Strane banke u Hrvatskoj opet su se polakomile

Subota 5. rujna

Nije izostanak Modrića i Rakitića kriv za poraz

Nisu baš uvjerljive tvrdnje da smo bez Modrića i Rakitića – ništa, i da smo zbog njihova izostanka teško poraženi od Portugala (4:1). Znače li one da su Portugalci trijumfirali jer im nije igrao Ronaldo? Prije dvije godine, također u Ligi nacija, Španjolska nas je pobijedila sa 6:0, a igrali su i Modrić i Rakitić. Nešto je drugo presudilo, bilo je talenata, ali nije bilo borbenosti i trčanja, a bez toga ne vrijede ni najbolji svjetski igrači. Portugalci su imali i jedno i drugo, i vrsne igrače i borbenost. Igre hrvatske reprezentacije jako se dobro razlikuju po patriotizmu i po komoditetu milijunaša, a toga patriotizma nije bilo ni izdaleka kao na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, kad smo pobjeđivali najjače i znali slaviti unatoč vodstvu protivnika. Bit će da je posrijedi i motiv, jer je Liga nacija u usporedbi sa Svjetskim prvenstvom beznačajno natjecanje. Ali igrati za svoju zemlju u bilo kojem nadmetanju trebao bi biti dovoljan motiv, kao što svoju obitelj voliš i u dobru i u nevoljama i uvijek si spreman žrtvovati se za nju. A Ćiro Blažević nepravedan je prema Kovačiću kojeg bi zauvijek isključio iz reprezentacije, jer loše su igrali svi, ne samo Kovačić, a ni Livaković nije bio savršen.

Nedjelja 6. rujna

Ni Rusi ne bi tako ponizili Srbe kao Trump

Sjećamo se kako su srpski vojnici u vrijeme rata pripadnike međunarodnih snaga vezivali za stupove, boreći se tako protiv “celog sveta”? Gdje je nestala ta drskost i prkos? Aleksandar Vučić doživio je na pregovorima u Amerci nezapamćeno poniženje na koje bi pristala malo koja država u svijetu. Srbijanski predsjednik potpisao je dokument u kojem se obvezuje da će Srbija veleposlanstvo u Izraelu premjestiti u Jeruzalem, da će Hezbolah “u cjelini proglasiti terorističkom organizacijom”, da će surađivati s Kosovom kao što surađuju dvije države itd. Srbijanski su mediji ogorčeni, pišu kako je “predsednik Srbije Aleksandar Vučić uspostavio standard u ponižavanju građana Srbije kakav nije nijedan naš državnik u bližoj i daljoj istoriji” i kako je “potpisao vazalski sporazum”. Poseban sporazum, svaki “svoj”, potpisali su kosovski premijer Avdullah Hoti i srbijanski čelnik, a američki predsjednik Trump potpisao je pismo potpore, pa se Vučić hvali kako to nije bio trilateralni dogovor. SAD je još jednom pokazao svoju svemoć u kojoj mu je suverenitet država koje na nešto prisiljava posljednja briga – ni Rusi to ne bi učinili. Srbi će nastaviti pokazivati zube susjedima, ali su im sve tuplji.

Ponedjeljak 7. rujna

Bolji bi dojam ostavili da je hitna prošla

Sjenu na prosvjede na Trgu bana Jelačića u Zagrebu bacilo je ponašanje posvjednika prema kolima hitne pomoći koja su najbližim putem, preko Trga, vozila prema prolazu Harmica da se pomogne onesviještenom čovjeku. Gađali su ih čašama i bocama, pa su se morala vratiti i prema bolesniku ići dužim putem. Nije se proslavio poznati imunolog Srećko Sladoljev, koji je izjavio da je riječ o “demonstraciji sile”. Teško je zamisliti da su Beroš, Plenković ili tko drugi iz vlasti onesvijestili čovjeka i pozvali hitnu da omete prosvjed. Dapače, bolji dojam u javnosti skup nazvan Festivalom slobode ostavio bi da su antikoronaši propustili vozilo pa i sami priskočili u pomoć onesviještenom čovjeku, koji se, na sreću, osvijestio prije dolaska liječnika. U masi se pojedinci osjećaju zaštićeno pa se znaju ponašati neodgovorno. Trebalo bi pitati Velimira Bujanca, Zlatka Hasanbegovića i Karolinu Krišto-Vidović, koji su također bili na prosvjedu pa ga neki s njima i poistovjećuju, slažu li se s tim bezumljem mnoštva ili u njemu uživaju. Ako su uvelike u pravu kad se suprotstavljaju službenom teroru kojim se ljudi štite i “štite” od pandemije, kako razumjeti teror prosvjednika prema kolima hitne pomoći!?

