Ma nije to ništa posebno i nije to priznanje meni, nego Zagrebačkoj nadbiskupiji i Zagrebačkoj katedrali – skromno nas je uvjeravao rektor Zagrebačke katedrale mons. Josip Kuhtić kojega je japanska vlada odlikovala za suradnju s Japanom, a priznanje mu je nedavno uručeno u japanskom veleposlanstvu u Zagrebu.
Dakako, priznanje je to i za nadbiskupiju i za katedralu, ali njega ne bi bilo da nije prijateljstva mons. Kuhtića i Japana, koje seže čak u početke njegova svećeništva, a posebno se učvrstilo od razornog potresa 2011. u Japanu, kada je mons. Kuhtić veleposlanstvu Japana širom otvorio vrata Zagrebačke katedrale.
– Surađujem s njima više od 10 ili 11 godina. Dolazili su iz veleposlanstva često u katedralu, razgledati njezinu bogatu unutrašnjost, pa sam iz pozvao da ostanu na nedjeljnoj misi u 11 i 30 sati i to im se jako svidjelo. I tako sam se počeo družiti s njima – priča nam mons. Kuhtić dok sjedimo u župnom uredu točno naspram katedrale, u kuriji u čijoj se dvorani služe mise za manji broj vjernika jer se katedrala obnavlja nakon razornog potresa.
Ljubav prema Japanu
– U Zagrebu djeluje mala zajednica prijatelja Japana koja se zove „Hrvatsko japansko kulturno i gospodarsko društvo“, a kada se dogodio onaj strašni potres u Japanu, oni su me zamolili za molitvu u katedrali. Širom sam im otvorio katedralu. I tako svake godine. Nikada nismo odbili tu molbu. Štoviše, bilo nam je drago da dolaze u katedralu. Uvijek bi dolazio i veleposlanik, a kada bi došao novi veleposlanik, također bi pohodio katedralu, kao i stari koji se došao oprostiti. Priredio bih male darove, popili bi kavu, podružili se… – priča mons. Kuhtić, kojemu se ljubav prema Japanu, kako veli, rodila tijekom studija njemačkog jezika u Rimu i njemačkom gradu Passau.
– Bila je ondje s nama jedna gospođa iz Japana Midori Macufuči. Ona je jako simpatizirala nas Hrvate. Nas dvojica, koji smo studirali njemački jezik u Passau, družili smo se s njome i to je prijateljstvo opstalo do dana današnjeg. Dolazila je u Hrvatsku, posjećivala nas je u Rimu, čak je došla i na moju mladu misu i ostala je u Zagrebu dva tjedna. Bila je dirnuta ljepotom Hrvatske, a najviše su je oduševile šume i izvori u Samoborskom gorju. Ona nikad nije vidjela nešto slično. Nikad nije vidjela izvor vode u šumi s kojeg se može piti voda – priča mons. Kuhtić.
– Ona je bila budistkinja, no simpatizirala je kršćane i studirala je na sveučilištu Sophia kod isusovaca u Tokiju. Rekla je da nije krštena, ali da jako simpatizira kršćane i svaki dan je bila na misi. To je ostavilo neizbrisivi trag i kazala je da i ona želi postati kršćankom i da se jedne nedjelje želi pričestiti na svetoj misi. Bio sam malo zbunjen time, pa sam iz Ruda pokraj Samobora, gdje sam bio na službi, došao u Zagreb, u Nadbiskupski duhovni stol, kod kardinala Franje Kuharića i sve mu ispripovjedio, a on je rekao: „Ako je tako, onda može!“. On je imao širinu duha, nije bio skučen i to smo tada riješili, a ona je poslije postala kršćanka – prisjeća se mons. Kuhtić.
Kaže da bi ga iz japanskog veleposlanstva uvijek iznenadili svojom pažnjom, jer nije bilo Uskrsa ili Božića da mu se nisu javili i došli u katedralu, a mons. Kuhtić je sudjelovao i u snimanju dvosatne emisije o Zagrebačkoj katedrali za japansku televiziju, a o priznanju koje je dobio ponavlja da to priznanje nije namijenjeno njemu, nego Zagrebu i Crkvi u Hrvatskoj.
– Nije to priznanje Josipu Kuhtiću, nego Zagrebačkoj nadbiskupiji i katedrali. U zemlji koja je većinski budistička i sekularna s druge strane, dati priznanje za suradnju katoličkom svećeniku nije mala stvar. To je priznanje japanske vlade iz Tokija. Pripremili su svečani prijam i svečanu večeru, nastavljamo se družiti i dalje – kaže mons. Kuhtić, prisjetivši se kako su mu se iz japanskog veleposlanstva javili već drugoga dana nakon razornog potresa u Japanu i pitali mogu li doći na molitvu.
– Dapače, dođite i molite! Lijepo sam ih primio, napravio uvod, molitvu vjernika… Ta se molitva otad uvijek održava prvu nedjelju poslije 11. ožujka – kaže mons. Kuhtić, koji je došao na ideju da nakon mise organizira i mali koncert s japanskim i hrvatskim pjesmama.
– Ostali bismo na druženju u katedrali barem još pola sata, što je privuklo veliki broj naših vjernika. Kad sam oglasio da će biti sveta misa za stradale u Japanu i u Hrvatskoj, dolazilo je mnogo ljudi. Meni je drago da ljudi dolaze. Katedrala je duhovno središte – veli mons. Kuhtić, navodeći da su mu se nakon potresa u Zagrebu prvi javili upravo Japanci.
– Lani, kad se dogodio ovaj strašni potres u Zagrebu i okolici, tko nam se prvi javio – Veleposlanstvo Japana! Pokazali su lijepu gestu solidarnosti. Također, čim se desio potres u Sisku i Petrinji, veleposlanica je odmah obišla stradala područja – kaže mons. Kuhtić.
Japanci vole Hrvatsku
Vrata zagrebačke katedrale uvijek su bila širom otvorena posjetiteljima iz Japana, pa je mons. Josip Kuhtić prije osam godina bio vodič kroz katedralu japanskom princu i princezi.
– Jedna naša djevojka predivno govori japanski i ona je prevodila. Znam li ja japanski? Naučio sam nešto, ali sam zaboravio. Dok sam studirao, s Midori Macufuči komunicirao sam njemački i engleski, ali ona je preferirala njemački. Zanimljivo je da je većina studenata s tokijskog sveučilišta Sophia govorila njemački. Posebno je do toga držala viša klasa. Dolazili su studirati njemački u Passau i Koeln i jako su dobro govorili njemački – veli mons. Kuhtić, koji je nekoliko puta bio pozvan u Japan, ali ga još nije posjetio zbog brojnih obveza, jer se, kako veli, ne isplati ići onamo na manje od dva ili tri tjedna.
Japanci vole Hrvatsku, osobito njezinu prirodu, more i otoke.
– Vole i naša vina, dingač s Pelješca ili istarska vina. Vole i kolače. Moja sestrična pekla je posebne kolače i za ovu svečanu dodjelu priznanja. Kao prijatelji ostaju vjerni i zahvalni su za svaku gestu koju im učinite, to dugo pamte i ne povlače se. Jako su dobri prijatelji. Morate polako ulagati, a prije ili poslije pokazat će se rezultati. Nema brzih rezultata – priča nam mons. Josip Kuhtić, hrvatski svećenik čije je prijateljevanje s Japanom prepoznala japanska vlada i odala veliko priznanje i njemu, zagrebačkoj katedrali i Crkvi u Hrvatskoj.