Popravci koje je na hrvatskoj političkoj prošlosti učinilo Kusićevo vijeće doživljava sudbinu svih servisnih intervencija na trošnim instalacijama – drže vodu dok majstori ne odu! Neraščišćena povijest curi i dalje kroz sve državne rupe, potapajući u utrobi društva i ono malo dobroga duha koji je izišao iz konklave Plenkovićevih kardinala. Poslije njihova dugog vijećanja, ništa se u političkome životu bitnije nije dogodilo: ista je meta, isto odstojanje od sporne i osporavane prošlosti. U Jasenovac, na mjesto najvećeg ratnog zločina, dolaze i ove godine tri političke kolone, što je loša (pre)poruka o stanju svijesti u zemlji: propisana fakultativna primjena ustaškoga pozdrava nije imala alkemijski učinak da sve žrtve toga logora svrsta pod istu službenu zastavu; dvije trećine ni pod kojim uvjetima ne pristaju biti „za dom spremne“! Tako je bilo prije, tako je i sada: nije to stvar Komisije, ona je manje-više časno učinila što je mogla, i koliko je mogla; prije je to stvar atmosfere u kojoj mrtvi opterećuju žive. Hrvatski povijesni problemi opet bi se mogli sliti i u Bleiburg, drugo veliko amblematsko stratište s kraja rata, ako ih ne spriječe austrijske vlasti, sudeći po oštroj retorici, koja otuda obično dolazi iz prazne puške. A Hrvatski sabor, na sve to, produljuje dosadašnju domobransku politiku bojkota Dana pobjede, u velikoj brizi da se ne bi morao braniti da poslije „rodne ideologije“ obnavlja i komunističku ideologiju! Kad bi se stvarno radilo o tome da se tim putem švercaju propale politike jugoslavenstva i komunizma, nitko našim vrlim vlastima ne bi mogao ništa predbacivati da peru ruke od zaostalih šporkica. Neka se povijest vraća kao farsa, neka kao tragedija; Hrvatskoj bi se prošlost osvećivala u oba izdanja, kad bi joj netko nepromišljeno otvarao ulazna vrata.
U strahu od prošlosti Hrvati ili zatvaraju oči da ne vide ono što je stvarno bilo ili dobivaju velike oči pa u crno-bijelome svijetu poraća vide ono čega nema. Kad je o vlastitoj povijesti riječ, dva Hrvata obično dijele tri mišljenja. Treba (li) biti realan: nije lako prolaziti kroz labirinte prošlosti između mina u glavi i bombi u srcu! I demokratska Europa, kojoj Hrvatska pripada i formalno i moralno, ima svoju memoriju, ali nema hrvatske komplekse: za nju je završetkom rata počela nova era demokratske obnove, pa je vrijednosti antifašizma i slobode mogla spojiti u jedinstvenu vrijednost ujedinjene Europe. S jednim valja biti načistu: Dan pobjede nije isto za narode kojima je time trajno vraćena sloboda i za narode kojima je sutradan počela nova nesloboda. Ali, slobode ne bi bilo ni za jedne, ni za druge, ni trenutačne slobode, ni slobode sa zadrškom, da nacizam i fašizam nisu bili poraženi, najprije vojnički, a potom i politički i duhovno. Dan pobjede izražava najprije i najviše vojni poraz i kraj nacizma; što je sve još trebalo učiniti, osobito na intelektualnom i umjetničkom planu, najbolje znaju Nijemci: oni su prošli katarzu, da se očiste od vlastite (zločinačke) prošlosti, s kojom je Hitler zatrovao Goetheovu naciju.
