Strava u Kulinama: Na testise im spajali struju

Željko Maglov i Milorad Paić tukli su me po glavi, rukama, nogama... Tukli su me po cijelom tijelu, najčešće i najviše policijskim palicama. Uz to su me prisiljavali na homoseksualni odnos s drugim zarobljenikom... Na to nisam htio pristati... Bilo mi je teško, zbog toga sam se htio ubiti. Tražio sam od Maglova pištolj. Rekao sam mu da se želim ubiti. Dao mi je pištolj. Prislonio sam ga na glavu i povukao okidač... No nisam znao da je pištolj prazan...

Iskaz dao u suzama
Da je bio pun, odmah bih se, tamo na mjestu, nakon svega ubio... – kroza suze i vidljivo uznemiren ispričao je jedan od pripadnika paravojnih srpskih jedinica tzv. Republike Srpske Krajine koji su zarobljeni nakon što je Hrvatska vojska oslobodila selo Nos Kalik te su 2. ožujka 1992. dospjeli u vojni zatvor Kuline u Šibeniku.

Ono što se s njima, a bilo ih je 21, od 2. ožujka do 23. travnja 1992. događalo u tom zatvoru kojim je upravljala 2. satnija 72. bojne Vojne policije, nakon dugogodišnje istrage, postalo je formalizirano u optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Splitu koja je početkom ožujka podignuta protiv Tvrtka Pašalića (55), Damira Boršića (55), Željka Maglova (51) i Milorada Paića (51). Njih četvoricu tereti se za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima, odnosno za mučenja i premlaćivanja koja su se u tih mjesec i pol događala iza zidina šibenskoga zatvora. Pašalić je u to vrijeme bio zapovjednik 2. satnije 72. bojne policije i kao takav bio je nadređen Boršiću, koji je bio zapovjednik zatvora. Maglov je bio Pašalićev zapovjednik, dok je Paić bio pomoćnik zapovjednika kriminalističke službe 2. satnije 72. bojne Vojne policije. U optužnici se, među ostalim, navodi da je optužena četvorka ratne zarobljenike tukla rukama, nogama, gumenim palicama, kundacima pušaka...

Mokra odjeća i ćelija
Neki od tadašnjih zarobljenika navode kako su mučeni strujom, kako su im elektrošokeri pod naponom prislanjani na gola tijela, ušne školjke, testise... Jedan od njih, a tijekom istrage neposredno ih je saslušano devet te su ti iskazi i tonski snimljeni, ispričao je kako ga je Boršić mučio strujom.

– Od tog mučenja iskrivilo mi se lice, nisam mogao zatvoriti usta... Žice od induktorskog telefona morao sam sebi vezati za genitalije, nakon čega je on puštao struju... Ja sam šećerni bolesnik, a Boršić mi nije htio davati inzulin i podrugljivo me zvao šećerko. Jednom me natjerao da odjeven skočim u more, nakon čega me u tako mokroj odjeći zatvorio u samicu – ispričao je u istrazi.

Optužena četvorka u svojim je obranama nijekala to za što ih se tereti ili su pak prebacivali krivnju jedni na druge. Boršić je tako iskazivao da je u zatvoru viđao induktorski telefon.

– Pojedini zarobljenici pričali su mi da ih Maglov spaja na taj telefon i muči strujom. Pretpostavljam da ga je onda on i donio. No ja zapravo nisam imao pismeno rješenje za upravljanje zatvorom i nisam nikoga tukao. Dapače, zarobljenici su dolazili u moj ured i ja sam im pomagao. Osim toga, ja sam od 1. travnja 1992. bio na južnom bojištu i uopće nisam bio u Kulinama – iskazivao je Boršić.

Da je premlaćivanja i mučenja zarobljenika ipak bilo u svojoj je obrani iskazivao Paić, koji je upro prstom u Pašalića.

Izvijestili nadređene
Uz to, on je naveo da je zajedno s Marijom Barišićem, tadašnjim voditeljem kriminalističke službe u 2. satniji 72. bojne VP-a, o događanjima u Kulinama izvijestio zapovjedništvo 72. bojne VP-a u Splitu i Upravu VP-a u Zagrebu. Upravo taj dio o izvještavanju pretpostavljenih o onome što se događalo u zatvoru Kuline zasigurno je najzanimljiviji dio optužnice.

Jer, dok Paić te još tri svjedoka, uključujući i Barišića, tvrde da su njihovi pretpostavljani za sve znali, ti isti pretpostavljeni sve niječu. Da nije bilo nikakvih izvještaja o onome što se događalo u Kulinama u istrazi su iskazivali Mate Laušić, u to vrijeme načelnik uprave Vojne policije, Zdravko Galić i Mihael Budimir, zapovjednici 72. bojne Vojne policije do 1. rujna 1992. i poslije, te Antonio Lekić, u to vrijeme načelnik SIS-a. Lekić je poslije, po zapovijedi Glavnog stožera HV-a, bio član povjerenstva čiji je zadatak bio istražiti sva nezakonita postupanja u šibenskoj Vojnoj policiji. No, kad je ispitan kao svjedok u istražnom postupku protiv Pašalića i ostalih, ustvrdio je da ga nitko, pa ni Barišić ni Paić, 1993. nije izvijestio da su ratni zarobljenici zlostavljani.