Na pomolu je novi ustanak protiv ministra financija Zdravka Marića. Kritike poprimaju karikaturalne razmjere. Neki čestitaju ministru što im je “udvostručio plaću” iako se radi “samo” o povećanju osnovice za doprinose koji se uostalom izjednačavaju s onima koje već plaćaju obrtnici.
Kad god taj, jedan od boljih ministara u vladi Andreja Plenkovića predloži neke izmjene koje ciljaju na pošteniju i pravedniju raspodjelu tereta u državi, te radi sprječavanja zlouporaba, uvijek se nađu organizirane poslovne i političke skupine koje tobože skrbeći o nekim društvenim vrednotama i hrvatskim specifičnostima zapravo krajnje sebično i društveno neosjetljivo štite svoje interese u skladu s principom minimaliziranja davanja i maksimaliziranja onoga što se dobiva od države. I opet sve isto. Malo jadikovki, lažne suze, pokoja prijetnja, otpor koalicijskog partnera HNS-a, udruga poreznih obveznika Lipa zatraži povlačenje zakona...
Mariću očito u realizaciji nedostaje borbenog karaktera bivšeg ministra Slavka Linića. Premda se i on povukao s prijedlogom oporezivanja nekretnina, kao i Marić koji je imao dobru namjeru time nadomjestiti nepravedno “oporezivanje” putem komunalnih naknada, ali i uvesti princip da oni koji imaju više, više i sudjeluju u podmirivanju troškova države. Tobože, pojasnio je premijer, prijedlog nije dovoljno iskomuniciran s javnošću. Je li se od lani nešto promijenilo?
Štoviše, ministar na tom primjeru nije ništa naučio. Nedostatak komunikacije s javnošću pogađa i njegove najnovije prijedloge zakona, barem što se tiče promjena koje se odnose na iznajmljivače i članove uprava društava. Niti u samom prijedlogu nije adekvatno obrazložena pozadina i posljedice predloženih izmjena već ministar Marić naknadno nastoji vratiti perje u jastuk koji su rastrgali kritičari.
Premda, sad bi se ministar trebao posramiti zbog svog prijedloga jer navodno atakira na slobodno poduzetništvo, privatnu inicijativu i poslovne anđele kojima država stalno nešto otima i podmeće. Umjesto da se crvene oni koji iskrivljuju predložene izmjene, uzimajući u zaštitu i sve one “minimalne direktore s maksimalnim zdravstvenim osiguranjem”.
One koji prijavljeni na minimalcu, te kroz nepuni, jednosatni angažman, za četrdesetak kuna doprinosa imaju punu zdravstvenu uslugu, ili su prijavljeni kao OPG-ovci, a koje treba tražiti među više od sto tisuća članova uprava i direktora. Ili iznajmljivače koji plaču zbog neznatnog povećanja izuzetno niskog paušala s obzirom na zaradu, a koji raznim makinacijama uživaju istu zdravstvenu uslugu, naknadu za nezaposlene... I onda se mi već danima svađamo tko je kriv što nema novca za još jedan tim Hitne pomoći s liječnikom.
Zašto zaposleni moraju bespogovorno podnositi teret poreza i doprinosa!? Kako to da nema tako organiziranih skupina koje bi štitile rad od pretjeranog oporezivanja, kao što se štiti kapital unatoč povlasticama koje uživa. Kako to da se ne bune oni od kojih se lako, redovito i obilno uzima, a uvijek se nađe onih koji će javno dati podršku kojekakvim marifetlucima. Tako udruga Lipa tumači u svom priopćenju:
“Stoga mikro i mali poduzetnici, obrtnici i osobe u slobodnim zanimanjima imaju prirodan poticaj za što manjim uplatama takvog oblika skrivenog oporezivanja”, kako doduše s pravom nazivaju doprinose za zdravstvo i mirovine.
Naravno, i zaposlenici u tvrtkama imaju takav prirodni poticaj ali unatoč tomu moraju puno više doprinositi za zdravstveni i mirovinski sustav od članova uprava na koje se obrušio Marić. Taj prirodni poticaj pokazuju i obveznici fiskalizacije pa zar ju stoga treba ukinuti.
A sjetimo se samo kakva se galama digla kad je uvedena.
Razumljiva je ljutnja kad ti država zavuče ruku u džep, ali ipak je lakše kad se zna da taj teret svi moramo podnositi približno jednako shodno svojim mogućnostima. I to je suština Marićevih prijedloga. Ako je pri pokušaju uvođenja “doprinosne” pravde negdje pogriješio, javna rasprava služi tomu da se to ispravi, a ne da se zbog toga odustane od čitave ideje.
Ohrabrujuće je što ovaj put premijer nije reagirao kao s porezom na nekretnine ili s Obiteljskim zakonom kad mu se trebalo tumačiti čemu služi javna rasprava i kako nema potrebe za povlačenjem prijedloga. Sada on koalicijskim partnerima tumači da ne skaču na prvi balon, u ranoj fazi, te opušteno kroz smijeh dodao “imam dojam kao da se nešto usvojilo”. Premijer je očito naučio da se i nakon rasprave od prijedloga može odustati. Što je dobro za integritet javne rasprave o zakonima.
Ministar Zdravko Marić
Koje komunističko razmišljanje - ako si direktor odmah imaš jahtu, auto, veliku plaću i ne moraš ništa raditi, a sve ti je plaćeno... Možda je tako u državnom ili javnom sektoru, no u privatnom je to puno drugačije. Kao prvo, novac da bi ga mogao potrošiti, moraš zaraditi, ne pada s neba, odnosno iz proračuna, radio ne radio. Ako uspiješ zaraditi, prvo moraš poplaćati sve poreze, davanja, parafiskalna davanja, pa onda moraš isplatiti plaće, pa onda na ono što ostane opet platiti porez, pa ako želiš do tog novca opet još jedan porez, pa još prirez... A svi ovi koji tu filozorifaju o pokvarenim poduzetnicima, robovlasnicima i tko zna čemu, nitko od njih nikada nije i nikada neće zaraditi koju kunu ili euro na tržištu. Žive u svom svijetu...