Djeca partizana i ustaša
Filozof Karl Jaspers dao je najbolju kratku dijagnozu o suštini poraženog režima: „Nacistička država po prirodi je zločinačka. Njezin je plan genocid, bespravlje“. Zrela društva i ozbiljne države znaju držati ravnotežu između Zla, koje su porazile, i Dobra, s kojim su pobijedile. Slično Hrvatskoj, Francuska je prošla i zlo okupacije i kvislinške vlasti u ratu, i pritiske za revanšom i osvetom, koje su u oslobođenoj državi dolazile od KP, kao najjače političke stranke i nositelja pokreta otpora u zemlji. No, za razliku od Hrvatske (Jugoslavije), Francuska s oslobođenjem nije izgubila slobodu, francuski komunisti, kad su sudjelovali u vlasti, bili su dio demokratskoga pejzaža zemlje, bez obzira na njihovu ideološku isključivost. Povjesničarka i psihoanalitičarka Elisabeth Roudinesco javno se buni kad se „u isti plan stavljaju pokret otpora i kolaboracija“. „Komunistička partija bila je staljinistička, ali je bila velika partija pokreta otpora“! Francuska država godišnje slavi tri politička praznika: pad Bastille (tj. Revoluciju), Primirje na kraju Prvog svjetskog rata i Dan pobjede nad nacizmom i završetak Drugog svjetskog rata. Svakome je jasno što Francuzi slave svakoga 8. svibnja – poraz nacizma u Europi kao svoju pobjedu. Hrvatskoj se, poslije svega, ponavlja usud da ne može, ili ne zna, završiti rat, gubeći se i dalje oko toga je li u ratu pobijedila, što bi uzdizalo antifašističke pobjednike, ili je izgubila rat, što bi moglo hraniti staru ili novu nostalgiju za gubitnicima. Povijest pobjednika govori jedno; sjećanja poraženih drugo. Prije bi se moglo očekivati da će se zemlje koje nisu bogzna čime pridonijele pobjedi nad fašizmom gurati nezasluženo među pobjednike; samo Hrvatska bježi od zaslužene pobjedničke časti, iako je, razmjerno svojoj veličini, imala više divizija nego ijedna druga zemlja u Europi.
Nije jasno što time dobiva; jasnije je što gubi. Braneći svojedobno Hrvatsku od kampanje da obnavlja ustaštvo, Alain Finkielkraut tumačio je da agresori opravdavaju agresiju kao „čin legitimne obrane“, s parolom „jednom ustaša, uvijek ustaša“, a američki sociolog Tom Cushman da Zapad zbog predrasude o Hrvatima kao „genocidnom narodu“ teško priznaje Hrvatima ono što je priznao Bošnjacima – da su žrtve agresije. Skrivajući svoj antifašizam, umjesto da ga oslobađaju i uzdižu na rang vrijednosti, hrvatske vlasti pogoduju i dalje interpretacijama ratne prošlosti na štetu Hrvata. Teško političko pitanje o hrvatskoj ratnoj prošlosti i poraću moglo bi se jednostavno riješiti da se najviše institucije hrvatske države odrede da je Hrvatska pobijedila kad je pobijedila i Europa (s tadašnjom Rusijom), a da nije izgubila kad su poražene Italija i Njemačka. Povijesne činjenice i njihova politička obrada teško kod nas idu ruku pod ruku: kako priznati hrvatsku pobjedu nad fašizmom, a da to ne bude pohvala antifašizmu i priznanje komunistima, koji su ga vodili, i njihovu vođi, koji je stajao na čelu (i jedini u cijeloj Europi proveo rat sa svojim borcima). Titov pokret otpora bio je pretežno hrvatski (s jakom ulogom hrvatskih Srba u njemu), uživao je vojnu i političku podršku zapadnih saveznika (i Rusije), kao jedina snaga koja se u Jugoslaviji i u Hrvatskoj borila protiv nacizma. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije htio odbaciti partizana u sebi, ali je priznavao nepartizana u drugome. U njegovoj viziji – i verziji – pomirenja bilo je prostora i za djecu partizana i za djecu ustaša, i to je držalo vodu sve dok bolesne emocije nisu stale potiskivati zdravu politiku.
Osnivač HDZ-a i utemeljitelj današnje Hrvatske nije raščistio temeljne kontradikcije između državnika koji je sam bio svjestan da državu može izgraditi samo na vrijednostima europskoga antifašizma i političara koji se udvarao različitim strujama u svome pokretu koje su imale drukčiju vrijednosnu ljestvicu. Ne može se drukčije objasniti to što je Tuđman „stavio“ antifašizam u Ustav kao jedno od izvorišta hrvatske države, a istodobno sasvim izbrisao Dan pobjede, čak i iz naziva jedne zagrebačke ulice. Ustavno je prisvojio antifašizam, a politički odbacio njegovu pobjedu; branio legitimitet i zasluge ZAVNOH-a, a paktirao s krajnjom desnicom, koja je antifašizam odbacivala kao komunizam (kasnije, kao „floskulu“). Imponiralo mu je što su ga i Englezi i Francuzi i Rusi 1995. godine kao antifašista pozvali na 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom, ali u zemlji zbog toga ništa nije mijenjao da vidljivije pokaže da je zaslužio taj poziv. Hvalio je „partizaniju“ što je Hrvatsku prevela na stranu Saveznika i „demokratskih sila“, suprotno NDH, koja je bila „stvorena u okviru Hitlerova novog europskoga poretka“, a da u praktičnoj politici nije dovoljno pravio takvu razliku. Imao je Tuđman dovoljno autoriteta, možda i previše, da uvjeri, ili da nametne, da je Hrvatskoj mjesto među pobjednicima, a ne gubitnicima 2. svjetskog rata. Zašto u tome nije išao do kraja? Koliko se moglo raditi o političkim kalkulacijama, a koliko o političkim uvjerenjima? U svakom slučaju, propustio je utvrditi ideološku granicu između (anti)fašizma i komunizma da njegovi politički potomci Jandroković i Plenković ne bi danas morali strahovati da će – vrate li i Dan pobjede – doživjeti u stranci, i izvan nje, još veće objede nego zbog Istanbulske konvencije. Politika je ponekad neobjašnjivo iracionalna disciplina: više guta nego što joj treba da preživi. Biografski gledano, Franjo Tuđman spada u ratnu generaciju; politički, pripadao je pobjedničkoj i prevladavajućoj antifašističkoj struji u svojoj generaciji. Zaštitnički odnos prema Titu, pozitivan stav prema ZAVNOH-u, politička odbojnost prema crnim košuljama, ne ostavljaju dvojbu o njegovu stavu. Za njega bi se moglo reći da je bio antifašist koji je, iz pragmatičnih razloga, koketirao s grupama drukčijega gledišta, u uvjerenju da će on pridobiti njih, a ne oni njega. Zato je za sutra ostavljao ono što je mogao učiniti danas.
Više Drniš nego Beograd
Njegov nasljednik Stjepan Mesić nije imao njegovu biografiju, ni ratnu, ni generalsku, ni disidentsku prošlost; gajio je, i ostvario, najviše ambicije koje su i njega vodile u povijesna bespuća da hvali dvije hrvatske pobjede, prvu 10. travnja 1941., kad je proglašena NDH, i drugu 9. svibnja 1945., kad je ona srušena u korist Jugoslavije; bilo je, mora mu se priznati, hrabro pred australskim iseljeništvom, politički odgojenim pod poglavnikovom slikom, govoriti o Titovoj pobjedi; dio Hrvata pobjedu hrvatskoga antifašizma doživljava kao poraz hrvatske države. Njima je teže oprostiti Titu što je srušio Endehaziju, iako bi se ona srušila i bez njega, s padom poretka koji ju je iznjedrio i u koji se uklapala, nego zločine koje je počinio poslije rata; Tito vojskovođa ne bi trebao biti sporan, jer je dobio rat protiv fašizma, za razliku od Tita državnika, koji je (u)gušio demokraciju, a pogotovo Tita ideologa, koji nije mario za ljudska prava i slobode. Ni jedan povijesni sud neće moći osloboditi Tita povijesne odgovornosti za zločine koje je njegov režim nakon završetka rata počinio nad ratnim neprijateljima i političkim protivnicima, od masovnoga zločina u Bleiburgu i surovog logora Golog otoka do političkih progona neistomišljenika i likvidacije „klasnih neprijatelja“. Favorit Zapada bio je i miljenik Moskve: u zapadnome dijelu Jugoslavije Rusija nije bila vojnička osloboditeljica, ali je sa sobom svuda nosila ideološko evanđelje komunizma.
