Mala srednjoeuropska senzacija prije dvije godine bila je rekonstrukcija glave baruna Franza von der Trencka, odnosno Franje Trenka, kako je u nas poznatiji. Tijelo je vojnika, avanturista, veleposjednika, pa i kontroverzne povijesne osobe, mumificirano i još leži u tvrđavi Špilberk u Brnu. Kako je Trenk pokopan po kapucinskom običaju, u halji, s glavom položenom na dva kamena, zbog mikroklimatskih prilika u kapucinskom samostanu koji se nalazi upravo nedaleko od tvrđave u kojoj je bio zatočen, tijelo se mumificiralo. Pranećak mu Heinrich von der Trenck premjestio je mumiju u stakleni lijes tako da je se može i vidjeti. Sačuvanost je omogućila modernoj tehnologiji i znanosti da u cijelosti rekonstruira ne samo glavu nego i cijelo barunovo tijelo pa ga se danas može vidjeti gotovo onakvoga kakav je bio za života. Uspjelo je to češkim znanstvenicima iz nekoliko institucija grada Brna, Muzeja grada Brna, Laboratorija za forenzičku antropologiju na Prirodoslovnom fakultetu i Fakultet informatike Masarykova sveučilišta i Kapucinske grobnice. Nakon rekonstrukcije glave najavljena je rekonstrukcija cijelog tijela, koja je uistinu i napravljena. A na temelju tog iznimnog znanstveno-tehnološkog rada nastala je i izložba koja ovih mjeseci kruži Hrvatskom. “Barun Trenk, novo lice legende” gostuje u nekoliko gradova, a sve je, naravno, počelo u Požegi gdje je Trenk i osnovao svoje pandure, a trenutačno je izložba u Bjelovaru. O Trenku se zna da je bio najbogatijim čovjekom Slavonije koji je sebe, iako Prus, znao nazivati baš Slavoncem, da je osnovao i svoju vojsku, da bi život završio u tamnici tvrđave Špilberk, no ne u uvjetima u kojima bi ležao neki drugi zatvorenik.
Da nas uputi u detalje Trenkova života, zamolili smo dr. sc. Alexandera Buczynskog, znanstvenog savjetnika na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Zanimali su nas počeci budućeg baruna, Prusa koji je rođen u Italiji. No o tome se vrlo malo zna.
Trenkovi memoari
– Trenk je legenda i o njemu kolaju brojne priče koje većinom nisu provjerene, ali koje usprkos tomu uporno opstaju. Naime, u historiografiji – hrvatskoj i svjetskoj – još uvijek ne postoji jasna slika o tome tko je bio barun Franjo Trenk, odnosno kakav je bio. No, što god u konačnici zaključili o njemu, bilo da je to pozitivno ili negativno, zapravo je samo jedna stvar sigurna: Trenk nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Zasad se, nažalost, još uvijek premalo zna o životu baruna Trenka prije nego što je stekao svjetsku slavu na ratnom polju. Jedini izvor koji nam u tom pogledu stoji na raspolaganju njegovi su memoari koji su prvi put objavljeni 1745. godine, zatim 1747. i 1748. godine. Dosadašnja su znanstvena istraživanja, međutim, pokazala da su neki dijelovi tih memoara točni, dok su drugi dijelovi potpuno izmišljeni. Glavni problem tih memoara je njihova djelomična pouzdanost. Trenkovo djetinjstvo, njegove adolescentske godine, kako su opisane u tim memoarima, još uvijek nismo u stanju usporediti s drugim izvorima. No zato je njegova narav ostala vrlo dobro dokumentirana u četrdesetim godinama. Opisao bih ga na temelju tih izvora kao ponosnog i tvrdoglavog kolerika, ali definitivno ne kao neobuzdanog manijaka – kaže dr. Buczynski razbijajući odmah u početku jedan od mitova od barunu Franji Trenku, a to je kako je u bitkama, a nije ih imao samo nekoliko, bio bezobziran. I to u najmanju ruku. Nesporno je, međutim, da je bila riječ o sjajnom vojniku, često će se u tom kontekstu pronaći i riječ “genij”, koji je bio i osobno vješt borac koji je, navodno, preživio 102 dvoboja. Nema u tome ništa čudno jer u vojsku je Trenk stupio već sa 17 godina nakon što je već, prema nekim izvorima, pokazivao sklonost prema oružju i tučnjavama, po čemu se moglo zaključiti u kojem bi polju mogao ostvariti karijeru. I tako mlad već je u vojsci nanizao dvoboja i sukoba s drugim vojnicima. Smirio se jer se zaljubio, skrasio na imanju u Brestovcu. Za života je, naime, imao imanje u Brestovcu koje je naslijedio od oca, također vojnika, pa onda u Pleternici, Pakracu, Velikoj i Nuštru koja je kupio ratnim plijenom što je također bilo razlogom ljubomore prema njemu u Beču. U Brestovcu je živio sa suprugom, kćeri zapovjednika petrovaradinske tvrđave Josephine von Tillier s kojom je imao četvero djece. No kuga mu uništava obitelj, ostaje sam pa se odlučuje pridružiti Austriji u ratu protiv Turaka. No podmaršal Sekendorff odbija njegovu ponudu da sam naoruža pukovniju dobrovoljaca, pandure. Stoga ljutit odlazi u Rusiju gdje upoznaje još jednog vojnika povezanog s Hrvatskom, Ernsta Gideona von Laudona.
– Gideon Laudon je definitivno jedan od istaknutijih austrijskih vojskovođa poput, primjerice, princa Eugena Savojskoga, Nikole Šubića Zrinskog i nadvojvode Karla II. Habsburga u čijem se “okamenjenom” društvu nalazi u atriju Ratnog muzeja u Beču. Kao rođeni Estonac svoju je vojnu karijeru najprije započeo u ruskoj službi. Znamo da je Trenk svoje vatreno krštenje krajem tridesetih godina također doživio u ruskoj vojsci tako da je lako moguće da su se pod tim okolnostima upoznali. Laudon je, međutim, tek 1742. godine s činom satnika pristupio dobrovoljačkom pandurskom zboru (Freikorps) baruna Trenka. Zanimljivo je da mu je prije toga kralj Fridrih II. Veliki odbio ponuditi čin u pruskoj vojsci tako da se Laudon tek nakon te odbijenice odlučio za austrijsku stranu. Tijekom godina Rata za austrijsko nasljeđe (1740. – 1748.) koje su uslijedile, Laudon se više puta zbog hrabrosti istaknuo na bojnom polju, a najviše u borbama protiv Francuza u Elzasu 1744. godine kada je bio teško ranjen i nakratko zarobljen. Odnosi između Trenka i Laudona pogoršali su se, međutim, na početku 1746. godine do te mjere da je Laudon postao jedan od ključnih svjedoka optužbe u sudskom procesu protiv Trenka. Nakon završetka rata nastavio je svoju vojnu karijeru kao zapovjednik Ličke krajiške pukovnije, objašnjava nam povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.
Kralj ‘malog rata’
Je li, dakle, takav način ratovanja podrazumijevao postupke koji bi bili s one strane zakona? – Ratove iz doba Trenka i Laudona karakterizirale su velike bitke na otvorenom polju između frontalno suprotstavljenih vojnika koji su bili raspoređeni u borbenom linijskom poretku. Taj način ratovanja, međutim, nije karakterizirao borbeno djelovanje pandura ili krajišnika. Dapače, oni su se istaknuli ratovanjem koje danas najbolje možemo usporediti s vojnim akcijama specijalnih snaga. To znači da su izvršavali prepade iza neprijateljskih linija, zasjede i čarke. Taj “mali rat” ili “gerilski rat”, kako su ga tada nazvali, postao je novi trend koji je na kraju doveo do načina ratovanja na koji smo danas navikli. U Trenkovo se vrijeme na sve to, međutim, gledalo drugačije. Prusi i Francuzi su “mali rat” ponajprije gledali kao nešto ispod časti, “nedisciplinirano”, “barbarski” i “divljački”, da bi na kraju i sami počeli formirati slične postrojbe. No, važno je naglasiti da oni nikad nisu uspjeli postići tu razinu djelotvornosti koju je postigla austrijska strana. Neprijeporni kralj “malog rata” bio je i ostao Franjo Trenk. Valja istaknuti kako su okršaji između redovnih vojnih snaga i pandura, odnosno krajišnika, bili osobito krvavi i nerijetko su završavali bez ratnih zarobljenika. Trenk je bio ikona “malog rata” i, budući da je taj način ratovanja izlazio izvan tradicionalnih okvira tadašnjeg regularnog vojnog kodeksa časti, bilo je zapravo i za očekivati da će upravo on osobno, i po pitanju zapovjedne odgovornosti, najviše biti prozivan. To se doista dogodilo 1746. kada je u Beču protiv njega pokrenut sudski proces. Točno je da je Trenk u presudi, koju je Marija Terezija dvije godine kasnije potvrdila, proglašen krivim i za “strogoću i nasilno ponašanje prema časnicima i vojnicima“, što se tada smatralo kršenjem ratnoga prava. No jesu li sve optužbe izrečene na njegov račun tijekom sudskog procesa doista istinite ostaje otvoreno pitanje jer je cijeli postupak protiv njega od početka bio kompromitiran, kako zbog pristranosti sudaca tako i zbog kontroverznih iskaza nekih svjedoka. Uskoro nakon presude svi su Trenkovi junački pothvati o kojima se redovito izvještavalo u novinama diljem svijeta pali u zaborav te je u javnosti umjesto toga počela prevladavati slika o njemu kao zločincu i divljaku, kaže dr. Buczynski.
