'Ljiljana (14) je otišla do susjeda naručiti pjesmu na radiju. Udarila je granata...'

- Ja sam bila u kući, a ona je otišla do prijatelja, druga kuća do nas. Njegov ujak je bio zaposlen na radiju i ona je htjela naručiti pjesmu Ne dirajte mi ravnicu od Miroslava Škore, da joj puste navečer. Udarila je granata. Kada sam izletjela van, upravo su je trpali u vozilo hitne pomoći. Nisu mi dali da priđem – kroz suze govori Zemina Jaroš, majka četrnaestogodišnje Ljiljane koja je poginula u jednom od posljednjih granatiranja Osijeka, 5. travnja 1992.

Ljiljana je jako voljela svoj Osijek. Pisala je spomenar, jednu je pjesmu posvetila upravo svom gradu. Zemina je jedna od brojnih roditelja iz cijele Hrvatske koji su se okupili na tradicionalnom, 20. susretu sjećanja na 402 djece poginule djece u Domovinskom ratu "Mali križ – velika žrtva" u Slavonskom Brodu.

Iako je od tragičnih događanja prošlo već tri desetljeća, njihova tuga i bol ostaju isti. Svake se godine iznova bude najteže rane i emocije. Ljudi ih, kažu, više ne doživljavaju, ne mogu ih slušati. Zato se vole naći s onima s kojima dijele istu bol. Tu su svi roditelji jednaki. Jedni druge razumiju, jedni se drugima izjadaju,.

Među sudionicima ovogodišnjih susreta bila je i Zadranka Mira Šljepica, čijem je sinu Miljenku u trenutku pogibije, baš kao i Ljiljani, bilo 14 godina. Miljenko je poginuo na Crnom 1993., stao je na nagaznu minu. Zajedno s njim stradao je još jedan dječak, treći je bio ranjen. Mira svake godine dođe u Slavonski Brod kako bi se pred spomenikom "Prekinuto djetinjstvo" poklonila najnevinijim žrtvama rata.

 - Miljenkovo djetinjstvo je prekinuto. On nije imao nekih posebnih želja, htio se samo još igrati. Ali eto, Bog je htio da se igra tamo gore. Meni je svaki dan težak, ali danas sam ovdje s drugim roditeljima i nekako se drugačije osjećam - rekla je Mira.

Slavonski Brod nije slučajno izabran za mjesto održavanja susreta. U tom je gradu u ratu poginulo čak 28 djece, čitav jedan razred. Trude se na lijep i dostojanstven način sačuvati istinu i uspomenu na svoje najmilije.

- Mi smo smatrali i smatramo i dalje da je ova žrtva nešto čemu bismo se trebali klanjati svaki dan, ne samo jednom godišnje. Ovo mjesto je sveto, kao i ovi susreti – rekla je Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.