Tek ako referendumske inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj” prikupe potpise potrebnih 10 posto ukupnog broja birača, Hrvatski sabor može, a sudeći po reakcijama vladajuće većine, nedvojbeno i hoće od Ustavnog suda zatražiti ocjenu ustavnosti referendumskih pitanja.
Otkazivanje ugovora RH
Što se tiče pitanja otkazivanja Istanbulske konvencije (IK), prema stavu ustavnopravnih stručnjaka ono teško može proći ustavnu kontrolu. Prema Ustavu, međunarodni ugovori mogu se ukidati “samo uz uvjete i na način koji su njima utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava”. IK predviđa mogućnost svog otkazivanja. Kako, unutarnja je stvar svake države, a kod nas je to u ovlasti Sabora. Ustav propisuje da se referendum, osim radi promjene Ustava i prijedloga zakona, može raspisati i “o drugom pitanju” iz djelokruga Sabora. Organizatori drže da je IK moguće otkazati i putem referenduma. Prođe li to, prvi sljedeći referendum bio bi o raskidu ugovora s Vatikanom ili o Croxitu.
Premda, to što je Brexit bio dopušten u V. Britaniji ne znači da je to ispravno rješenje i da Ustavni sud RH ne može odlučiti drugačije jer to, osim Pandorine kutije, otvara i pitanje vjerodostojnosti RH u međunarodnim odnosima. Iako, to je specifičan slučaj jer je referendum bio i put ulaska RH u EU. Kod referenduma o “outsourcingu” i monetizaciji autocesta ispostavilo se da su neka pitanja u isključivoj nadležnosti Vlade i Sabora. Što se tiče referenduma o izmjeni izbornog sustava, prema najavama, riječ je o inicijativi koja nedvojbeno ima legitiman cilj s dva pitanja radi izmjene Ustava. Prvo pitanje izmijenilo bi članak 72. (koji propisuje da se u Sabor bira od 100 do 160 zastupnika temeljem općeg i jednakog biračkog prava tajnim glasovanjem) sa sedam novih stavaka koji čine mini izborni zakon. Izuzev broja zastupnika, ta je materija sada predmet razrade uglavnom Zakona o izborima zastupnika. Inicijatori referenduma morat će objasniti biračima, Saboru, a onda i Ustavnom sudu zašto to dižu na ustavnu razinu. U ustavnopravnoj teoriji to se zove “konstitucionalizacija zakona” s kojom se Hrvatska umalo suočila kad je Milanovićeva Vlada inicirala šeste izmjene Ustava koje su političke trgovce okupile oko ustavnog “jelovnika” na kojem je svaki našao nešto za sebe. Da su te izmjene prošle, ne samo zakoni o manjinama već i svaki drugi zakon za koji to odluči većina, donosio bi se po postupku za izmjenu Ustava. Tako bi te zakone zaštitili od kasnijih izmjena, a i od kontrole Ustavnog suda.
Na upit jesmo li bili na korak od provalije i “orbanizacije” našeg pravnog sustava, Jasna Omejec, tadašnja predsjednica Ustavnog suda, 2015. nam je odgovorila: “Slažem se. Ustav ne smije sadržavati zakonska rješenja. Od toga treba bježati kao ‘vrag od tamjana’, kako bi rekao naš narod.” Ustavni sud u svom izvješću u povodu rasprave o izmjeni Ustava kaže: “Ustavna i obična (ordinary) politika trebaju biti jasno odijeljene zbog toga što Ustav nije dio ‘političke igre’, već postavlja pravila te igre. Sukladno tome, Ustav mora postaviti neutralna i općeprihvaćena pravila za politički proces.”. Što ako se u primjeni pokaže da izborni sustav inicijative “Narod odlučuje” treba korigirati, jer su šefovi stranaka i premijer pretjerano onemoćali i da je politički sustav isuviše fragmentiran i stoga nestabilan? Za korekcije bila bi potrebna dvotrećinska većina (ili novi referendum), a što ako se više ne bi mogla postići u novim sazivima u kojima “miševi kolo vode” jer su brojčano ojačali do mjere da mogu spriječiti ostvarenje dvotrećinske većine. Tada bi otpor malih stranaka izmjenama izbornog sustava bio jači nego što je sada od HDZ-a i SDP-a. Nije li zbog toga sustav dignut na ustavni rang, umjesto da su odredbe svojstvene izbornim zakonima predložene kao zakonodavni referendum. I Ustavni sud u jednoj odluci napominje da “inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava, a iznimni pojedinačni slučajevi moraju biti opravdani”.
Uputa za budući referendum
U odluci o referendumu za ćirilicu Ustavni sud traži da “svaki budući zahtjev za raspisivanje referenduma (...) mora sadržavati detaljan prikaz činjenica i okolnosti koje su bile povod za referendumsko pitanje u predloženom sadržaju te dostatno i relevantno obrazloženje razloga zbog kojih se traži raspisivanje referenduma”. Inače pitanje nije dopušteno.
Po mišljenju izraženom u stručnom radu prof. dr. sc. Biljane Kostadinov s katedre za ustavno pravo u Zagrebu (savjetnice Ustavnog suda o lex Agrokoru) time su udareni temelji kontrole referendumskog pitanja po načelu jasnoće, što je i zahtjev Kodeksa dobre prakse za referendume Venecijanske komisije Vijeća Europe. Što se tiče pitanja o tomu da zastupnici manjina ne odlučuju o proračunu i povjerenju Vladi, pitanje je je li referendum kao diktat većine prikladna forma za takvu promjenu, možda i korisnu za status manjine, te unatoč i tomu što pozitivna diskriminacija manjina nije trajno rješenje ni po stavu Venecijanske komisije.
Zeljka je rijetko vlastohlepna, svom silom bi vladala. Osim sto je svojom podrskom Mostu (Skupa s Opus Deiom) najvise kriva za ovo stanje Refererendum je cista prevara tajno dijeli zemlju na Josipovicevih 5 regija. Ako se bira 120 zastupnika uu Sabor, 120 - 6 (manjinci) - 3 ("dijaspora") = 111. Ako je Zagreb cetvrtina svih biraca u Hrvatskoj: 111/ 4 = cca 28. Preostalih 83 zastupnika bi se trebalo raspodijeliti na ostatak Hrvatske što znaci najviše još 5 izbornih jedinica (zbog onog "najmanje 15 zastupnika"). Kako je intencija prijedloga zakona da izborne jedinice budu nekakva cjelina, Zagrebacka županija, koja je prsten oko Zagreba morala bi biti zajedno sa Zagrebom. Iz toga slijedi: Dubrovnik i Dalmacija je jedna izborna jedinica, Istra, Primorsko-goranska i Licko-senjska druga, Slavonija treca. Ostaje sjevernozapadna Hrvatska, Karlovac i Sisak. Kako svaka izborna jedinica mora imati najmanje negdje izmedu 500 i 600 tisuca biraca!!!!!