14.01.2019. u 08:07

Ima li većeg poraza za državu od onog kada njezina budućnost odbija činiti njezinu sadašnjost?

U čemu smo toliko pogriješili? Zašto je ova država postala sinonimom općeg neuspjeha i bankrota? Kamo su nestale ideje koje su morale biti logična posljedica stoljeća napretka i povijesnih iskustava? Tko je potencijalnu budućnost pretvorio u nonšalantno strahotnu prošlost? Hoće li nam potomci doista imena spominjati samo u psovkama? Imat će razloga za to. Koliko je temeljnih pitanja ostalo neodgovoreno u vrijeme kada hrvatska nacija nije na čistu sa samom sobom, premda bi konačno bilo vrijeme da spozna smisao i razlog postojanja.

Procesi do kojih će dovesti s jedne strane krvoločni nacionalizam, za koji se uporno misli da može imati kontroliranu uporabnu vrijednost, a s druge strane razbojnička gramzivost, kojoj prvonavedeni služi kao element zastrašivanja i dimna bomba, već dovode do toga da se sa sve više sjete kuloarski govori i prisjeća prošlog, boljševičkog sustava. Zamislite do kuda smo doveli ovaj bijedni, kvazidemokratski vašar kad nam otvoreno totalitarni režim postaje mjerilo socijalne pravde, a Tita kao njegovu personifikaciju sve se više i glasnije odobrava na prostoru cijele bivše države.

Krivo je i politički plitko neskrivene procese pripisivati avetima prošlosti, snagama koje ne mogu prežaliti bivšu državu, jer ti su procesi prije svega ogledalo neuspjeha i poražavajućih rezultata aktualnih sustava. Kako bismo se i mogli prisjetiti Jugoslavije da je hrvatska država riješila probleme građana, da je to socijalna, efikasna, jeftina, pravedna, pravna i politički eksplicitna zemlja u kojoj ne postoje mrcvarenja s vlastitim demonima, u kojoj su društvene elite pismene, u kojoj privilegirani 23-godišnjaci ne divljaju na društvenim mrežama s odrubljenim srpskim glavama, u kojem radnički prosvjedi nisu nacionalna izdaja, u kojoj prebjezi iz političkih stranaka gube bilo kakvo pravo javnog djelovanja, u kojoj... Ma toliko je toga pogrešnog da nabrajanje ne može imati smisla budući da bi ono ispravno, zbog prostora, bilo praktičnije navesti.

>>Pogledajte video: Osvanuo grafit srp i čekić na spomeniku Franji Tuđmanu

A toga je premalo da si ne bismo mogli predbacivati neuspjeh, da ne bismo svaki odlazak desetaka tisuća odlazećih shvatili kao razgovijetnu poruku da oni ovdje, ne da ne mogu, već više jednostavno ne žele živjeti. Ima li većeg poraza za državu od onog kada njezina budućnost odbija činiti njezinu sadašnjost? Hrvatska država je poražena i pogledati toj istini u oči neophodno je ako još postoji ikakva nada da se pokušaju spasiti ostaci ostataka ideje koja ovako ima smisla isključivo za uzak krug beskrupuloznih nasilnika. U suprotnom, govorkanja o Jugoslaviji i reminiscencije na Tita postat će legitimne političke snage i programi oko kojih ćemo se izjašnjavati na izborima ili referendumima.

Povijest se ovdje ponavlja pa, kad čitate velike majstore riječi u proteklih 150 godina, oni ispadaju prorocima koji su nešto više znali i dalje vidjeli, premda to nisu bili. Samo su otvorenih očiju opisivali život, a to što se on u tragici repriza neprekidno ponavljao nije bila njihova pobjeda, nego naš poraz. Srp i čekić na Franji Tuđmanu nije samo notorna povijesna činjenica, a ne unakazivanje ionako ne baš reprezentativnog spomenika, nego i podsjetnik da Tuđmanova ideja Hrvatske kao države po mjeri nekolicine, bez obzira na to po kojem se cenzusu ta nekolicina određivala (nacionalnom, socijalnom, političkom, religijskom, zavičajnom), dakle da ta ideja jednostavno nije prošla i traži potpunu rekonstrukciju. Hrvatski politički spomenar tako je u Tuđmanovu spomeniku dobio legitimnu oglasnu ploču pa, ako ne bude imao stalnu policijsku pratnju, grafitiranje će postati tradicijsko, a pranje Franje centrifugalna konstanta.

Neki će reći vandalizam, drugi konceptualna umjetnost, treći reakcija, ali tako vam je to s artizmom, pogotovo primijenjenim, kada ga se pomisli staviti u funkciju sistema, zna postati protutežom takve logike. Jugoslavija iz hrvatske perspektive morala bi biti zatvorena i potpuno objašnjena priča, ako znamo što želimo od države. To što je pak hrvatska država od same Jugoslavije preuzela ono najgore, što ne samo da nije zatvorila strašne ideološke sukobe i neraščišćene povijesne dileme nego ih je doteglila u 21. stoljeće i pojačala, to je naš intelektualni kiks i dokaz da povijesno nismo dorasli uobličavanju državotvorne filozofije. Priče o hrvatskoj pravici i vjekovnoj državnosti magle su i opsjene bez sadržaja, a ovoj državi više nego ikada potreban je sadržaj. Kad bi god bila formulirana u okviru nacionalnog ekskluziviteta, hrvatska bi država uvijek pretrpjela katastrofu, kad bi se utopila u mnogonacionalnoj zajednici, težila bi nacionalnom ekskluzivitetu i u tom dvoboju krajnosti jedina odrediva, i to gola matematička vrijednost, bilo je gubljenje ljudi.

Gubili smo ih u egzekucijama, u protjerivanjima, u iseljavanjima. Vakuum unutar kojeg se posljednjih godina odigravaju gigantski procesi bijega od bitnog usisava i one usamljene, preostale glasove razuma i sve su češći prizori grčevitih lica nakaza koje urlaju, ali iz tih razjapljenih usta ne izlazi ništa suvislo, nema riječi koja bi trebala biti na početku. Sve je postalo isprazno, sve je postalo bešumno kao pad u bestežinskom stanju u kojem i gore i dolje i lijevo i desno nemaju svoju uporišnu točku i ne vode nikamo. Čak ni do Tuđmanova spomenika da mu napišete sve što mislite o nama... •

Ključne riječi

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije