Fotomontažu u satiričnom tjedniku Feral Tribune na kojoj dr. Franjo Tuđman s malom skulpturom spomenika žrtvama u Jasenovcu i likom Ante Pavelića uz popratni tekst da prima “najdraži pehar od dr. Ante Pavelića” općinski sudac Marin Mrčela, danas sudac Vrhovnog suda, 1996. nazvao je potpuno apsurdnom, nestvarnom, nemogućom i stoga nepodobnom da predstavlja podcjenjivanje pa je oslobodio Viktora Ivančića optužbe da je uvrijedio i oklevetao hrvatskog predsjednika, kako je tada tvrdilo Državno odvjetništvo. Dok je tekst “Pola Tito, pola Pavelić” ocijenio kritičkim stavom novinara Marinka Čulića. To što su feralovci pisali da je Tuđman “deklarirani sljedbenik generalissima Franca” za Mrčelu nije bila “tvrdnja čija se (ne)istinitost može utvrditi za sve ljude u svakom prostoru i vremenu pa kao takva nekome povrijediti čast i ugled”.
Dvaput ih je oslobodio pa je optužba tražila drugog suca, a sudac Mrčela podatak o političkoj doktrini i praksi generala Franca radi usporedbe s Tuđmanovom doktrinom. Što je, naravno, potrajalo. Nakon smrti dr. Tuđmana Ustavni sud je 2000. ukinuo atavističku odredbu iz bivšega sustava koja je štitila dužnosnike. U međuvremenu usvojili smo Europsku konvenciju o ljudskim pravima, ušli u EU i na kraju 2018. novinar Velimir Bujanec uspio je zasad nepravomoćno stati na kraj satiri News Bara koji mu mora platiti 12.000 kuna odštete. Čini se da su u pretjerivanju i ismijavanju stvorili previše uvjerljivu fikciju pišući kako je “hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”, ili da je Bujanec za uhićenog dilera na jahti rekao da je “pošteni Srbin”, ili da je djelatnik hitne rekao kako nema šanse da je Bujanec kao “Hrvat, katolik, domoljub” bio na kokainu, već je očito da mu “Udba podmeće te visoke otkucaje srca”...
Uvjerljivo!? Urnebesno! Iako, priznajemo, ne bi nam bilo da smo na Bujančevu mjestu. Ali bit satire je da se svi smiju osim onoga kime se satira bavi. Doduše, priznajmo, da je riječ o nekomu ideološki prihvatljivom, oni koji sada zagovaraju slobodu govora imali bi sasvim drugačiji stav i o News Baru i o presudi. Ali Bujanec bi, imajući u vidu svoj revolveraški stil i novinarstvo koje u najmanju ruku hoda po rubu kad je riječ o dostojanstvu i časti drugih, ipak trebao imati sluha za takvu satiru koliko god ga pogađala, a ako to nije u stanju, onda bi sud o tomu trebao voditi računa.
“Kad bi se novinari kao prenositelji loših vijesti kažnjavali, onda od novinarske profesije ne bi ostalo ništa vrijedno spomena, a javnost bi bila osuđena na autarkičnost, nekritičnost, provincijalizam i jednodimenzionalnost”, rečenica koja kao da je izašla iz nekog novinarskog udžbenika koji se bavi medijskim slobodama. I to je dio obrazloženja presude hrvatskog suca, što zvuči nestvarno u usporedbi s obrazloženjima presuda u medijskim sporovima koje čitamo ovih dana. Tako je 1998. tada općinski, danas također vrhovni sudac Ranko Marijan oslobodio novinara Globusa Davora Butkovića u procesu koji su pokrenula 22 člana Vlade Zlatka Mateše.
Nije im se dopao tekst: “Hrvatska je Vlada korumpirana i pod vodstvom organiziranog kriminala”. Naslov se temeljio na izvješću američke agencije Kroll. Sudac Marijan je obrazložio kako je hrvatska javnost imala pravo znati za to izvješće, a to “samo po sebi nije, ne može i ne smije biti dostatan razlog za kažnjavanje hrvatskih novinara”. Dvadeset godina kasnije, zahvaljujući i restriktivnom posezanju kaznenih sudaca za osudom novinara, više nije naglasak na kaznenom progonu, već na odštetama od nakladnika medija. I onda Mostov zastupnik u Hrvatskom saboru Nikola Grmoja u autoriziranom intervjuu za Jutarnji list ustvrdi da je “DSV izvor korupcije i da suce biraju korumpirani ljudi” pa suca Nevena Cambja kao člana DSV-a to pogodi pa tuži Marijanova “prenositelja loše vijesti” i onda parnična sutkinja svome kolegu Cambju dosudi 50.000 kuna odštete za duševne boli.
