Unatoč ekonomskoj krizi u koju je Turska upala zbog pandemije koronavirusa i pogrešne unutrašnje i vanjske politike, njezin predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan ne odustaje od još jednog megalomanskog projekta. Nakon najveće zračne luke na svijetu, najveće džamije u Turskoj i cestovnog i željezničkog tunela koji ispod Bospora povezuje Europu i Aziju, sada želi prokopati tzv. Bospor 2 kako bi, zamišlja Erdoğan, rasteretio istoimeni tjesnac pun brodova u kojem se stalno događaju nesreće.
Novi kanal trebao bi biti dug 51 km, širok 150 i dubok 25 metara, a njime se želi povezati Mramorno i Crno more i tako još bolje geostrateški pozicionirati Tursku i Istanbul. Vjetar u leđa dao mu je i nedavni incident u Sueskom kanalu i napetosti i napadi na brodove kojima svjedočimo zadnjih dana u Hormuškom tjesnacu. Međutim, iako su dosad Erdoğanovi projekti glatko prolazili, ovaj put naišao je na protivljenje novoga gradonačelnika, socijaldemokrata Ekrema Imamoğlua iz Republikanske narodne partije (CHP), prvog gradonačelnika u 25 godina koji nije član Erdoğanove islamističke stranke Pravde i razvitka (AKP), koji taj projekt naziva izdajom Istanbula i projektom ubojstva, a dobio je podršku oporbe te zaprijetio da će se 16 milijuna stanovnika Istanbula tome suprotstaviti tražeći da se o tom projektu raspiše referendum. Uz Imamoğlua i oporbu stalo je i lokalno stanovništvo i znanstvenici koji ističu previsoke troškove gradnje i ozbiljnu zabrinutost za okoliš. Ono što je posebno odjeknulo protivljenje je i otvoreno pismo koje su potpisala više od 103 umirovljena visoka časnika turske vojske koji upozoravaju na moguću prijetnju ugovoru koji određuje upotrebu ključnih plovnih putova Turske. Otvoreno pismo stiglo je nakon što je turski ministar zaštite okoliša i urbanog razvoja Murat Kurum najavio odobravanje gradnje Istanbulskog kanala, nove plovne arterije koja bi povezala Crno i Mramorno more.
Protivnici 'izdajice nacije'
– Odobrili smo plan gradnje Istanbulskog kanala nakon što smo ispitali sve zahtjeve i prigovore. U tom ćemo kontekstu brzo poduzeti korake kako bismo osigurali da kanal služi na korist našem gradu – kazao je Kurum. Turska je planirala započeti gradnju novog kanala još 2018. Tada je planirano da se posao dovrši 2023., do stote obljetnice osnutka Republike Turske. Približni trošak projekta iznosi 12 milijardi dolara. Projekt gradnje novog kanala 100 kilometara zapadno od Istanbula prvi je put najavio Erdoğan uoči izbora 2011. Pretpostavlja se da će novim kanalom dnevno moći prolaziti oko 160 brodova, uključujući tankere nosivosti do 300 tisuća tona. Bosporskim tjesnacem godišnje prođe 53.000 brodova.
– S obje strane kanala sagradit će se dva nova grada i bit će to najveći projekt u povijesti Turske, strateški značajan za zemlju. Spremni smo za njegovu realizaciju – tvrdi Erdoğan nazivajući ga jednim od najvećih projekata 21. stoljeća. – Svatko tko postavi pitanje ekonomskog smisla i štete za okoliš, izdajica je nacije – kazao je Erdoğan. Da je mislio ozbiljno i svoje prijetnje pretočio u djela dokazuju i uhićenja desetorice bivših visokih vojnih dužnosnika, dok su tužitelji naredili još četvorici osumnjičenih da se prijave policiji u Ankari u roku od tri dana, navodeći da ih neće zadržavati zbog starosti. Do takvog razvoja događaja došlo je dan nakon što je vlada oštro osudila otvoreno pismo, kazavši da taj potez podsjeća na vrijeme vojnih udara u turskoj prošlosti. Prošlomjesečno odobrenje razvoja brodskog kanala u Istanbulu, sličnog Panamskom ili Sueskom, pokrenulo je debatu o sporazumu iz Montreuxa 1936. godine. Istanbulski kanal Erdoğanov je najambiciozniji projekt među “ludim projektima” kako ih sam naziva, kojima je transformirao tursku infrastrukturu novim aerodromima, mostovima, putovima i tunelima tijekom dosadašnjih 18 godina na vlasti.
