Kolumna

Sumnjom u žrtvu silovanja jačamo predrasude

Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Prosvjed Pravda za djevojčice u Zagrebu
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Prosvjed Pravda za djevojčice u Zagrebu
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Prosvjed Pravda za djevojčice u Zagrebu
22.10.2019.
u 10:28
Kada se napokon ohrabre progovoriti, važno je ne izlagati ih novom ponižavanju
Pogledaj originalni članak

Stravičan slučaj grupnog silovanja u Zadru u hrvatski je društveni mainstream iznova gurnuo temu o kojoj je važno razgovarati, kao što je važno raditi na prevenciji bilo kakvog oblika seksualnog ili drugog nasilja. Važno je pritom zaštititi identitet žrtve, ali i prevenirati linč onih koji su optuženi za zlostavljanje. Ništa od navedenoga ne bi smjelo biti upitno.

Međutim, kada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, mnoge neupitne stvari prelako postaju temom neugodnih, pa i otvoreno mrzilačkih debata koje na optuženičku klupu stavljaju žrtvu, propitujući je li joj suknja bila previše kratka, kakve je fotografije objavljivala na Instagramu, zašto ništa nije rekla ranije... Zašto je uopće bilo što rekla? “Prava žrtva ne prijavljuje silovanje”, napisao je jedan od internetskih komentatora ovih dana, pokazujući svu snagu predrasuda koje prema zlostavljanim ženama imaju (ne samo) hrvatski muškarci. A što je još tužnije, imaju ih i mnoge žene.

Nemoguće je ne upitati se koga i zašto toliko uznemirava kada žene progovore o nasilju kojem su izložene. Zašto smo im manje skloni vjerovati nego žrtvama drugih oblika nasilja? Možemo li, primjerice, zamisliti bijesnu gomilu kako kopa po društvenim mrežama osobe koju je netko pregazio automobilom kako bi dokazala da je u prošlosti malo previše nonšalantno hodala uz cestu?

Ako nam je to nezamislivo, zašto nam je i dalje normalno razgovarati o tome kako je moguće da se žrtva u nekom trenutku fotografirala sa zlostavljačem? Je li moguće da zlostavljana žena sa svojim mužem nedjeljom ide u crkvu? Hoćemo li gospođu iz crkve razumjeti više nego nasmijanu djevojku s Instagrama, iako su možda obje doživjele isto?

Oni koji u životu nisu doživjeli seksualno nasilje zaista će teško shvatiti mješavinu straha i srama zbog koje mnoge žrtve nikada ne prijave zlostavljanje. Ali kada se napokon ohrabre progovoriti, važno je ne izlagati ih novom ponižavajućem valu propitivanja, osude i stigme. Jer time samo osnažujemo predrasude zbog kojih je život u šutnji djelovao kao sigurnija opcija. 

>> Pogledajte i ovaj video: 'Pravda za djevojčice' -Tisuće građana prosvjedovalo u Zagrebu

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 14

JA
javor11
10:32 22.10.2019.

Nitko ne sumnja u žrtve silovanja već u samozvane zastupnice tih žrtvi. Razne nazovi feministice koje grade svoje karijere i društveni utjecaj na nevolji tih žrtava, a istovremeno se financiraju iz državnog proračuna i eu fondova.

BE
Berlioz
12:07 22.10.2019.

Predmnjevanje nevinosti je civilizacijski doseg i baš zato moramo propitivati žrtve, bez obzira o kojem se spolu radi i o kojem se krivičnom djelu radi. MeToo pokret je pokušao progurati ideju da se ženi uvijek mora vjerovati, čak i kada nema dokaza no to srećom (za sada) nije prošlo. Brojni su slučajevi dokazani na sudu gdje je žena lažno optužila muškarca za silovanje. Svaka optužba se mora dokazati. Ne može se čovjeku uništiti život bez dokaza.

SO
Somelier
11:53 22.10.2019.

Stanković je u Nedjelju Veljači postavio pravo pitanje. Sve te glumice koje su se javile nakon toliko godina da su iskorištavane, gradile su na tome karijere. Danas kad su poprilično uvenule ajde opet malo publiciteta. Takovi slučajevi koji nisu direktno silovanje već pristanak zbog vlastitoga probitka morali bi imati rok zastarijevanja. Za mene je silovanje to što se dogodilo ovoj djevojčici ili ženama u Međimurju a da ne govorim o silovanju žena u ratu.