Suočavanje s prošlošću u Srbiji ide sporo, često i unatrag

Mučan incident koji se neki dan zbio u Beogradu umalo je okončan u krvi. Sljedbenici šefa Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja na promociji knjige kojom on negira genocid u Srebrenici fizički su nasrnuli na neumornu borkinju za ljudska prava Natašu Kandić i njezine aktiviste iz Fonda za humanitarno pravo koji su na tribinu stigli s dosjeom o zločinima nad vojvođanskim Hrvatima zbog kojih je Šešelj i ležao u Haagu.

Napadači na aktiviste, mahom žene, mladi su ljudi, odrasli nakon krvavog rata, ali očito u okruženju zatrovanom mržnjom i nacionalizmom koje u Srbiji posljednjih godina buja.

Naši istočni susjedi ne žele znati istinu o Domovinskom ratu ili poznaju tek iskrivljenu istinu, o čemu svjedoče i brojke. Prema rezultatima istraživanja koje je nedavno naručio tamošnji dnevni list Danas, više od polovice građana Srbije nema se potrebu informirati o ratnim zločinima, 64 posto ih ne zna što se dogodilo na poljoprivrednom dobru Ovčari kod Vukovara 1991., a čak 71 posto ne zna da je Sarajevo bilo pod opsadom gotovo četiri godine.

Za Hrvatsku je iz više razloga zabrinjavajuće što suočavanje s prošlošću u Srbiji ide sporo, gotovo nikako, počesto i unazad, u suprotnom smjeru, prije svega, zbog potrage za našim nestalima.

Istina o ratovima 90-ih koje je pokrenuo režim Slobodana Miloševića, o agresiji na Hrvatsku i BiH, o razorenim gradovima i masovnim grobnicama nigdje se ne spominje u školskim udžbenicima, u programima sveučilišta, u mainstream medijima, u knjigama vodećih intelektualaca, na nacionalnim frekvencijama, u govorima srpskih političkih dužnosnika.

Suđenja za ratne zločine potpuno su marginalizirana. Posljednje suđenje, predmet Lovas, završeno je s dosuđenim sramotnim i simboličnim kaznama, a novih suđenja nema, kao ni istraga, kao ni pritiska na nacionalne sudove iz Haaga.

Ako genocida u Srebrenici za predsjednika Aleksandra Vučića, kao ni za premijerku Anu Brnabić nema, kako će ga biti za četničkog vojvodu Šešelja?

Sramotni napad radikala na aktivistice samo je posljednji primjer koji pokazuje koliko je važno suočavanje s prošlošću kako bi se spirala mržnje prekinula i ne prenosila na nove generacije