Strane radnike tuku – maljčiki

„…Plamene zore bude me iz sna/Fabrička jutra, dim iz dimnjaka/Pesma se ori mladi radnici/čelična jutra hitam k fabrici/Drugovi moji hrabri veseli/Bicikle voze, ponositi svi…“ Pjevali su Idoli kad je društvo nosio neki drugi, Novi val, kad se ikonografija društva kojim nisi bio zadovoljan ismijavala pjesmom, seksom i drogom. Proteklo je vode od tog vala, odnio je tsunami tranzicije i tvornice i industriju, a ostala su devastirana djeca radnika i aparatčika tog društva da još jednom pokažu kako revolucija jede, ne samo svoju djecu, nego i djecu njihove djece. Unuci onih koji su promijenili jedan svijet, srušili režim koji ih je gušio, danas ne mijenjaju svijet seksom, drogom i rock and rollom: istraživanja kažu da se sve manje seksaju, ovisni su uglavnom od gadgetima, a ni glazbenim ukusom i invencijom baš se ne mogu pohvaliti, još manje prosvjeduju predajući olako teško stečena prava koja su izborile generacije njihovih predaka.

Iz mainstreama uspavane i gadgetima anestetizirane mase iskaču, nažalost, najčešće na svijet i život ogorčeni agresivci koji mlate slabije – sve češće sitne i tamnije došljake s druge strane svijeta koji bicikle voze dok pod plamenim zorama ovi drugi još spavaju u roditeljskim domovima, nesposobni za samostalan život u kojem ne žele raditi te poslove koje su preuzeli niski, tamni ljudi. Radije će ih mlatiti negdje pri kraju noćne smjene, iscrpljene i jadne, uzeti im i utržak i ponos, katkad i sam život. Nakon što im ponestane džeparca koji su iskamčili onima kojima je osnovni životni zadatak trebao biti da podignu samostalne i civilizirane članove društva, traže novi izvor besplatne hrane i džeparca u ljudima na biciklima s kutijama odostraga, nevoljnima da im budu sparing partneri u tuđinskoj zemlji koja, osim izvora egzistencije, pokazuje i svoje neprijateljsko lice lošeg domaćina.

Dok su oni možda prodali bubreg da dođu u ovu zemlju meda i mlijeka, iz nje je taj isti med i mlijeko u nekim drugim zemljama potražilo „ciglih“ pola milijuna hrvatskih građana u posljednjih deset godina. Ne piše se baš nešto da ih tamo mlate neki drugovi, hrabri, veseli. Da, ti su odbjegli (sve manje) Hrvati, bili jednako, ako ne i više frustrirani od ovih mladih majmuna koji glume gorile u magli. Uzroci njihova egzodusa jednaki su uzrocima, deminutivom rečeno, nekonstruktivnog odgovora ovih drugih. Prvi su pobjegli, odustajući od borbe za „Hrvatsku kakvu trebamo“.

POVEZANI ČLANCI:

Drugi misle da se bore, no pogrešno adresiraju svoju borbu. Ostatak društva je umrtvljen. Tu su sve tri kategorije koje psiholozi opisuju kao najčešće fiziološke reakcije koje se javljaju kao odgovor u tijelu i umu kad se osoba osjeća ugroženo štetnim događajem, napadom ili  prijetnjom opstankom. „Fight, flight, freeze“. Osim što se zapravo – ne bore. Njihova je reakcija refleksija kukavičluka i očaja, a frustracija stanjem u zemlji, iako potpuno opravdana i očekivana, usmjerena na najlakšu (i pogrešnu) metu. Možda su preglupi, a možda prekukavni da detetektiraju prave krivce za svoju bijedu i nezadovoljstvo usmjere prema njima. Onako kako se to radi u civiliziranim društvima. Da viču, prosvjeduju, štrajkaju… Hm, štrajkati mogu ako rade. A ne radi im se, ne za jadne plaće i ne poslove koje su preuzeli tamnoputi, niski došljaci.

Ali, da, rad došljaka dovest će do dampinga plaća jer poslodavci to – mogu. Da, mijenja se i kultura i struktura društva. Ali nisu useljenici (uz ovakav prihvat brzo će postati iseljenici) krivi za to. Krivi su mame i tate, bake i djedovi ovih agresivaca. Oni koji su dopustili da društvo degradira i konzervirali to stanje skoro četvrt stoljeća. Koji su rušili jedan sistem da bi napravili drugi, nehumaniji. Nisu to učinili Indijci, Filipinci ni Nepalci. To su napravili „novovalci“. Koji su predali svoje ideale pa ih više nisu imali kome predati – svoju su djecu prepustili društvu koje ne brine ni za svoje građane, a kamoli za tuđince koje treba kao jeftinu radnu snagu.

Posljednjih je desetljeća po europskim hotelima, aerodromima i turističkim destinacijama rijetkost vidjeti svjetloputog radnika lokalnog naglaska. Širenje EU privremeno bi dovelo na ta radna mjesta Poljake, Rumunje i Bugare, a u novije doba i Hrvate. I dok se naši bivši sugrađani tamo gdje je trava zelenija uglavnom uklope u uređenija društva, ne možemo baš reći da je to samo zato što su bijeli i obrazovani kršćani. Oni koji su ostali i mlate strance, a uzgojeni su u istom rasadniku, svjedoče da nije problem u ljudima, nego u društvu.