Dok nije „pročitao“ Staljina, Tito je – osobito prvih poratnih godina – bio vjerni izdanak boljševizma, zauzet da u manjoj državi ne bude manji staljinist od velikoga Staljina. Ni sovjetskome vođi nitko ne spori zasluge u pobjedi nad Hitlerom, a da ga to ne amnestira od krivice za „svoje“ logore i za „svoje“ zločine. Licitiranje tko je veći zločinac nema smisla izvan povijesnoga konteksta njihove borbe. Britanski povjesničar Anthony Beevor, specijalist baš za ratnu povijest, opravdava odnos Zapada prema Staljinu time što je „prije svega trebalo pobijediti nacizam“. „Staljinistička navodno klasna borba završila je u dehumanizaciji. Nacizam je, kao nepopravljivi rasizam, bez dvojbe bio besramniji“. Na ljestvici zla i nobelovac François Mauriac, uvjerenjem lijevi katolik, stavljao je fašizam na prvo mjesto; slavnome piscu ne mogu se pripisivati nikakve slabosti prema komunizmu, ali mu se mora priznati izraziti otpor prema fašizmu. Ni svome prijatelju generalu De Gaulleu nije mogao oprostiti što je potkraj života, kad je napustio vlast, hodočastio Francu; doživio je to kao osobnu uvredu. Prijepori o ratnoj pobjedi i političkome pobjedniku nastavljaju se – na žalost i na štetu – i danas u Hrvatskoj, kao da Kusićeva komisija nije dala pomirljive preporuke, ali ipak dovoljno čitljive za one koji žele čitati što je napisano u njihovoj platformi: da su ratne vlasti Endehazije i poslijeratne komunističke vlasti počinile teške zločine, ali da se dvije politike ne mogu do kraja izjednačavati. Splitski zastupnik SDP-a Ranko Ostojić prvo je Saboru bacio ješku kad je tražio pokroviteljstvo nad 75. godišnjicom bitke na Sutjesci, koja za Hrvate ima značaj jer je u toj borbi Drniš dao više boraca nego Beograd! Sve skupa premalo da bi se hrvatski visoki dom upletao, a kamoli predsjedao tom svečanošću. A onda ga je navukao na tanak led kad je od njega tražio političko pokroviteljstvo nad proslavom Dana pobjede, i naveo Sabor da se nasuče na desni bok, na plićaku političke nedosljednosti, čak i jednostranosti.
Kao što je ljevica svojedobno zanemarila tko je u Bleiburgu vukao konce zločina, kakvi su i koliki zločini ondje počinjeni, i navukla razumljivi bijes žrtava, tako i HDZ-ova vlast opet zanemaruje da je Hrvatska, zahvaljujući svome antifašizmu, ušla u red zemalja pobjednica, i da je izbjegla puno goru sudbinu od one koju bi doživjela da je Winston Churchill umjesto Tita primao u Napulju Dražu Mihailovića. Mogao je britanski premijer u Londonu primiti izaslanike jugoslavenske vlade da nije na stolu imao mišljenje svoga predstavnika Stevensona: da će partizani vladati Jugoslavijom; da su vojnički „toliko dragocjeni da ih moramo podupirati do krajnjih granica, podređujući političke obzire vojnima“; i da je „krajnje dvojbeno“ smatrati i dalje da monarhija ujedinjuje snage u Jugoslaviji. S Titom je nastupilo jedno vrijeme neslobode; bez Tita, nakon sloma Endehazije, za Hrvate je moglo nastupiti gore vrijeme.