Sporazum iz Montreuxa osigurava civilnim plovilima slobodan prolazak kroz Bospor i Dardanele u vrijeme mira i rata. Uz ostalo, regulira i upotrebu morskog prolaza vojnim brodovima iz necrnomorskih država. “Rasprava o povlačenju iz sporazuma iz Montreuxa dočekana je sa zabrinutošću. Smatramo da je neophodno da se suzdržimo od razgovora o povlačenju iz sporazuma iz Montreuxa jer je taj akt značajno mjesto u održanju Turske”, u otvorenom pismu poručili su umirovljeni turski admirali. Predsjednik Erdoğan, koji je opsjednut turskom vojskom koja je kroz povijest bila jedina zaštita sekularne Atatürkove Turske, smatra da poruka koju su 103 umirovljena admiralska časnika turske mornarice poslala o važnosti sporazuma iz Montreuxa uključuje naznake njihove umiješanosti u pokušaj puča tvrdeći da je njihovo pismo “neprihvatljivo i da se taj čin ne može smatrati slobodom izražavanja, koja ne uključuje usmjeravanje prijetnji nacionalnoj sigurnosti Turske”.
Tursko društvo podijeljeno
Erdoğan je naglasio da “nije posao umirovljenih časnika objavljivati izjave koje sadrže prijedloge državnog udara”, napominjući da je poruka “rezultat loše namjere”. “Takvi koraci, iako od umirovljenih časnika,” velika su uvreda “za naše hrabre oružane snage... Svi napadi usmjereni na demokraciju u Turskoj uslijedili su nakon takvih izjava”, oštro je komentirao Erdoğan otvoreno pismo umirovljenih generala.
“Nismo vidjeli te časnike rame uz rame s našim ljudima kada je teroristička organizacija Gülen izvela pokušaj puča... Poduzet ćemo sve potrebne mjere, uzimajući u obzir objavljeno pismo”, poručio je Erdoğan. Indikativno je da je tursko društvo podijeljeno i da Erdoğan više ne uživa potporu Turaka kakvu je uživao prije kada se, nakon oca nacije Mustafe Kemala Atatürka, najvećeg modernizatora i reformatora Turske, promicao u reformatora koji određuje novi smjer turskog društvenog i državnog razvoja. Još krajem prošlog stoljeća Turska je bila 17. ekonomija svijeta i u stalnom usponu. Međutim, kriva politika koju vodi Erdoğan i na unutarnjem i na vanjskom planu, vječni sukob s EU, SAD-om, Grčkom, Ciprom... politika koja je Tursku dovela na rub rata s Grčkom, također članicom NATO-a, miješanje u ratove u Siriji, Libiji, Azerbajdžanu... vratili su Tursku u siromaštvo i doveli do velike nezaposlenosti. Da Erdoğan polako gubi popularnost i vlast dokazuju i zadnji lokalni izbori na kojima je sa svojom strankom AKP izgubio velike gradove poput Istanbula, Ankare, Izmira...