Svoje ratne uspjehe ne bi mogao ostvariti bez pandura, jedinice koja je po svemu bila šarolika, ali zato izrazito efikasna. – Trenk je pandure za svoj dragovoljački zbor, a nakon početka 1745. za svoju regularnu pukovniju, vrbovao na području Slavonije. No, dok je na Trenkovu imanju Brestovac unovačeno tek 19 pandura, u Vukovaru ih je uspio vrbovati 79, a u Iloku čak 146. S obzirom na to da je tadašnja Kraljevina Slavonija sezala do utoka Save u Dunav, ne iznenađuje činjenica da su rimokatolici i pravoslavci među pandurima bilo gotovo jednako zastupljeni. Sukladno tome, pandurski je zbor, kasnije pukovnija, imala po jednog rimokatoličkog i pravoslavnog svećenika. Većina pandura bili su dvadesetogodišnjaci, no tu i tamo se u vojnim popisima navode panduri u šezdesetim, pa čak i sedamdesetim godinama. Pandurski su časnici, sudeći prema njihovim prezimenima, uglavnom bili stranci. Za pandure se često u literaturi navodi da ih je Trenk vrbovao među razbojnicima, okorjelim zločincima i “sličnim ološem“. Točno je da je novačio i po zatvorima, ali ipak se morao ograničiti na one kriminalce čiji zločin nije zaslužio smrtnu kaznu. No, ako je itko u to vrijeme pokušao iskorijeniti razbojništvo u Slavoniji, to je bio upravo Trenk. Važno je naglasiti i da je svoje pandure vodio željeznom rukom, strogo ih kažnjavajući i za najmanji prekršaj, ali da su mu oni, bez obzira na to, bili potpuno odani, govori naš povjesničar kojemu se čini da ovaj sjajni vojnik koji je među prvima pronio znanje o našim krajevima po svijetu nije u nas dovoljno cijenjen. Što je od Trenka danas ostalo u Hrvatskoj? Uz popularni vinjak, dakako.
Zapušteni dvorac
– Jedine trajne, materijalne uspomene na legendarnog slavonskog vlastelina i ratnika su mjesto Trenkovo, tamošnji zapušteni dvorac i njegova – bolje sačuvana – kurija u Brestovcu. Postoji, naravno, i dosta ulica koje nose njegovo ime. No ipak se ne mogu oteti dojmu da Trenku nije odana počast koju zaslužuje. Njegov se život čita kao roman i upravo to me ponukalo da sa scenaristom Svenom Biličićem započnem raditi na scenariju za igrani film o Trenku. Na kraju želim još samo istaknuti da su glavni čuvari Trenkova lika i djela svakako pripadnici Povijesne postrojbe “Trenkovi panduri” iz Požege, na čiju je inicijativu prije dvije godine pokrenuta suradnja s češkim kolegama, koja je na kraju rezultirala gostovanjem ove izložbe u Hrvatskoj. Legendarni barun se tako nakon 270 godina napokon zasluženo vratio kući u svoju Slavoniju, kaže dr. Alexander Buczynski.