Između dva zla
Dakle, Tito se uklapao u Churchillove kriterije da treba potpomagati i „crnoga vraga“, ako se bori protiv nacizma; kad je mogao s bahatim Staljinom, mogao je i sa skromnijim Titom. Pitanje je što bi bilo, ne samo u Velikome Kraljevstvu nego i u Europi, da su dva velika diktatora očuvala interesni pakt o nenapadanju. Partizanski vođa u Jugoslaviji bio je saveznička uzdanica u ratu i politički problem Zapada poslije rata. Postao je pobjednikom rata u Jugoslaviji kad su ga Englezi, i drugi saveznici, proglasili svojim jedinim saveznikom, i poslijeratnim pobjednikom – i problemom zapadne demokracije – kad je ostao sam na bojištu, a kasnije i na političkom borilištu. Kad su se dijelile karte, Tito, ustvari, nije imao konkurenta: Draža Mihailović, na srpskoj strani, izgubio je podršku Saveznika kad je stao kolaborirati s Nijemcima, ratovati s partizanima i slabiti pokret otpora; Vladko Maček, s hrvatske strane, nikad nije „otkopčao lajbek“, provodeći rat između Kupinca i Jasenovca; a ban Ivan Šubašić nije imao ni banovinu, ni divizije, a ni političkoga lukavstva, pa ga je Tito lako isključio iz igre, ili ga je ostavio kao statista u fingiranoj igri demokracije.
Nije Titu pobjeda pala kao dar s neba; borio se za nju četiri godine, a olakšali su mu je, pa i omogućili, svi oni koji su izbjegavali „šumu“, misleći da će se poslijeratni poredak dijeliti prema salonskim zaslugama. Hrvatski antifašizam dobrim je dijelom bio stimuliran ustaškim terorom, imao je oslobodilački potencijal, s kojim je dočekao pobjedu nad fašizmom i oslobođenje zemlje. Nije krenuo demokratskim putem, brzo je dokinuo pluralizam i ugušio političke slobode. Nakon fašističke diktature, s kultom šefa, rasnim zakonima i grubim antisemitizmom, komunistički totalitarizam, s kultom ličnosti, klasnim poretkom i jednopartijskim jednoumljem. Slično, a ne posve isto. Za Hrvatsku je 8. svibnja bio dan pobjede i oslobođenja, kao i za druge europske narode, iako je i za Hrvate sutradan počela nova nesloboda. Porazom „novog poretka“ Zapad je vratio političku demokraciju; Istok Europe čekao je još gotovo pola stoljeća da se oslobodi drugoga totalitarizma. Hrvatska je u tome vremenu između dviju pobjeda bila istok Zapada i zapad Istoka; hoće li se potvrditi kao zrela država koja će na dobrim europskim iskustvima potpisivati Dan pobjede, a istodobno komemorirati Jasenovac, kao dokaz o zločinačkom karakteru NDH, i Bleiburg, kao dokaz o teškim i masovnim zločinima Titove Jugoslavije.
Nije lako balansirati između dva zla kad se zna da nisu nastajala iz iste politike, ali su imala iste žalosne posljedice – da su ponižavala i masovno likvidirala svoje protivnike. Zašto bi bilo u proturječju da ista (demokratska) država pamti i komemorira dva zločina iz dva različita režima, a istodobno slavi Dan pobjede, s drugim europskim nacijama i državama? Ako je pobjeda nad nacizmom/fašizmom odredila demokratsku budućnost Europe i njezinih država, onda nema dovoljno razloga da se Hrvatska ne uključi i u tu prošlost i u takvu budućnost.
VL aka Kurir u vječitoj ulozi provokatora. Stalno podgrijava ideološke podjele u hrvatskom narodu kako bi spriječili da se sa zajedničkim snagama koncentriramo na stvaranje bolje budućnosti za nas i našu djecu. Narod koji živi u prošlosti nema budućnosti. Ali ovi plaćenici žive od takvih naslova i podjela. Tko vas financira, tko stoji iza vas? To je stvarno pitanje u ovom trenutku.