Pod pritiskom apela poslodavaca i zdravog razuma Vlada je odobrila interventni uvoz još tri tisuće stranih radnika. Turističke i ugostiteljske tvrtke dobit će pravo uvesti još 2000 radnika, a građevinari oko 1000 radnika, a bude li nužno te će se kvote moći i dodatno povećati. Broj stranih radnika penje se na maksimalnih 68.100 zaposlenika. Za iduću se godinu najavljuje i ukidanje kvota te otvaranje tržišta.
Uzor slovenski model
Večernji list je u nekoliko navrata apelirao na odustajanje od određivanja kvota za uvoz radnika jer je, kako smo pojašnjavali, to sustav dizajniran za razdoblja krize i velike nezaposlenosti u kojima valja ograničavanjem uvoza zaštititi domaće građane, ali Vlada je zakasnila pa tek nakon većine zemalja u okruženju krenula u tom smjeru.
Slovenija je ukinula kvote i već nekoliko godina ima solomonsko rješenje pa se, za razliku od Njemačke koja je nedavno potpuno otvorila granice za radnike iz svih zemalja, odlučila za hibridni model po kojem poslodavac prvo mora od lokalnog zavoda za zapošljavanje zatražiti radnika, a onda ga, ako u brzom roku od tjedan dana ne pronađe takvog u Sloveniji, ima pravo uvesti bez obzira na to o kojem je sektoru riječ. Neslužbeno se može čuti da bi Hrvatska mogla uvesti upravo taj sustav, ali naravno tek od iduće godine koja je u kontekstu ekonomskog rasta izazov.
Hitno rasteretiti rad
Sezonski poslovi u turizmu i građevinarstvu u većini razvijenih država nisu privlačni domaćem radnom kontingentu pa se u pravilu popunjavaju uvoznim radnicima. Tako je i u Austriji i Italiji, gdje odlaze i Hrvati. Naime, od 79 tisuća ljudi koji rade u građevinarstvu čak je 17.800 stranih radnika te se traže i nove kvote. Ugostiteljstvo i hotelijerstvo pak ima oko 72 tisuće zaposlenika, a odobren je, po novim kvotama, uvoz čak 12.611 radnika u tom segmentu gospodarstva.
Stranaca je, dakle, od 17 do 22 posto. Argument kojeg se držala Vlada, a to je da ima dovoljno nezaposlenih radnika, ne stoji jer njihova struktura pokazuje da nisu dobri kandidati za obavljanje sezonskih poslova, što zbog obiteljskih okolnosti što zbog dobi, snage, ali i motivacije. Preciznije brojke znat ćemo u petak, kada Državni zavod za statistiku planira objaviti detaljniju strukturu nezaposlenih i zaposlenih osoba u Hrvatskoj. Ipak, prema podacima iz prošle godine vidljivo je da u Hrvatskoj unatoč rastu ekonomije raste udjel neaktivnih građana.
Stopa aktivnosti je jedva iznad 50 posto, a samo 46,9 posto radno sposobnih građana radi, a to je podatak izračunat na temelju 1,65 milijuna zaposlenih. S druge strane, ne radi tridesetak tisuća ljudi više nego u 2015. godini, i to čak 1,72 milijuna njih, među kojima većinu čine mladi koji se još školuju i umirovljenici, ali ima i puno potencijalnih radnika.
Gotovo je 120 tisuća neaktivnih žena u dobi od 25 do 49 godina. One niti traže posao niti koriste prava kao nezaposlene osobe, a većinom imaju nisko obrazovanje. Tu je i više od 75 tisuća muškaraca iste dobi koji niti rade niti traže posao. Takvi podaci u kontekstu velike potrage za radnicima signaliziraju Vladi da mora izraditi modele kojima će potaknuti radno sposobno stanovništvo da se aktivira. Najlogičnija mjera bila bi rasterećenje rada, i to dubljim reformama, a ne kozmetičkim promjenama.
Naravno da je prepisivanje slovenskog modela nešto što će nam se nametnuti kao rješenje. Doduše, bilo bi previše očekivati da ljudi koji informiraju javnost objasne razlike između Hrvatske i Slovenije. Recimo, činjenicu da veliki postotak Slovenaca radi u Austriji ili Italiji, ali, za razliku od Hrvata, ne žive tamo, već su dnevni migranti zbog geografskog položaja Slovenije. Tako Slovenija ima potrebu za radnicima, ali pritom zadržava svoju populaciju. Sličan se slučaj dešava i u npr. Međimurju - pojavljuje se nedostatak radnika ne samo zbog iseljavanja, već i zbog dnevnih migranata koji rade u Sloveniji. Budući da je plaća koja se može zaraditi u Sloveniji ipak manja od plaće u zapadnim zemljama, a i zbog samog geografskog oblika Hrvatske, Hrvati će i dalje iseljavati, ali Vlada ipak treba brinuti o interesima ljudi koji plaćaju mito, a ne o interesima onih koji plaćaju poreze. Naravno da se neće spomenuti da je slovenski Gini koeficijent, za koji većina glupog naroda ni ne zna što je, među najnižima na svijetu te da zbog te izjednačenosti primanja uvoz radne snage u Sloveniju ne osiromašuje populaciju, dok Hrvatska ima puno izraženiju nejednakost te takve mjere direktno osiromašuju siromašnije slojeve društva. Nema veze, jurišamo ponosno prema zemlji gdje će ono malo Hrvata što će ostati u domovini živjeti na grbači Filipinaca, dok će ostali raseliti. Može li se država s 10% Hrvata i 90% Filipinaca i dalje zvati Hrvatska?