Vojska protiv civilne vlasti
Prema mišljenju analitičara, Erdoğan koristi svaku prigodu da neutralizira visoke časnike unutar turske vojske čim primijeti da su krenuli s puta islamizacije Turske. Nerijetko vidimo smjene unutar turske vojske. Zatvaranje umirovljenih admirala koji su samo htjeli ukazati da je novi kanal ugroza za nacionalnu sigurnost jer, prema sporazumu iz Montreuxa, kanalom mogu neometano prolaziti i vojni brodovi, čak i neprijateljski. Zbog toga admirali smatraju da je gradnja novog kanala nedopustiva jer vojni brodovi, koji bi mogli jednog dana ratovati protiv turskih interesa diljem svijeta, imali bi za korištenje ne jedan nego dva kanala. Da su admirali u pravu dokazuje i činjenica da su ruski ratni brodovi neometano prolazili kroz Bosporski kanal u vrijeme kada je Turska bila na rubu rata s Rusijom nakon što je srušila ruski bombarder Su-24 na granici sa Sirijom, pri čemu su oba pilota pala u ruke turkmenskih pobunjeničkih snaga u Siriji koje su ih i ubile. Uvođenjem predsjedničkog sustava u Turskoj kojim je Erdoğan ne samo promijenio politički sustav zemlje već se oslonio na islamsku tradiciju i ideologiju javno se predstavio kao Atatürkov protivnik. Tim postupkom Erdoğan kontrolira sve osim vojske, u čijim redovima još ima mnogo sekularista i Atatürkovih pristaša zbog čega se uvijek boji vojnih udara poput onog koji se dogodio 15. srpnja 2016. godine.
Turska vojska je kroz povijest uvijek igrala glavnu ulogu u očuvanju Atatürkove Turske. Od završetka vladavine Republikanske narodne stranke 1950. godine, koju je utemeljio Mustafa Kemal Atatürk, vojska je u Turskoj tri puta intervenirala u politiku. Prvi se put to dogodilo 1960. godine vojnim udarom generala Cemala Gürsela, kojim je srušena vlada prvog demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa. Menderes je na parlamentarnim izborima 1950. godine pobijedio Republikansku narodnu stranku, a nakon puča osuđen je na smrt vješanjem. Kasnije je rehabilitiran. Na pritisak vojske, 1961. godine donesen je novi ustav, koji je utemeljio Drugu republiku na tradiciji kemalizma. Vojska se ponovno umiješala u turske političke prilike 1971. Zbog velikih unutrašnjih nemira koji su potresali zemlju, vlada Süleymana Demirela bila je prisiljena odstupiti, nakon što je vojska, pod zapovijedanjem načelnika glavnog stožera, generala Memduha Tağmaça, uputila predsjedniku Cevdetu Sunayu ultimatum za njegovo smjenjivanje. U drugoj polovini sedamdesetih zemlja je bila suočena s jačanjem vjerskog ekstremizma. Organizacije kao Sivi vukovi, vojno krilo ultranacionalističke Stranke nacionalnog pokreta, sudjelovale su u napadima na pristalice ljevice, koji su također uzvraćali političkim atentatima. Smatra se da je tijekom sedamdesetih ubijeno više od 5000 ljudi. Na čelu zemlje izmijenilo se nekoliko vlada, koje nisu uspijevale stabilizirati stanje, budući da je izborni sustav razmjernog predstavništva otežavao stvaranje parlamentarne većine bilo kojoj političkoj stranci. U studenome 1979. na čelo vlade ponovo je izabran Demirel iz konzervativne Stranke pravde, koji je zamijenio Bülenta Ecevita iz Republikanske narodne stranke.
