Svađamo se zbog Jasenovca i Bleiburga, gej brakova, sjevernjaci i južnjaci gledaju se preko nišana...

Što je to s nama Hrvatima? Koja god tema da se nametne, otvori, koje god pitanje da se postavi, podijelimo se, gotovo pa napola. Pa jedan dio zagovara jedno rješenje, a drugi hoće sve posve suprotno. I nitko ne popušta. Ni milimetra. Iako nitko ne spori da podjela ima u svim društvima jer ni jedno nije homogeno i lišeno razdoblja eskalacija podjela, nekako se čini da su Hrvati ipak svjetski prvaci u ovoj disciplini. I da, rekli bi TBF-ovci, „Tu, du, du, nema nam pomoći“.

Dijelimo se na ideološkoj osnovi crni – crveni, ustaše – partizani, Tito – Tuđman, HDZ – SDP… Jedne na svakom koraku plaši ustaška guja, drugi i u cvijeću vide zvijezdu petokraku. Sukob ljevice i desnice, kao i svuda u svijetu, prelio se i u svjetonazorske vode. Dijelimo se tako zbog kurikularne reforme, zbog koje se sad već tradicionalno prosvjeduje ili maršira svako malo, protiv gej brakova organiziran je i referendum, nakon čega je u Ustav ušla definicija braka kao zajednice žene i muškarca, a spolni odgoj, iako je 21. stoljeće, nemamo u školama. U Istanbulskoj pak konvenciji polovica nas vidi zloglasnu rodnu ideologiju, ostala polovica spas za nesretne žene koje trpe nasilje. Dok se jedni mole pred bolnicama za duše abortirane djece i njihovih majki, drugi se zgražavaju nad takvim zadiranjem u ženska prava…

Dijelimo se i regionalno, na Centar (Zagreb) i periferiju, na Sjever i Jug, na krajeve u kojima cvate turizam i one iz kojih ljudi u konvojima autobusa bježe trbuhom za kruhom, ali i u svakom drugom ekonomskom smislu: klasnom na bogate i siromašne, na privatnike i one na državnoj sisi, na uhljebe i one koji od države nemaju nikakve koristi. Čak se i uhljebi dijele na miniuhljebe i superuhljebe. I tako svih dvanaest mjeseci u godini.

Ipak, travanj i svibanj nešto su posebno. Tih 60-ak dana kao da su rezervirana za beskonačne, mučne, otužne rasprave o, na ovim prostorima nikad dovršenom 2. svjetskom ratu koje, nimalo ne škrtareći na gorivu, potpiruju političke elite. Jer jedino njima te jalove rasprave i odgovaraju. Sve krene sredinom travnja kada se uoči obilježavanja sjećanja na proboj 600 logoraša iz ustaškog logora u Jasenovcu krene brojiti koliko će ove godine biti različitih kolona koje će odati počast nevinim žrtvama i tko će od političkih elita biti u kojoj, a nastavi se krajem tog istog mjeseca i početkom svibnja uoči komemoracije u Bleiburgu čiji je, kada je HDZ na vlasti, pokrovitelj Sabor, a za SDP-ove vladavine to se pokroviteljstvo ukida.

– Ta podjela nešto je karakteristično za Hrvatsku, taj nesretni 2. svjetski rat kompleksan je problem i to ne samo ideološke prirode. S kojim pravom optuživati ljude koji su bili na poraženoj strani, odnosno njihove nasljednike, da oni sada brane djelo ili nedjelo svojih roditelja iz ideoloških razloga. Tu se radi o političkoj biografiji čiji je problem vrijeme pregazilo, ali su uspomene ostale. I to je jedna podjela koja će kod nas trajati sve dok ne ode treća generacije. Ja sam druga, moja djeca treća, znači tek će moji unuci vjerojatno biti oslobođeni toga. Kao što su danas u SAD-u oslobođeni teme rata između Sjevera i Juga, o kojem se sada još samo pričaju vicevi i snimaju filmovi – kaže umirovljeni profesor političke psihologije Ivan Šiber.

Više problema, više podjela

I dok te ideološke podjele možda još i imaju vijek trajanja, pitanje je što je s onim klasičnim, svjetonazorskim pitanjima koja izazivaju tenzije i svađe i koje, dodaje Šiber, politički akteri rado koriste kako bi došli na scenu, u prvi plan. Kao primjer navodi Željku Markić, koja je postala faktor nakon referenduma o braku, ali i Hrvoja Zekanovića, jedinog zastupnika stranke HRAST za kojega, kaže, nitko ne bi znao da se nije upustilo u ratifikaciju Istanbulske konvencije protiv koje je bio jedan od najglasnijih aktera. Ipak, osnovno je pitanje zbog čega se ljudi masovno zapale upravo za takva pitanja i u konačnici podijele.

