i ostatke.
No istovremeno, pod kapom Europske unije, formira tim stručnjaka koji će biti zadužen za identifikacije žrtava masovnih katastrofa. Identifikacija putem zubala najefikasnija je metoda i, kako će pojasniti profesor Brkić, svaki trag je jedinstven. No, u njegovu poslu to su, kako sam kaže, najteži trenuci, jer članovima obitelji teško se suočiti s rezultatima takvih istraga. Dekan zagrebačke stomatologije je i stalni sudski vještak.
Upravo se bavi slučajem stranog državljanina koji je pokrenuo parnicu jer smatra da je oštećen kod zubara u Hrvatskoj. Zašto stomatolozi ne odlaze iz Hrvatske kao kolege im liječnici, je li doista zdravlje zubi u nas najlošije u Europi, samo je dio tema ovog razgovora.
Što imenovanje u Leuvenu donosi vama u profesionalnom smislu, a što hrvatskoj stomatologiji?
Već 24 godine radim kao nastavnik na uvođenju forenzične stomatologije u Hrvatskoj i ovo je kruna moga rada. Počeo sam kao praktičar za vrijeme Domovinskog rata na identifikaciji svih ekshumiranih žrtava, a onda sam akumulirano znanje i vještine doradio na Institutu Karolinska u Stockholmu te počeo educirati studente otvorivši ovdje katedru za forenzičnu stomatologiju.
To je jedno područje unutar stomatologije koje se zapravo bavi i pravnim aspektima postizanja nečijeg identiteta, utvrđivanjem ugriza na ljudskom tijelu i pronalaskom počinitelja – to su forenzični aspekti, a drugi segment je utvrđivanje stomatološkog nemara, kvalifikacija ozljede pri stradavanju te vještačenje u naknadama šteta.
Sada radimo s Interpolom u Hrvatskoj na zajedničkom projektu s Velikom Britanijom na uspostavljanju tima za identifikaciju žrtava u masovnim stradanjima koji mora biti sačinjen od različitih dionika, između ostalog i forenzičkog stomatologa. Projekt je u završnoj fazi, a krajem godine bit će i simulacija masovnog stradanja da se vidi kako koji dionik funkcionira.
To je za “zlu ne trebalo”?
Danas smo velika turistička destinacija u kojoj se može dogoditi nekakav teroristički napad i moramo imati svoj stručni tim za identifikaciju eventualnih žrtava. Kroz postupke identificiranja žrtava Domovinskog rata napravili smo takvu proceduru da smo dosegli razinu kvalitete da su stranci dolazili učiti od nas kako nekog identificirati. Da biste to mogli, morate imati prijesmrtnu dokumentaciju – zubne kartone, RTG snimke.
Hoće li se identifikacija žrtava Domovinskog rata ikada završiti?
Vjerujem da hoće, ali nisam siguran kada. Razgovor s članovima obitelji zaista je najteži dio ovoga posla jer morate predočiti svu dokumentaciju i gledate emocije tog čovjeka koji ne zna hoće li prihvatiti identitet ili ne, a radite isključivo s činjenicama. I bilo je situacija kada roditelj nije prihvatio identitet svog djeteta. Prema Interpolu, najbrži, najjednostavniji i najjeftiniji postupak identifikacije je putem zubala. Otvorite, pogledate zube i na temelju toga možete pratiti ne samo ono s čime se osoba rodila nego ono što je stomatolog ostavio kao trajni trag na zubu, ekstrakciju, ispun, vrstu materijala, to su sve individualni tragovi i nemaju dvije iste osobe da biste mogli pogriješiti. Sada radimo na posljedicama dentalnog turizma; u Hrvatskoj je talijanski državljanin sanirao usnu šupljinu, ali se žali na određene zahvate zbog kojih sada trpi bol i traži naknadu štete, a to zahtijeva i vještačenje od eksperta.
Odavno smo za strance destinacija za “sređivanje zubi”?
U zdravstvenom turizmu smo pri vrhu medicinskih usluga i pružamo izrazito kvalitetnu stomatološku uslugu jer kao fakultet produciramo kvalitetan kadar koji je od davnina mogao sa svojom diplomom raditi po europskim zemljama pa i danas. Evo danas nam je i povijesni dan – krenuli smo s obrazovanjem stranih studenata na engleskom jeziku, imamo 16 stranih studenata iz Njemačke, Slovenije, Velike Britanije i Australije. Kada ih odškolujemo, očekujemo da će oni svoje znanje i vještine stečene na Zagrebačkom sveučilištu promicati u svojim zemljama.
Ali s druge strane hrvatski rezultati su porazni, objavljivalo se da su u školaraca najgori zubi u EU?
Osobno ne vjerujem da je takva slika, ali bi definitivno morali biti bolji no to nije samo u ingerenciji stomatologa nego kompletnog društva. Što je društvo siromašnije, to je i zdravlje usne šupljine lošije. Kada je Finska bila siromašna zemlja, prije nekih 20-ak godina, oni nisu imali za slatkiše i nisu imali karijesa, a kad su ušli u EU, onda im se povećao unos slatkiša tj. šećera u organizam i kod njih se pojavio karijes. Kultura svake zemlje, svakog zdravstva i društva je u tome da educira i sprečava nastanak bolesti jer puno je skuplje liječiti nego prevenirati.
U više se navrata govorilo o takozvanom porezu na grijeh, skupljim gaziranim pićima i slatkišima, je li to učinkovito?
Naravno, svi slatki proizvodi u velikim koncentracijama loše djeluju na organizam. Za nastanak karijesa potreban je šećer, ako ga eliminiramo i smanjimo njegovu količinu, karijesa neće biti. A imate gazirano piće koje uzrokuje i dentalnu eroziju, znači da vam rastopi zubnu caklinu. Dugotrajna konzumacija kiselih i gaziranih pića i mućkanje u ustima otapa vam zubnu caklinu i ona se više nikad ne stvara. Kad ju vi kiselinama otapate, onda vam zub postane tanji, žući, osjetljiv i užasno bolan.
Izostanak prevencije i osobna nebriga razlozi su lošeg stanja zubi, ali koliko su danas zubari dostupni građanima?
Stomatolozi ne odlaze iz zemlje, oni pronalaze svoju kvalitetu života u Hrvatskoj, ali je veliki problem u tome što ne žele iz velikih gradova pa nam provincija ostaje bez stručnog kadra. Na tome bi država morala poraditi. Kad je za studente ukinut staž, ali uvedeno 500 sati praktične nastave, povukli smo sredstva EU fondova i organizirali praktičnu nastavu te slali studente u dijelove od posebne državne skrbi uz financijsku potporu studenata od projekta. Imali smo tada kolege u Vukovaru, zapadnoj i istočnoj Slavoniji, na dalmatinskim otocima… No, danas je i dalje problem da svi stručnu praksu hoće odraditi u Zagrebu, čime bi se država doista morala baviti.
Je kad bi delali za piceke, pajceke, i čučice.