U subotu je bio dan idealan za planinarenje. A to idealno vrijeme kao da je bilo i dar s visina jednom posebnom planinarskom pohodu na Velebit jer je na relaciji Mali Alan - Dušice - Sveto brdo održan 5. Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu, u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva Gora iz Zagreba i Udruge Specijalne jedinice policije Grom Policijske uprave Karlovačke.
Planinska satnija Velebit
- Ovim pohodom odajemo počast svim hrvatskim braniteljima koji su branili naš Velebit, od Visočice do Tulovih greda, a posebno 52 na Velebitu poginulih branitelja, od čega su polovica bili pripadnici Specijalne jedinice policije, a druga polovica pripadnici postrojbi Hrvatske vojske, točnije Planinske satnije Velebit, satnije Ban Jelačić ili Zagorske satnije, Prve i Devete gardijske brigade, odnosno Trigrova i Vukova, zatim Gospićke brigade i brigade iz Starigrada Paklenice i bojne Termiti.
Pripadnik Tigrova te zapovjednik sektora Velebit bio je i Damir Tomljanović Gavran koji je na Velebitu i poginuo. A ove godine prvi će put u pohodu sudjelovati i pripadnici naših Oružanih snaga, kao i pripadnici Ministartsva unutarnjih posova Policijske uprave Karlovačke. Oni su došli službeno. Ove godine znatno je veći i interes ostalih planinarskih društava i braniteljskih udruga - kazao nam je prije samog pohoda njegov incijator 43-trogodišnji ekonomski tehničar i član HPD Gora Josip Lukinić.
I taj dan najprije makadamskim dijelom stare Majstorske ceste, onda i planinarskom stazom kroz prozračnu bukovu šumu koja zatim nakon Dušica ili Jurjevića stanova prolazi kroz zadivljujuća travnata velebitska prostranstva da bi se na kraju strmo i kamenito vinulo uvis prema samom Svetom brdu, za 52 branitelja koji su tijekom Domovinskog rata poginuli na Velebitu, hodala je impresivna kolona u kojoj je bilo više od 400 ljudi: planinara, branitelja, pripadnika mnogih gardijskih postrojba, a prvi put pohodu su se pridružili i pripadnici Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova policijske uprave Karlovačke. Došli su sa svih strana.
A kako su se na Sveto brdo uputili i neki od onih koji su istim predjelom kročili tijekom samog rata, sudjelujući u pohodu moglo se čuti mnogo autentičnih svjedočanstava o tome što se tih teških, opasnih i neizvjesnih ratnih dana i noći događalo u planini kojom smo hodali.
- Nas smo dvojica morali postaviti mine na jednoj velebitskoj kosi. Rečeno nam je da tamo mina nema. I tako, krenemo mi postavljati mine s vrha prema dolje, kad se kolegi ispod noge omakne poveliki kamen, počne se kotrljati nizbrdo i odjednom nešto silovito grune. Taj je kamen aktivirao minu. Da to uopće nismo znali, mine su tamo već prije bile postavljene - prisjetio se jedan branitelj situacije iz rata.
Drugi se nadovezao svojim uspomenama o početku akcije oslobađanja podvelebitskog kraja kada je njih dvadesetak noću, držeći se jedan za drugoga, satima hodalo kroz minsko polje kako bi se prebacili na položaj na kojem su trebali dobiti nove upute i raspored.
I dok je vjetar lagano pirio, ptice pjevale, a šumom se uokolo širio aromatičan miris procvjetalog medvjeđeg luka, sudionici pohoda u kroz ugodnu šumsku hladovinu pristigli do nekoliko starih, kamenih Jurjevića stanova gdje se još osjećao miris svježe pokošene trave. Bližilo se već 11 sati pa je predah bio kratak.
Tek toliki da se popije malo vode, na glavu stavi kakav šešir te lica i ruke namažu kremama za zaštitu od sunca. Jer trebalo je nastaviti do cilja koji se nazirao u daljini, a do njega hladovine gotovo da više nije ni bilo. Tek pokoji usputni šumarak u blizini Dušica, a onda meka i valovita travnata prostranstva nakon kojih pod gojzericama poče odzvanjati kamenje. Započeo je posljednji i najteži dio pohoda, uspon na samo Sveto brdo.