– Ljudi projiciraju svoje nezadovoljstvo životom na različite načine. Što zemlja ima više problema, i podjela je više i sve su dublje. A Hrvatska je zemlja s jako puno problema pa samim time i s jako puno podjela – kaže Šiber, a to se, kaže, sporo prevladava.

Tu je, dodaje, često bitan faktor i strah od promjena.

– Tko danas govori protiv Istanbulske konvencije, protiv gej brakova? To je strah od nečeg novog i ja te ljude i razumijem jer njima je to ukorijenjeno u njihovoj tradiciji. Sve te promjene traže vrijeme, to ide polako. Znate što pomaže? Televizija i Hollywood. Oni stvaraju pretpostavke da se prihvate te podjele. Puno prije Obame imali ste serije s predsjednikom crncem, sad gledamo serije sa ženom predsjednicom Amerike. I kroz filmove i serije stvaraju se prilagodbe – naglašava Šiber.

Profesor sociologije hrvatskog društva Dražen Lalić drži pak da te podjele u društvu iliti rascjepe treba podijeliti na one koji su osviješteni i uobičajeni u javnosti i na one koji to nisu. Ovi prvi manje su, kaže, važni od drugih i manje utječu na stvarni politički, ekonomski i socijalni život.

– Problem su podjele na one koji su vezani za državu na ovaj ili onaj način, koji profitiraju od ovog rigidnog i radikalnog centrističkog etatizma. Kojima je država sve. Dobar primjer su umirovljenici. S jedne strane, imamo obične umirovljenike koji su svoju mirovinu pošteno zaradili, a s druge činjenicu da trinaest godina nakon rata imamo četiri tisuće novih zahtjeva za braniteljske mirovine. Pri tome problem nisu oni istinski branitelji, već oni koji uz pomoć korumpiranih liječnika i službenika dobivaju ta prava. Tu spadaju i podjele između poduzetnika koji rade s državom i lokalnim jedinicama i onih koji se bore na tržištu. Živimo politički državni kapitalizam i još centralizirani. To se sve više osvješćuje u društvu i problematizira, ali nedovoljno. Još uvijek oko tog pitanja postoji ideološka magla. Obične građane ova je država ispljunula i to je najgore – naglašava Lalić.

I profesor političke filozofije Žarko Puhovski upravo te ekonomske podjele smatra najproblematičnijima. Podatak koji bi nas, kaže, sve trebao zabrinuti jest nedavno objavljen, a prema kojemu je u Hrvatskoj 130 ljudi s mjesečnom plaćom od pet milijuna kuna i oko 100 tisuća ljudi s mirovinom do 500 kuna.

– To se meni čini tako golemom razlikom i na temi bogati i siromašni treba inzistirati, otvarati je i problematizirati. To pogađa ljude. Osim toga, ti jako siromašni uglavnom su ili stari ili neobrazovani i nisu politički artikulirani. To znači da oni nikoga ne zanimaju i da se nitko o njima ne brine. Nemaju automobile, nemaju internet, isključeni su iz društva. Prepušteni sami sebi – upozorava Puhovski.

Velike i snažne podjele jasne su i na relaciji centar i periferija. Sve je koncentrirano na Zagreb, što se manje osjeća u Dalmaciji, Istri i Primorju zbog turizma nego, primjerice, u Slavoniji. Još od početka stvaranja Hrvatske došlo je do radikalnog useljavanja u Zagreb. Država, kaže Puhovski, nije reagirala. Danas se ljudi masovno iseljavaju u zemlje Europske unije, posebno iz Slavonije, ali i iz Istre i drugih bogatijih i razvijenih krajeva, i to ljudi kojima je dobro, ali žele da im bude još bolje.

– Pitanje na koje mene zanima odgovor jest zašto su 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća odlazili očevi dok bi ostatak obitelji ostajao ovdje, a sada se iseljavaju cijele obitelji. Zašto to sad više nije moguće? To pitanje nitko ne postavlja, a to je problem za Hrvatsku – upozorava Puhovski.

Licemjeri i autentični

Mnogima će jedna od prvih pomisli na regionalne podjele biti i da nas dijeli nogomet. Utakmice između Hajduka i Dinama nekada su doista i bile visokorizične, a danas je, na sreću, sve manje navijačkog nasilja. I to je, zapravo, jedna od rijetkih podjela koja je posljednjih godina „splasnula“. Možda jer su navijači i jednog i drugog kluba pronašli zajednički interes, odnosno zajedničkog neprijatelja – Hrvatski nogometni savez.

