Sve stradale obitelji primili su u svoje kuće jer ne žele da ti ljudi spavaju u dvorani

Stajala je Mara Marić na polovici Ulice Zrinskih i Frankopana u Rajevu Selu, držala se za glavu i neutješno plakala. Pogled joj je sezao nekoliko desetaka metara dalje, prema nasipu u blizini kojega je bio i njezin dom. Sad ga više nema. Voda je odnijela godine i godine truda i odricanja. U dijelu sela s kojeg je gledala za suprugom koji je gazio kroz vodu, nadajući se da će kod njihova doma pronaći barem kakvu uspomenu na život prije poplave, prema Mari je potrčao žuti mješanac:

– Reks, dođi, Reks – zazvala ga je.

– To je moj pas – povikala je.

Reks je krenuo prema njoj pa onda pobjegao u drugom smjeru. Uplašen je i gladan. Mara Marić tada je još glasnije zajecala.

– Udomiteljica sam i skrbim o šest baka. U subotu smo ih na brzinu unijeli u kombi i odvezli u Gradište. Spasili smo se u zadnji tren. Bujica je napredovala velikom brzinom, a naša je kuća samo 150 metara od nasipa, blizu susjede Ruže Sirotković koja je poginula – jedva je izgovarala.

Strahuje što će biti s njezinom obitelji, tko će skrbiti o bakama. Boji se da će svi ostati na cesti i da više nikada neće moći živjeti u svojoj kući. Uvjeravamo je da neće biti tako, da je predsjednik Vlade odmah obećao da će svi ljudi biti zbrinuti, da se cijela Hrvatska uključila u pomoć Slavoniji. Ali te riječi koje izgovaramo u selu kojim se širi smrad lešina i ustajale vode i čijim ulicama u potrazi za hranom tumaraju preživjele životinje, do Mare Marić ne dopiru.

Mustafa Tabak iz Gunje, sela uz ono u kojem je živjela udomiteljica, danima razmišlja – što sada?

– Stalno sam radio na zemlji, gledao i iščekivao da sjeme proklija, izraste biljka, klasa pšenica, izraste kukuruz, djetelina se zazeleni. Sad mi je sve to netko oduzeo – kaže.

Ne zna u kakvom mu je stanju kuća, ali zna da su njegova dva jutra zemlje potopljena. To ga najviše boli.

– Neće tamo biti roda barem dvije godine. Što ću ja raditi sve to vrijeme? – Nema tamo više života – kazuje o svojoj Donjoj Mahali nedaleko od Orašja Nada Baotić. I ne zna više koji je dan bio kada je s četvero djece došla k obitelji Grbavac u Nijemce.

– Una se već bila izlila kad je Sava grunula. Imali smo organiziran prijevoz u Tenju kod Osijeka. Tamo se smjestilo oko 500 ljudi iz mog kraja. Ja sam s djecom, eto, došla k svojim prijateljima. Djeci nedostaju društvo i škola. Kako i što dalje, ne znam im odgovoriti – izgovara.

Osim stradalih u poplavama u županjskoj Posavini, u Nijemcima su prigrlili i stradale iz BiH. Da je trebalo, primili bi i poplavljene iz Srbije, kaže općinski načelnik Ivica Klem:

– Ljude u nevolji ne možeš ostaviti.

Trenutačno je ovdje oko sedam stotina izbjeglica. U za njihov prihvat pripremljenoj sportskoj dvorani noćivao nije nitko. Svi su smješteni po kućama. – Javili su se ljudi koji od rata u našem selu, koje je bilo potpuno razrušeno, više ne žive, a čije su kuće obnovljene. Ustupili su ih stradalima – kaže načelnik.

I u Gradištu nedaleko od Županje – gdje su u Domu za stare i nemoćne vlasnice Ljubice Čolakovac smještene Mara Marić i njezine bake – ništa ne nedostaje.

Opet, Mari se čini kao da ničega i nema. Jer nema tu Rajeva Sela. I nema Marina dvorišta na kojem je sjedila i razgovarala s bakama dok je Reks radosno trčkarao oko njih.