Strepili su Dinamovi čelnici nakon blamaže koju im je prouzročila šačica huligana u Udinama, nestrpljivo su iščekivali odluku Uefe o visini kazne, grizli nokte i nervozno vrtjeli ključeve BMW-a i mercedesa po prstima, a istodobno su negdje duboko u sebi prezirali iste te huligane koji su ih doveli u ovu situaciju, jer sada im prijeti i izbacivanje iz Europe. I tada, po ne zna se koji put, Uefa je opet bila, možemo reći blagonaklona, jer kazna od 200 tisuća eura običnom je čovjeku koji živi na kredit iznos od kojeg se hvata za srce, ali Zdravku Mamiću i Dinamu to je tek jedan malo kvalitetniji automobil, bilo koji od onih kakvi su parkirani ispred stadiona ili, simbolički rečeno, oko 200-tinjak novčanica zataknutih za žice tamburaša.
Uefa još uvijek nije rekla 'dosta'!
Stizale su iz klupskih prostorija izjave kako su šokirani i sablažnjeni visinom kazne, koja je, iako uvjerljivo najveća do sada, ipak samo novčana, ali negdje moraju postojati i oni koji nikako nisu zadovoljni takvom kaznom. Jesu li to navijači, odnosno mali dio njih, koji su se nadali kako će njihov vatrometni šou i pretvaranje Friulija u ratnu zonu izbaciti njihovu momčad iz Europe? Bez obzira što se svi zaklinju kako im to nije bila namjera. Dinamo je već godinama na crnoj listi ljudi iz Nyona, i u takvoj situaciji bacati baklje i govoriti kako ne žele loše klubu nema nikakvog smisla.
A možda zadovoljni nisu sami Dinamovi čelnici, koji bi izgonom iz europskih natjecanja ostali bez novca zarađenog prodajom ulaznica i pali u zaborav kod ostatka nogometne Europe, ali bi onu crkavicu koju im osigura prodaja ulaznica za susrete u 1. HNL-a i sav novac od prodaje igrača mogli mirno pohraniti u sef, a ne da svako malo osjete ljepljive prste ljudi iz Uefe koji im se zavlače sve dublje i dublje u džepove.
A kako razmišljaju navijači? Jesu li oni sretni ovakvom kaznom? Njihovi će "ljubimci" i dalje igrati u Europi, što možda i nije ono čemu se dio njih nadao, ali, s druge strane, to opet znači kako će već sljedeće godine biti još europskih zabiti i metropola u kojima će imati priliku pokazati strancima kako se "vatreno" navija za svoj klub. Ima li tu na kraju više sretnih ili nesretnih? Tko je tu profitirao, osim Uefe, i je li ovo posljednja kazna, ako ništa drugo, onda barem u ovom desetljeću? Dinamo je u europskim razmjerima relativno mali klub, ali brojnih pitanja, gorućih problema i raznoraznih razmirica na relaciji Mamić - BBB ima u takvom broju da je čudo kako uopće normalno funkcioniraju.
Mamiće na tribine, navijače u klupske prostorije
Uprava gura svoje, a navijači, nezadovoljni upravom, na svoje načine guraju svoje. Ljudi na tribinama misle kako su potezi čelnika kluba sve samo ne dobri, kako bi oni ili netko drugi to radili bolje. Nekako je teško povjerovati kako bi baš bilo tko iz skupine navijača kojima ne odgovaraju potezi čelnika kluba mogao sjesti za stol i voditi brigu o financijama, prodaji i kupovini igrača, te svim ostalim aspektima koji su nužni kako bi jedan nogometni klub normalno funkcionirao. Teško da bi ta suradnja bila uspješna. Ne može svatko raditi sve, iako se na tribinama često čuje "more" prijedloga za unaprjeđenje kluba, ima čak i dobrih, ali dvije laste ne čine proljeće.
Isto tako, teško je zamisliti Zdravka Mamića ili Mirka Barišića kako zdušno navijaju i deru grla na tribinama, ili kako skupljaju novac na sve moguće načine da bi imali za nekakvo gostovanje u Ukrajini ili Švedskoj za koje vam je potrebno 20-ak i više sati vožnje vlakom, kombijem, autobusom ili možda cepelinom.