Kad bi svih još 10 članova DSV-a tužilo to što je Jutarnji list ispunjavao svoju društvenu ulogu u političkoj raspravi o pitanju od javnog interesa, koštalo bi nakladnika još pola milijuna kuna, bez stotinjak tisuća troškova postupka i kamata. Večernji list Milijanu Brkiću uplatio je nedavno 25.000 kuna odštete i 10.000 kuna kamata. Krollovo izvješće danas bi nakladnike očito moglo stajati milijun kuna pa, novinari, samo vi prenosite kad Davor Bernardić u očaju ponavlja kako je Vlada Andreja Plenkovića nesposobna i korumpirana. Ili, recimo, nečije riječi da su saborski zastupnici “beskorisne političke lutke”, što bi moglo imati cijenu od 7,5 milijuna kuna!
Osuđeno 18 novinara
I statistički podaci potvrđuju našu tezu. Dok za 2018. sudovi još sređuju podatke, od Ministarstva pravosuđa dobili smo podatke o 164 kaznena predmeta protiv novinara zaprimljena od 2015. do kraja 2017. kad je u radu ostalo još 113 predmeta. Novinari su strahovali od kaznenog djela “sramoćenja”, ali u tri godine zaprimljene su 23 tužbe, a 109 za klevetu, 18 za uvredu i 14 mješovitih. U tri godine riješena su 132 predmeta od kojih 18 osudom novinara. U 33 slučaja novinari su oslobođeni, u 42 postupak je obustavljen, u 33 tužba je odbačena... Za sporove protiv nakladnika Rijeka, Split i Osijek nisu nam stigli izvući podatke. Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu samo su lani zaprimili 264 predmeta za naknadu štete, a riješili su ih 239. U 22 slučaja usvojen je tužbeni zahtjev, a u 47 djelomično. Povučeno je 48 tužbi. Na Općinskom sudu u Novom Zagrebu od osnutka u travnju 2015. zaprimili su 63 tužbena zahtjeva protiv nakladnika ili novinara, a koliko ih je usvojeno ili odbijeno, ne vode evidenciju. Već i ta djelomična statistika govori da više nije problem u kaznenom progonu novinara, koji bi, uzgred, trebalo potpuno ugasiti osim za poticanje na nasilje i mržnju.
I Večernji list članu DSV-a Nediljku Bobanu pravomoćno je morao platiti 50.000 kuna odštete zbog teksta u kojem smo samo analizirali da je treći put postao član DSV-a iako u Ustavu piše da to može biti samo dvaput. I sudac Mislav Kolakušić identično je čitao ustavnu odredbu, ali na njegovu tužbu Ustavni sud je protumačio kako ta odredba vrijedi tek za buduće tako da Boban može i četiri puta biti član DSV-a. Ali, treba li nakladnik platiti toliku odštetu samo zbog toga što novinar nema znanje i pravnu pismenost ustavnih sudaca? Pa prof. dr. sc. Ivo Josipović još i danas smatra da je Ustavni sud pogriješio što je tumačio da ustavna odredba o nezastarijevanju ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala ne vrijedi retroaktivno. Uostalom, čak i ako nakladnici, pa posredno i novinari zaslužuju lekciju, treba li poticati bogaćenje dužnosnika i političara čak i na pretjeranoj ili promašenoj medijskoj kritici.
Boli dvojice članova DSV-a novčano su procijenjene tek neznatno manje nego što su suci procijenili duševne boli koje je, recimo, pretrpjela 17-godišnjakinja koju je silovao muškarac uz pomoć dvojice pomagača. Njoj je Županijski sud u Bjelovaru dosudio 60.000 kuna, da bi onda Vrhovni sud u revizijskoj odluci usvojio stav Općinskog suda u Bjelovaru i žrtvi dosudio ipak 100.000 kuna. Zar se njezine traume, tjeskoba i noćne more koje vjerojatno i danas trpi mogu mjeriti s bolima dvojice muškaraca kojima je u opisu dužnosti da trpe i kritiku, a koju članak 10. Europske konvencije štiti ne samo kad je blagonaklona već i kad je “uvredljiva, šokantna i uznemirujuća”. ESLJP u nizu presuda upozorava da sudske presude ne smiju obeshrabrujuće djelovati na medijske slobode i osobito na načelo razmjernosti pri određivanju visine odštete. Što je s tim načelom u slučaju dvojice članova DSV-a?