– Ja danas kao hajdukovac u Zagrebu nemam nikakvih problema. Bad Blue Boysi imaju cure Dalmatinke, ljetuju u Biogradu, partijaju na Zrću, Splićani studiraju u Zagrebu. Među običnim ljudima te podjele između Zagreba i Splita nisu jake – kaže Lalić.

Ali zato jesu one između tradicionalista, modernista i postmodernista. Prvi su, kaže Lalić, vezani za Crkvu, drugi smatraju da se Crkva nema što petljati se u državu, da mora biti potpuno odvojena od nje. Razlike među tradicionalistima i modernistima samim time su goleme, što se moglo vidjeti upravo na primjeru Istanbulske konvencije. Dok su jedni slijepo slušali poruke s oltara, druge je takvo ponašanje iritiralo. Još su veće razlike i prvih i drugih u odnosu na postmoderniste koje, kaže Lalić, takve društvene teme uopće ne zanimaju, nisu predmet njihova interesa.

– Oni se ne zamaraju ni Crkvom ni politikom. To su uglavnom mladi ljudi vezani za društvene mreže koje Crkva zanima samo kada imaju krizmu jer to znači da će dobiti neki novac od kumova. Oni su vrlo hedonistički usmjereni i manje nacionalno vezani za naciju – kaže Lalić.

Drži da je za hrvatsko društvo karakteristična još jedna podjela, a to je na licemjere i one koji autentično žive ono što vjeruju.

– Ima ljudi koji žive prema onome što Crkva propovijeda i to su istinski vjernici. Takvi drugima ne naturaju pod nos svoju vjeru i svoj način života. Šute, žive svoj život i ponašaju se po načelima svoje vjere. S druge su strane licemjeri. Kažu da su vjernici, a mrze. Isto je i kod ljevičara i liberala. Sjetite se samo SDP-a na vlasti. Jedno su govorili, drugo mislili, a treće radili. Uostalom, predsjednik stranke im je bio liberal, a poslije se pokazalo i nacionalist. Zar to nije licemjerno – kaže Lalić.

Mesić je 2000. skupio više glasova od Tuđmana 1997.:

Ideološke i stranačke podjele koje se najčešće poslužuju kada se približavaju izbori za njega su, kaže, manje važne.

– Njih serviraju političari. Pa klasičan splitski brak jest ona je iz bodulske i partizanske obitelji, on vlaj iz ustaške ili obrnuto. I nitko se ne rastavlja. Istinska je podjela između onih koji su profiteri etatizma i onih koji to nisu – kaže.

Inače, kada su posrijedi ideološke i svjetonazorske podjele, primijećen je novi trend. Do sada su one uglavnom bile izraženije i snažnije kada je na vlasti bila ljevica, pa HDZ do praktički jučer nije imao svoje splitske rive, šatore, berače kestena, „proboje“ na Markov trg… No čuda se, očito, događaju. Na vlasti je HDZ, premijer je iz te stranke, a biskupi pozivaju na molitvu za domovinu dok se sa splitske rive i Trga bana Jelačića izvikuje Plenkoviću odlazi.

– Da, do sada je bilo pravilo da, kada je SDP na vlasti, krene i desničarsko ideologiziranje. Sada je situacija promijenjena. Dvije velike stranke, HDZ i SDP, padaju, i to ispod dvije trećine biračkog tijela zajedno, raste Živi zid, koji su potpuno lišen ideologije, i Most, koji se pravi da je nesuvisao i da ih ideologija ne zanima. I to je novost. Uza sve to, HDZ je otišao ili je, ja bih rekao, prije otjeran u centar, i to će dovesti do porasta radikala. U ovom trenutku Hrvatska još uvijek ima najmanji postotak glasova za radikalnu desnicu u Europi. HDZ je do sada uvijek uspijevao usisati desnicu. Sad mi se čini da je HDZ počeo gubiti tu sposobnost, što bi moglo dovesti do jačanja radikalne desnice, ali i do još više podjela u društvu – smatra Puhovski.

Desnica preuzima NGO

Da je desnica sposobna uzeti ljevici omiljenu igračku iz ruku – neposrednu demokraciju – i da se u stanju organizirati po modelu NGO-a kao i ljevica 90-ih godina prvi se put, kaže Puhovski, vidjelo upravo kod referenduma o braku. A sve što se poslije događalo – borba za kurikularnu reformu i Istanbulsku konvenciju – bio je samo dokaz da desnica sve više jača i da radi ozbiljan posao.

I na kraju treba kazati da su sve to zapravo potpuno normalni društveni procesi, sve to spada u demokraciju i sve je to već, više-manje, viđeno u nekom obliku. Ono što je važno i čemu treba težiti jest da podjele ne prerastu u otvorene sukobe, da se izbjegne svako moguće nasilje, odnosno da se svi prijepori rješavaju u sklopu institucija države.