I dok god bude trajala te netrpeljivost, bit će i ovakvih situacija. Tribine će i dalje zjapiti poluprazne, kazne će stizati kao na pokretnoj traci, gradonačelnici europskih gradova u kojima bi trebao gostovati Dinamo živjet će u strahu, ženu i djecu će slati rodbini u neko drugo mjesto, a umjesto navijanja slušat ćemo nekakve parole kojima ne bi smjelo biti mjesta na nogometnim stadionima jer nemaju veze s nogometom. Nema više toliko prizora gdje sin navlači oca za rukav i ispituje ga kad će naši zabiti gol ili tko je onaj mali s brojem 17 na leđima. Sada ih navlače za rukav i pitaju što se to tamo događa, jer, čak i dijete shvaća kako se ti prizori nekako ne uklapaju u cijeli nogometni ambijent, iako slike bakljada galerije navijačkih fotografija uvijek čine još atraktivnijima.
Sveopće nezadovoljstvo
Ima na tribinama mnogo onih kojima iz očiju isijava opće nezadovoljstvo igrom, atmosferom u klubu, odnosom igrača i još koječim, i sigurno im dođe da u jednom trenutku uzmu onu kartonsku čašu ili okrajak od preskupog hot-doga koji su kupili prije utakmice i bace ga na teren u znak protesta, ali ipak to ne čine, barem ne većina njih. Međutim, postoji skupina onih kojima to ne predstavlja nikakav problem. Baklje, rakete, petarde, nije ni bitno, važno je samo na bilo koji način izraziti nezadovoljstvo ljudima koji vuku sve važne poteze, pa makar to bilo i na način s kojim se ne slažu ostali prijatelji kluba, oni koji ipak puno mirnije prihvaćaju stvari takvima kakve jesu.
Prije se nogomet igrao za navijače koji su dolazili na stadion kako bi uživali u potezima onih kojima u glavi nije bilo kako zabiti još jedan pa se prodati van. Nije se mnogo toga promijenilo, i dalje igrači igraju, a navijači navijaju, samo što se nogomet više ne igra za navijače, isto kao što navijači ne dolaze na stadion kako bi uživali u nogometu i divili se velikoj želji i srčanosti igrača. I dok se to ne promijeni, dok se ne promijeni stav uprave koja možda i želi dobro Dinamu, ali veoma često to radi na pogrešan način, i previše misli isljučivo na profit što ljuti već i tako revoltirane navijače. Dinamove knjige su tajne čuvane strože od zapisa od NLO-ima. Koliko su zaradili, koliko su potrošili, koliko je plaćen taj i taj Argentinac, a koliko je novca od prodaje Luke Modrića ili Vedrana Ćorluke pripalo klubu, a koliko "velikom šefu"? Kupuju li se Južnoamrikanci gotovinom, karticama, čekovima, na leasing ili se možda koriste blagdanska sniženja gdje za jednoga kupljenog dobiješ još jednog, i to potpuno besplatno?
Svi vole Dinamo, ali na kakav način?
Isto tako, pitaju se Dinamovi čelnici, kako se netko tko navodno voli klub može tako ponašati i raditi na njihovu štetu. Kako ih zaustaviti i iskorijeniti to zlo? I nema odgovora niti s jedne, niti s druge strane. Navijači žele smjenu uprave koja uz sva lijepa obećanja ne može ispraviti sve ono što je godinama radila pogrešno, a uprava jednostavno ne može ovu garnituru navijača zamijeniti nekom drugom, pristojnom i mirnom, kao da su umjesto na utakmicu došli na Božićni koncert u Lisinskom. Sve će ostati isto. I dalje neće biti djece na stadionu, i dalje će se s terena vaditi baklje, i dalje ćemo u modrom dresu gledati nekakve Gonzalese i Fernandese kojima se ne zna ni cijena ni otkuda su došli, a i dalje ćemo čekati, ovoga puta neki drugi četvrtak, kako bismo doznali koliko će tisuća eura sjesti u Uefinu blagajnu jer su tamo neki huligani divljali u Pragu ili Udinama.
Bila bi to zanimljiva reklama za kreditnu karticu čije ime ipak nećemo spominjati. Luka Modrić - 16 milijuna funta, Pedro Morales 2,5 milijuna eura, ljubav "navijača" prema Dinamu - 200 tisuća eura. Toliko će Mamića stajati pljuska koju su huligani opalili sportu u Udinama, 200 tisuća, ni eura manje, ni eura više. Pa ima li tu nešto neprocjenjivo? Nekada je bilo, bila je to ljubav prema klubu, sada toga više nema, ili se pokazuje na pogrešan način.