Ide se polako, vrućina je. Zastajkuje se, međusobno bodri, zafrkava. Tu i tamo susretne se neke koji se već i spuštaju. Kažu da su oni "gore krenuli već u 6 sati ujutro kako bi izbjegli vrućinu". Jedan stariji gospodin čak otkriva kako je jučer "išao na blokade" samo kako bi danas mogao na Sveto brdo. Odlazeći nizbrdo hrabri nas koji se penjemo: "Još malo i gore ste". Nastavljamo i dalje sporim tempom.
"505 s crtom" za lakši uspon
- A sad svatko tko prođe, mora uzeti jedan, a može i dva - čuje se odjednom. Pogled do tada uprt u kamenje pod nogama podiže se i vidi se nasmijanog sudionika pohoda, branitelja, kako stojeći uz stazu u ruci drži vrećicu bombona "505 s crtom" i svakoga veselo nudi slatkom okrepom. Svatko poseže za njom.
- Evo, ja ću jedan žuti. A ja ću crveni. Baš mi je ovo trebalo. Ooooooo, pa to je pravi povratak u djetinjstvo. Hvala vam, hvala... - čuje se od zadovoljnih hodača dok ustima prinose osvježavajuće bombone. Baš gode. Kao što je godilo vidjeti i četvoricu članova Hrvatske gorske službe spašavanja kako, noseći na leđima opremu, spretno promiču pored nas pitajući treba li kome što i je li sve u redu.
I tako, priča po priča, uspomena po uspomena, korak po korak, uzdah po uzdah, ali i smješak po smiješak i stiglo se na Sveto brdo. Sve vrvi od ljudi. Unatoč vrućini svi su vedri, nasmijani. Dive se pogledu od kojeg zastaje dah. Kuda god se okreneš, na koju god stranu pogledaš - divota. Okrepljuje se. Fotografira za uspomenu. Svi se redaju ispred povelikog metalnog križa na kojem stoji ispisano "1751 VN, SVETO BRDO". U jednom trenutku križu prilazi tročlana obitelj, mama i tata koji u naručju nosi malu plavokosu djevojčicu. Doznaje se da je to najmlađa sudionica pohoda. Ima tek dvije i pol godine i zove se Brigita Mock.
- No, već je skupila 64 planinarska pečata - kada pitamo je li joj to prvo planinarsko iskustvo vedro nam odgovaraju njeni roditelji Nikolina i Antonio, koji je ujedno i predsjednik HPD Gora.
Suri, tihi kamenjar na vrhu odjedanput se promentuo u živahnu, glasnu i šaroliku paletu boja. Svako planinarsko društvo, svaka postrojba, bilo braniteljska, oružana ili policijska, nosi majice u svojoj boji, sa svojim grbom i natpisom. Šarene se i ostale grupe i pojedinci. Ipak, u toj su masi ljudi koja je zaposjela Sveto brdo najupečatljivije su i najuočljivije četiri žarko crvene majice naših HGSS-ovaca.
Nakon kojih sat vremena predaha na vrhu istim se putem krenulo natrag, prema Dušicama. Silazak je isprva strm, ide se polako, no atmosfera je i dalje odlična. Stalno se nešto dobacuje, bodri, nasmijava... Znajući da su tu i dečki iz HGSS-a svatko se osjećao lakše i sigurnije. Po dolasku na Dušice, gdje je obitelj Jurjević sve lijepo pripremila kako bi se sudionici pohoda mogli odmoriti i osvježiti u hladovini, šum vjetra i žamor mnoštva ljudi odjednom je zamijenila pjesma. "Zemlja dide mog", "Lupi petama", "Tvoja zemlja", "Mojoj lijepoj zemlji", "Od stoljeća sedmog", "Bili cvitak", "Zdravo, djevo"...
Članovi HPD-a Gora sviranjem su gitara i pjevanjem predvodili, a svi su se okupljeni sjedeći uokolo pridružili pa nije čudno što su mnogi u tim trenucima, okruženi velebitskom krasotom, osjećali neko posebno ganuće. Cijelim se tim krajem pjesma razlijegala gotovo sat vremena. Potom je na malu improviziranu pozornicu ispred jedne od kamenih kućica stupio incijator cijelog tog događanja i član HPD-a Gora Josip Lukinić pozdravivši najprije sve one koji su se pohodu odazvali, od planinara i branitelja s Velebita, preko pripadnika Specijalne policije, svih gardijskih brigada te Zbora narodne garde do pripadnika hrvatskih Oružanih snaga.