Zemlje koje trebaju strane radnike i imaju desetljeća dugu povijest njihove integracije, imaju i integracijske politike. S obzirom da su i brojni problemi koje je donijela promjena strukture društva pokazali i kako su te politike često i manjkave, nije baš da nemamo od koga učiti. Na njihovim greškama, ali i na njihovim uspjesima.

Najbolji je primjer Amerika koja je, ostavimo li po strani istrebljivačku politiku prema domorocima, kad su kolonijalisti već postali domoroci, novo stanovništvo kalili najtežim i najslabije plaćenim poslovima, dok ne bi svladali jezik i običaje, a onda bi za njih postala obećana zemlja. Sve do posljednjih 15-ak godina kad je otvorenija imigracijska politika, koja je useljenicima osiguravala socijalna prava dovoljna da žive bez rada, a usmjerena na osiguravanje sigurnog novog biračkog tijela, dovela do antagonizma starosjedilaca, ali i bivših useljenika koji su svoj put integracije prolazili puno trnovitije. To donekle objašnjava Trumpov izborni uspjeh – i nadu onih koji su ga birali da će „Make America Great Again“.

Da se Amerika u povijesti višekratno obračunavala s nekompatibilnim useljenicima svjedoči odnos prema Ircima u 19. stoljeću. Nakon što bi se iskrcali s brodova, irski su katolici mogli raditi samo najteže i najopasnije poslove – u rudnicima, na izgradnji pruga, mostova, kanala. Uslijed predrasuda i diskriminacije postajali su još radikalniji vjernici, a često su pribjegavali i fizičkom nasilju (te dvije pojave trebale bi biti kontradiktorne, no stoljeća Križarskih ratova, inkvizicije i ostalih vjerskih progona pokazuju upravo suprotno). Predrasude protiv Iraca kulminiraju 50-ih godina 19. stoljeća, popraćene natpisima „NINA“ (No Irish Need Apply) na vratima poslodavaca u američkim gradovima. Irci su bili nepoželjna radna snaga. Stvari su otišle tako daleko da se formirao pokret “Know Nothing” čiji je cilj bio je držati irske katolike, “alkoholičare, razbijače, loše očeve i kockare”, kako su ih predstavljali u političkim karikaturama, izvan državne službe i javnih ureda.

POVEZANI ČLANCI:

Gdje smo danas? Irska dijaspora broji više od 80 milijuna ljudi, 13 puta više od irskih 6,4 milijuna stanovnika. Od toga ih je polovina u Americi. Prekretnica je bio Građanski rat u kojem su se borili na strani Juga vjerujući da bi oslobađanje robova moglo prijetiti njihovim poslovima (primjećujete apsurd?). Kraj Građanskog rata otvara im prve političke položaje. Početkom 50-ih godina 20. stoljeća podržavaju i McCarthyjev antikomunistički “lov na vještice”. Do početka 20. stoljeća životni su se uvjeti irskih doseljenika popravili, a institucionalizirana diskriminacija blijediti. Mnogi su postali i sindikalni vođe. New Deal otvara im do kraja politička vrata, omogućava imenovanja i na saveznim položajima. Prošli su put od teške diskriminacije do vjerskih čelnika i na kraju - Ovalnog ureda. Čak 22 od 44 američka predsjednika bila su irskog ili irsko-škotskog porijekla: Roosevelt, Wilson, Truman, Kennedy, Johnson, Nixon, Carter, Reagan, Herbert,  oba Busha, Clinton, a dijelom je Irac i Barack Obama. Danas su irski vatrogasac i policajac ikone američke popularne kulture. U Irskoj istodobno žive Nepalci, Indijci, Filipinci, Ukrajinci i – Hrvati. Zvuči poznato?

Jednako poznat je i bunt bijesnih nezadovoljnih mladih ljudi koji i ondje žive u siromaštvu, i koji je lani rezultirao neredima kakve Irska dugo nije vidjela. Iza eskalacije nasilja u Dublinu stajao je krajnje desni pokret, usmjeren protiv useljenika.  Ni u zelenoj Irskoj trava očito više nije zelenija. A postat će još manje nakon što, kroz sljedećih nekoliko godina, Europa potone u novu recesiju. Nije nikakva novost da se u krizama traže dežurni krivci, a danas su to najčešće najsvježiji useljenici, i to radnici. Hipokrizija je i što se istodobno prosvjeduje za useljenike NEradnike, čija automatizmom ostvarena socijalna prava posebno žuljaju u vrijeme krize. Na one koji umlaćuju ljude koje smo pozvali jer nam trebaju neću više trošiti puno riječi, samo jednu, iz pjesme s početka – maljčiki. U obavještajnom žargonu to su „mali, nedorasli, nezreli, balavi.“ Kao splitski siledžije.

>> FOTOGALERIJA Jeste li ikad vidjeli ovakav kružni tok? Pronašli su pravo mjesto za naslikati šahovnicu