Učenici osnovnih i srednjih škola u štrajku su devet, a njihovi profesori, nastavnici i učitelji mjesec dana. Ministrica obrazovanja poručila je: u igri moći ne želi više sudjelovati iako je bila prva koja je podržavala borbu nastavnika za veće koeficijente i još im je prošle godine mogla povećati plaće. Donosimo ključna pitanja i odgovore o štrajku.
1. Je li učenicima štrajkom narušeno ustavno pravo na obrazovanje?
Jest. Ustavno pravo na redovno obrazovanje ispred je prava na štrajk. U mnogim zemljama štrajk nastavnika je zabranjen bez obzira na zakonima propisano pravo na štrajk – nastavnici mogu štrajkati i boriti se za svoja prava izvan svoga radnog vremena. Pravo djece na redovno obrazovanje nije sažeto samo u lokalnom zakonu ili našem Ustavu, nego je zajamčeno i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Zabranjeno je, primjerice, štrajkati nastavnicima u Njemačkoj, Finskoj. Nastavkom štrajka učenici će nadoknađivati nastavu, a još uvijek nije jasno određeno kako.
VIDEO Prosvjed zaposlenih u osnovnim i srednjim školama
2. Koja je u ovoj situaciji odgovornost ministrice divjak? Što je točno njezin posao?
Ministrica je dužna ravnateljima dati upute da organiziraju odgojno-obrazovni rad u skladu s mogućnostima. To mora učiniti da bi se mogla ispravno voditi evidencija u centralnom obračunu plaća koja će biti jedino mjerilo za izračun ukupne plaće učitelja za studeni. U situaciji da se štrajk nastavi, ona je dužna školama, odnosno ravnateljima, dati jasnu uputu što da rade vodeći računa da u školama postoje nastavnici koji ipak ne štrajkaju, nego održavaju nastavu. Dužna je također vrlo jasno odrediti kojim modelima će škole nadoknaditi izgubljene sate nastave nakon što štrajk prestane, kako bi se sve institucije mogle pripremiti za eventualno prolongiranje državne mature i upisa na fakultete, kao i upisa u srednje škole. Uz modele koje mora dati školama, ministrica mora ravnateljima dati jasne upute o financiranju svih nadoknada. Primjerice, ako produlji školsku godinu, onda je riječ o normalnoj isplati satnice; odluči li se za nadoknade subotama, profesorima se isplaćuje prekovremeni rad.
3. koliko štrajk može trajati i što ga može zaustaviti?
Budući da nema zakonskog okvira, štrajk bi, barem po trenutnom raspoloženju obiju strana koje pregovaraju, mogao potrajati do početka praznika, pa i nastaviti se u drugom polugodištu. Zaustaviti ga, očigledno, može samo kompromis i dogovor dviju strana. No u dosadašnjem tijeku štrajka jasno je da dogovora nema. Sindikati ne odustaju od povećanja koeficijenata za 6,11 posto, a Vlada ne odustaje od svoje ponude koja uključuje i povećanje koeficijenata, ali ne odmah u traženom iznosu. Uz sve to, nastavnicima je povećana i osnovica, no to oni nisu tražili.
VIDEO Akcija sindikalista "Potrubi za obrazovanje"
4. koje su varijante nadoknade nastave?
U ministarstvu poručuju da su ponudili četiri modela nadoknade nastave - nadoknadu subotama, nadoknadu nenastavnim danima, produljenje nastavne godine ili skraćivanje praznika. No izbor između četiri modela koja su jedina moguća, a koju je školama poslalo Ministarstvo, nije na ravnateljima škola, nego isključivo i samo na ministrici. Ona mora naći najbolje rješenje za svaku pojedinačnu školu, a ne odgovornost nadoknade prebaciti na ravnatelje koji bi onda trebali birati između ponuđenih modela. To nije njihov posao, uostalom “izborom jedne od ponuđenih opcija” ravnatelji škola na “meti” su roditelja. Naime, rijetki su oni koji će subotama i blagdanima slati djecu u školu i blagonaklono gledati na činjenicu da će djeci praznici biti kraći.
5. štrajkaju li nastavnici samo za koeficijent?
Tim zahtjevom počeo je cirkularni štrajk nastavnika, no od današnjeg 29. dana štrajka bunt se prometnuo u borbu za dostojanstvo profesije, pobunu protiv “Škole za život” koja im je nametnula puno više posla nego što je bilo najavljeno, uz činjenicu da se i sami profesori u tom sustavu novog modela podučavanja moraju snalaziti. Svakim novim danom nastavnici i profesori bili su sve ljući zbog ignoriranja njihovih zahtjeva i odlučili su ostati u štrajku sve dok se oni ne ispune zbog čega su i krenuli u štrajk. A ni oni, kao ni itko iz sustava pritom ne može jamčiti da će se s većim koeficijentom više truditi. Osobito oni koji to ni do sada u radu s učenicima nisu činili.
Prema raznim kriterijima hrvatske škole i fakulteti zaostaju za školama u drugim državama. Ustanovilo se da veliki broj svršenih polaznika nema znanja potrebna za poslove koji se danas i u budućnosti trebaju obavljati. To se vrlo okrutno pokazalo na svjetskom tržištu rada gdje samo pojedine struke mogu odmah obavljati ono za što su školovani polaznici a druge se moraju zadovoljiti s poslovima nižih plaća i daleko od svojih formalnih školskih kvalifikacija. Bila je potrebna školska reforma. Reformi su se odmah usprotivile društvene skupine koje žele zadržati niže razine kvalitete školstva i potisnuti i izbaciti određene teme pa i cijela područja iz škola jer tim skupinama dugoročno odgovara niska razina obrazovanja u društvu. Naravno da se i dio nastavnika tome pridružio jer neće morati učiti nove vještine i alate već će bez velikih promjena moći nastaviti kao i do sada. Apsurd je da je učenje u razvijenom svijetu postalo cjeloživotno i da znanje i alate treba redovito i u ciklusima obnavljati a da dio nastavnika se tome opire iako bi oni trebali biti prvi u tome. Dakle razlozi su različiti zašto se reforma zaustavlja. Recept je jednostavan. Treba pogledati države koje postižu veće uspjehe od nas i njih jednostavno kopirati prema sustavu Japana koji je iz zaostale srednjovjekovne zatvorene i vjerski zatucane države iz 19. stoljeća postao svjetska velesila koja je potukla i carsku Kinu i carsku Rusiju u roku od 40 godina i to od državnog vrha podržane sveukupne reforme.