Dječak iz lovinačkog zbjega sad član HGSS-a
- Prvi koji su tijekom rata došli na Velebit, zaposjeli položaje i obranili nas, bili su policajci iz Lovinca i Svetog Roka te Planinska satnija Velebit. Ta je satnija bila postrojba miroljubivih ljudi, prirodoslovaca, onih kojima je oružje bio stran pojam. To su bili ljudi koji su se do tada penjali po Himalaji, bavili se speleologijom, alpinizmom, bili su gorski spašavatelji. I onda kada je došao rat ti su se dečki okupili u Planinsku satniju Velebit i došli ovdje jer su odlično poznavali Velebit. I upravo su oni obavljali obuku specijalnih postrojba, obuku kretanja planinom, alpinističke tečajeve. Svega toga bez te satnije ne bi bilo. A najbolje od svega jest to što su se ti dečki srčano okupili kao dobrovoljci, a kada je rat završio onda su rekli:
"Mi nismo postrojba od nekog naslikavanja i obljetnica". I zato jako malo ljudi zna za njih, ali mi planinari dužni smo o Planinskoj satniji znati i govoriti - podsjetio je Josip Lukinić spomenuvši u svom govoru i medicinske sestre te liječnike koji su tijekom rata mjesecima boravili na Velebitu, dodavši kako je upravo tu na Dušicama bila jedna od liječničkih ambulanti. Spomenuo je potom i civile iz podvelebitskog kraja.
- Osim branitelja Velebita moramo se sjetiti i svih civila iz podvelebitskog kraja. Da nije bilo civila iz tih zaseoka ni vojska ni policija ne bi imali hranu, municiju... Jer dok nije bilo mogućnosti naleta helikopterom upravo su mještani tih sela na svojim konjima i mazgama nosili i opskrbljivali vojsku i policiju na Velebitu. I još nešto, sad se nalazimo na području kuda je prolazio Lovinački zbjeg. To je nešto najtraumatičnije što je hrvatski narod mogao proživjeti u Domovinskom ratu. Ljudi iz Lovinca i Svetog Roka tri su dana prelazili preko Velebita kako bi došli na slobodu. Morali su se kretati noću jer su danju bili granatirani. Među nama je danas i jedan član HGSS-a koji je kao lovinačko dijete bio u tom zbjegu. Imao je tada 14 godina - kazao je Lukinić.
Odamah smo shvatili o kome govori jer smo na samom početu pohoda, još podno Malog Alana, susreli jednog vedrog i nasmijanog pripadnika HGSS-a, Milana Krpana, koji nam već tada reče da je on iz Lovinca. Susretali smo se s njim i tijekom uspona na Sveto brdo i na samom vrhu, no očito samozatajan prešutio nam je tu činjenicu. Eto, bilo je dovoljno da incijator pohoda kaže tek nekoliko riječi...
A Lukinić se upravo nakon tih riječi prisjetio i svog prijatelja, sisačkog branitelja Marija Šalića, koji je poginuo tijekom akcije u Hrvatskoj Kostajnici kada se išlo u prodor ne bi li se izbavilo zarobljene Tigrove.
Druženje uz pjesmu u planini
- Mario je bio draga osoba koja je sa samo 21 godinom izgubila život. Upravo su on, kao i Ozren Lukić iz Planinske satnije te mnogi drugi dečki iz te postrojbe bili inspiracija da se ovaj pohod osmisli. Pripadnici Tigrova, specijalne policije, Planinske satnije Velebit i mi planinari napravili smo ovu priču, i to s ciljem da se Domovinski rat ne zaboravi, ali da se ne politizira. Za sve naše branitelje održat ćemo i svetu misu. Zašto sveta misa? Nisu svi ljudi vjernici. Ali nije važno je li netko vjernik ili nije, nije važno vodi li obred svećenik, hodža, proto ili netko drugi. Ne zaboravimo, 20 tisuća branitelja bilo je pravoslavne vjeroispovijesti, deklariranih kao hrvatski Srbi. I zato, ako se za hrvatskog branitelja drži bilo kakav obred - stani, odslušaj tih sat vremena, iskaži poštovanje i kaži: "Hvala". Samo to. Mislim da smo to dužni, bili vjernici ili ateisti. I ako se na bilo kojoj planini organizira bilo kakav pohod za hrvatskog branitelja - dođi, odhodaj to i tako im odaj počast i zahvalnost - poručio je Lukinić dodavši kako on ima 43 godine, a hodajući Velebitom zna susretati ljude svojih godina koji prolaze pored ploče Ozrenu Lukiću i pitaju: "Tko je taj?"