Vojni vrh još od sredine sedamdesetih nije vjerovao u održivost postojećeg političkog sustava te su potkraj tog desetljeća počela okupljanja i konzultacije najviših vojnih časnika o poduzimanju mjera. U studenome 1979. načelnik glavnog stožera general Kenan Evren, generalu Saltiku zapovjedio je da sastavi izvještaj o stanju u zemlji, u kojem je Saltik preporučio rušenje vlade. Evren se 1. siječnja 1980. obratio javnosti tražeći stvaranje koalicijske vlade i donošenje paketa protuterorističkih zakona. Oni su trebali omogućiti slobodne ruke snagama sigurnosti te pridonijeti stabilizaciji situacije u zemlji. Evren je objavio i listu od 60 zahtjeva vojske, koje je Demirel prihvatio. Međutim, zbog različitih odnosa snaga u parlamentu, oni nisu prošli. U drugom izvještaju visokih časnika upućenom Evrenu u ljeto 1980. preporučivalo se izvođenje vojnog udara bez odgađanja. Nakon manjih korekcija, plan rušenja Demirelove vlade nazvan je Operacija zastava. Vojni udar počeo je 12. rujna 1980. ujutro. Vojska je zaposjela sve važne institucije u zemlji. U kratkom vremenskom razdoblju nakon vojnog udara, oko pola milijuna ljudi bilo je privedeno, a njih oko 230.000 bilo je osuđeno. Dosuđeno je i 50 smrtnih kazna. Među uhićenima bila je i većina vodećih turskih političara, kao što su premijer Demirel, Bülent Ecevit i Necmettin Erbakan. Dekretom vojne vlasti, Demirelu i Ecevitu zabranjena je politička aktivnost, no oni se potkraj osamdesetih ponovo aktiviraju. Nakon donošenja novog ustava 1982., vojni režim raspisao je i održavanje parlamentarnih izbora za 1983. godinu. Nakon njih je obnovljena demokracija, a vladu je formirao Turgut Özal iz Stranke domovine. Međutim, 1996. godine sekularna Turska dobila je prvog islamističkog premijera Necmettina Erbakana, a 30 velikih turskih gradova izabralo je islamističke gradonačelnike na izborima na kojima je partija Refah osvojila 21 posto glasova. Godine 1997. dolazi do posljednje intervencije vojske u politiku, kada je vojni vrh prisilio Erbakana da napusti taj položaj.
Troškovi puno viši od 12 mlrd eura
Turska je prošla niz reformi kako bi uspostavila prevlast u civilnoj kontroli nad vojnom. Te reforme iz 2003. godine uglavnom su se odnosile na Vijeće nacionalne sigurnosti, s ciljem da se u tom tijelu osigura civilna većina. Taj dokument iskoristio je Erdoğan kako bi neutralizirao miješanje vojske u politiku Turske. Hoće li ovaj put kanal Bospor 2 biti povod za novi vojni udar ili će Erdoğan uspjeti u svojoj namjeri da uđe u povijest i postane veći otac nacije od Atatürka? Sam projekt zamišljen je kao alternativni plovni put prirodnom tjesnacu koji ima oblik slova S, što otežava manevriranje brodovima koji prolazeći kroz Bospor moraju i do 12 puta promijeniti pravac kretanja. Za stručnjake za okoliš Erdoğanov je novi projekt ravan katastrofi jer bi mogao znatno utjecati na prirodu cijele regije, tvrdi stručnjak za zaštitu okoliša Doganay Tolunay sa Sveučilišta u Istanbulu. – Dine na sjeveru grada predio su zaštićenih šuma, potoka i pašnjaka koji su važni za ekosustav i u njima žive stotine biljnih i životinjskih vrsta – upozorava Tolunay napominjući kako bi ozbiljno narušavanje ekosustava moglo imati ekonomske posljedice zbog kojih bi ribari u Crnom moru i poljoprivrednici morali napustiti to područje. Nema ekonomskih razloga za taj golemi projekt kojemu se protive i ekonomski analitičari zbog iznimno velikih troškova gradnje. Dok se službeno govori o protuvrijednosti od 12 milijardi eura, stručnjaci očekuju mnogo veće troškove koji će još više naštetiti krhkoj turskoj ekonomiji te će pasti na leđa poreznih obveznika. – Projektu nedostaje bilo kakva ekonomska logika – zaključio je ekonomist Mustafa Sönmez tvrdeći da je Bospor sasvim dovoljan za prolazak brodova.
dok mačke nema miševi kolo vode...mačaka u EU odavno nema....miševi samo dajte