ESLJP utočište za nakladnike
Ili, u slučaju u kojem je supruga još jednog člana DSV-a i saborskog zastupnika Željka Lackovića, bivšeg gradonačelnika Đurđevca, dobila nepravomoćno 40.000 kuna odštete zbog povrede privatnosti jer se Podravski list usudio informaciju o njezinu zaposlenju u javnoj ustanovi, Gradskoj knjižnici u Đurđevcu, nasloviti “Kad je drugi nisu htjeli” s obzirom na to da je njezin suprug komentirao kako se bezuspješno javljala na druge natječaje.
Neki su hrvatski suci dobivali i odštete od 200.000 kuna. Od desetero vrhovnih sudaca nitko nije dobio manje od 70.000 kuna. U povodu jednog takvog slučaja zadarske općinske sutkinje koja je dobila taj iznos, ustavni suci Lovorka Kušan i Andrej Abramović u izdvojenom su mišljenju napisali: “Ta naknada čini se posebno nerazmjernom (visokom) imajući u vidu (znatno manje) naknade koje se u ovakvim predmetima dosuđuju osobama koje ne sudjeluju u vlasti ili javnom životu ili pak naknadama koje se dosuđuju za druge vrste štete”.
Nedavno je i ESLJP, čini se zadnje utočište za hrvatske nakladnike, u povodu odštete od 50.000 kuna koju je od Narodnog lista dobio sudac Boris Babić protiv Republike Hrvatske obrazložio: “Teško je prihvatiti da su povrede ugleda suca B.B. toliko ozbiljne u ovom slučaju da opravdavaju odštetu u tolikom iznosu. Toliki iznos odštete može, kako to vidi ESLJP, obeshrabriti otvorenu raspravu od javnog interesa.” I ESLJP je konstatirao kako ta dosuđena odšteta predstavlja dvije trećine odštete za smrt bliskih srodnika po uputama Vrhovnog suda. Za sporni tekst o sucu može se reći da je zloban, vrlo kritičan, sadrži pretjerivanja i grubu metaforu (“suca treba pribiti na stup srama”), ali i zločesto intonirani komentari nisu inkompatibilni sa zaštitom koju pruža članak 10. Europske konvencije, obrazloženo je.
Prije dvije godine prikupili smo podatke za ukupno 23 pravomoćna i pet nepravomoćnih predmeta u kojima su naši suci u tužbama protiv nakladnika dobili dva milijuna kuna neto, bez troškova postupka i kamata. Činjenica je da se u medijima pojavljuju kritike rada sudaca i sudbene vlasti općenito, nerijetko slabo ili nikako argumentirane. Dio loše percepcije pravosuđa, po čemu smo na dnu europske ljestvice, posljedica je i tog animoziteta sudstva i medija premda bi, s obzirom na društvenu ulogu koju imaju, trebali bili na istoj strani protiv nepravdi, nepoštenja i bezakonja. Dosuđujući kolegama nerijetko neopravdane i visoke odštetne zahtjeve, potpuno ignorirajući standarde ESLJP-a, suci kreiraju kriterije i za dužnosnike i druge javne osobe koji ih koriste u pokušaju discipliniranja novinara u okolnostima kad mediji pokraj društvenih mreža više nisu sila kakva su bili.
Stoga za posljedicu i imamo političku nekulturu, nedostatak dijaloga, netolerantnost i dužnosnike poput dopredsjednika Hrvatskog sabora i HDZ-a Milijana Brkića, kojeg nas je već strah i spomenuti s obzirom na njegovu i senzibilnost sudaca u ocjeni njegovih duševnih boli. Naravno da se i on ima pravo zaštititi jer ima i nas novinara svakakvih, pa i zlonamjernih, ali zar na njegovu bolnu dušu ne bi blagotvorno djelovala i simbolična odšteta od 1 kune ili samo objava presude. Tako bi i Željka Markić u odnosu prema medijima trebala pokazati da se zalaže za bolje društvo, kako to voli isticati. Nakladnici bi u izmjenama Zakona o medijima iz 2004. trebali inzistirati na ukidanju povlastice koja dužnosnicima i političarima omogućuje bogaćenje na kritikama, a hrvatskom društvu urušavanje medijskih sloboda. Doduše, i Vijeće za medije, premda je jedan pokušaj propao, moglo bi pomoći u pomirenju suprotstavljenih interesa i dizanju profesionalne razine medija, na čemu će inzistirati ministrica kulture.
>>Pogledajte video: Ministar nakon sastanka s prosvjednicima
Meni se čini da je zavladala stoka sitnog zuba.