Utorak 8. rujna

Bankama nikad dosta, opet grabe

Strane se banke u Hrvatskoj sve više moderniziraju, ulažu u tehnološke novosti, a za to im je potrebno više novca. Gdje ga naći? Naravno, u džepu građana. PBZ i Erste banka povećale su naknade za vođenje tekućih računa, pa će se svake godine još više dobiti iz Hrvatske iznositi u inozemstvo. Bankarski regulator kaže da za to nije mjerodavan, i da naknade određuje tržište. Tržište je izlika i za mnogošto drugo, pa mi nije jasno kako u ovoj zemlji radodajki odavno nisu otvorene javne kuće, na tržištu za njima i te kako ima interesa. Kad se u budućnosti bude pravila bilanca Plenkovićeve vladavine, pogodovanje stranim vlasnicima banaka i nekad velikih strateških državnih tvrtki zauzet će u njoj istaknuto mjesto. Ova vlast nije ni prstom mrdnula da obuzda profitere i kamate koje su mnogo veće nego u njihovim matičnim zemljama. Banke iscrpljuju gospodarstvo i građane, s gotovo sto posto stranih banaka u zemlji izgubili smo financijsku suverenost koje će posve nestati kad se uvede euro. Ali sve to čine države iz mitske, nedodirljive, obožavane Europske unije, čijim se skupovima Plenković obraća na šest jezika, jezika kojima u bankama, Plivi, Ini, hotelima... govore porobljivači Hrvatske.

Srijeda 9. rujna

Otkad je Hrvatska u EU, Hrvati nestaju

Demograf dr. Tado Jurić tvrdi da u Hrvatskoj nema više od 3,8 milijuna stanovnika. Mediji istodobno najavljuju da će od iduće godine strani radnici u Hrvatsku dolaziti bez ograničenja, što će, upozoravaju demografi, potaknuti iseljavanje. Tadić je autor istraživanja po kojem samo 15,4 posto novoiseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju, a 45,3 posto eventualno bi se moglo vratiti samo kada budu u mirovini. Tako hrvatski narod u domovini nestaje i izumire, i to najviše dok je na vlasti stranka koja je stvorila samostalnu državu i obranila je od agresora. Kadšto se u Banskim dvorima spominju “mjere” kojima bi se demografsko propadanje zemlje trebalo zaustaviti, ali niti vidimo koje su to mjere niti daju učinka. Lani je rođeno najmanje djece u posljednjih trideset godina, a u Plenkovićevu mandatu bio je rekordan broj iseljenih. Svojedobno sam na osnovi demografskih pokazatelja izračunao da bi Hrvata u Hrvatskoj moglo nestati u idućih 200 godina, koliko je životni vijek dvojice stogodišnjaka, no kako vrijeme odmiče taj bi se rok mogao smanjivati. Vrijeme ubrzanoga gubitka hrvatskog stanovništva podudara se s vremenom članstva u EU. Nimalo slučajno.

Četvrtak 10. rujna

Ne pobjeđuju nas samo Portugal i Francuska

Ne pobjeđuju nas samo Porugal i Francuska nego i mnoge druge europske zemlje. Čitam naslov u našem listu – “Hrvatska među zemljama EU s najvećim padom BDP-a u drugom tromjesečju”. Ovakvih naslova posljednjih je godina bilo napretek. Spomenimo šokantan podatak iz nedavnog istraživanja uglednog bruxelleskog instituta Bruegel po kojem milijuni europskih građana ne bi mogli preživjeti dva mjeseca kad bi ostali bez posla, a u tome je na ljestvici zemalja u Europi Hrvatska – prva. Hrvatska je pretposljednja u EU i po životnom standardu, a na istom smo mjestu po potrošnji. Prema Eurostatu, u Hrvatskoj je 27 posto građana na rubu siromaštva. O tome se u javnosti ne piše pretjerano, siromaštvo je skriveno poprilično daleko od javnosti, gradske ulice su vesele i živahne a mediji tek tu i tamo objave neki statistički podatak iz Europske unije ili Hrvatske na koji se ljudi ravnodušno osvrću. Sirotinja je zanemarena i zaboravljena, naravno, ne zanima ni vlast koja je puna samohvale i optimizma i kojoj se krajnja oskudica ne uklapa u vedru sliku o sebi. Posljedice krize koju je izazvala epidemija korone samo će povećati neimaštinu onih koji jedva imaju za život i još ih više zastrti nebrigom.

Petak 11. rujna

Tri mjeseca u rodnom kraljevstvu

Poslije gotovo tri mjeseca iz rodnog se kraja vraćam u Zagreb. Mogao bih ovdje još ostati, nigdje se ne osjećam tako svoj kao u ovoj staroj kamenoj kući, dvorištu, vrtu, selu. Ima u tom osjećaju nešto suvereno, kraljevsko, sigurnosti i zaštite kakva se dobije rođenjem i s kakvom si u svom domu nedodirljivi vladar. Svak u životu ima neko kaljevstvo u kojem je nepovrediv. Mojih ovdje više nema, svi su umrli, ja sam naslijedio njihov skromni imetak u kojem su trajno prisutni, razgovaraju sa mnom kao da su živi, zadovoljni što još ima nekoga tko obnavlja život u ovoj kući koja svime što ima traži taj život, u strahu da će ostati bez svrhe. Kad sam u lipnju došao gotovo sam je čuo kako se veseli starom ukućaninu, s kad sam je prozračivao, čistio od paučine, kao da nisam ja čistio nju nego ona mene. Za nekoliko dana oživjela je kao zalivena biljka koja je bila žedna vode. Kad bih sjedio pod golemim orahom u dvorištu kao da sam odjenuo kraljevsku odoru, a kad bi došli susjedi činilo mi se kao da ih primam u audijenciju. Sada se iz toga kraljevstva vraćam u jednako voljeni Zagreb, u svoje drugo kraljevstvo, ali ako Bog da doći ću opet ovdje odakle i nisam nikad otišao.