- Možda smo i mi u planinarskim društvima zakazali kada ljudi ne znaju tko je Ozren Lukić, možda bi se o njemu trebalo govoriti i na planinarskim školama - reče Lukinić nastavivši kako o svima nama ovisi hoće li priča o braniteljima Domovinskog rata, pa i ovima na Velebitu, i dalje živjeti ili će nestati.
- Cilj ovog pohoda nije otići na Sveto brdo i samo lupiti još jedan žig u planinarsku knjižicu. Cilj je doći ovdje, prisjetiti ih se i odati počast i zahvalnost braniteljima te se podružiti - poručio je Lukinić na kraju pozvavši sve okupljene da kupe prigodno osmišljene majice na kojima piše: "Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu - Vi s Velebita, stanite u prvi red za raj, jer pakao ste već prošli", ili doniraju novac kojim će se djeci iz Doma za nezbrinutu djecu u Brezovici omogućiti odlazak na more.
Također je pozvao da svi oni koji imaju profile na Facebooku taj dan objave fotografiju s pohoda na Velebitu te kratko napišu samo dvije stvari - gdje su bili i za koga su hodali.
- Napišite samo ovo: "Danas sam išao na Velebit. Ne planinariti nego hrvatskom branitelju reći hvala". Samo to - poručio je Lukinić. Za kraj, zamolio je okupljene da se ustanu, okrenu prema Svetom brdu i hrvatskoj zastavi, koju je dvoje planinara malo dalje na uzvisini razvilo držeći između sebe, te pozdrave domovinu. Podno Svetog brda zaorila se "Lijepa naša".
Uslijedila je misa na otvorenom koju je vodio Ivan Blaževac, vojni kapelan u zapovjedništvu kopnene vojske u Karlovcu. Nakon mise sudionici pohoda istim su se putem u koloni kroz bukovu šumu spustili do svojih automobila ostavljenih na Majstorskoj cesti, nastavivši zatim sve do podnožja Velebita gdje ih je hostelu Sveti Rok čekao grah i nastavak druženja uz pjesmu.
Velebit kao dom
Na kraju, incijatora ovog pohoda koji je je bio jedno vrlo lijepo i dostojanstveno druženje usred veličanstvene velebitske divote u čast braniteljima, posebice onima koji su braneći svoju domovinu poginuli upravo na toj planini, upitasmo nešto osobno. Kako je on rođen u Sisku, a već 15 godina živi i radi u Karlovcu, zanimalo nas je otkud u njega želja i volja da organizira ovakav pohod upravo na Velebitu.
- Volim Velebit i kao prirodnu cjelinu smatram ga svojim domom. A kako sam kao dijete hrvatskog branitelja, časnika Hrvatske vojske, odgajan u domoljubnom duhu osjetio sam potrebu i želju organizirati tako nešto jer vidim da se ciljano za branitelje Velebita ne održava nijedan pohod baš na samom Velebitu. Ipak, moram spomenuti da mi je jedan od poticaja za to bio pohod tragom zbjega Lovinačkog kraja koji se organizira isto na Velebitu i kojim se prisjećamo žrtava Lovinačkog kraja i samog zbjega koji je trajao tri dana, počevši 24. rujna 1991. Tri dana nemoćni su starci tražili spas prelazeći na jadransku stranu. Bio je to vremenski najteži i najdulji zbjeg u Domovinskom ratu - uzvratio je Josip Lukinić iz Hrvatskog planinarskog društva Gora.
Bravo, svaka čast na inicijativi. Ne smijemo zaboraviti na žrtve i patnje koje su naši ljudi podnijeli. Je li previše za očekivati da HAVC raspiše natječaj za dodjelu sredstava za snimanje filma o Lovinačkom zbjegu?