Sveti Jeronim je za hrvatske pisce bio 'kruna, čast i dika naroda i jezika našeg'

Posebno poglavlje u odnosu hrvatske kulture i svetoga Jeronima ispisao je Marko Marulić Splićanin. Toplu jezgrovitu rečenicu izrekao je Marul o svetom Jeronimu, svojem intersekularnom srodniku i zemljaku. Marul pregnantno kaže: Ille meus est, et ego suum. Tu rečenicu Marulić je o svecu i velikom Dalmatincu napisao u Životu svetog Jeronima prezbitera, a u skraćenom obliku pridodao mu je još čudesa svečeva što ih je ispripovijedao nazaretski biskup Ćiril, što je sadržaj i spomenute knjižice tiskane 1508. u Senju.

Da će Jeronimu Dalmatincu posvetiti cijelu knjigu, najavio je Maruliću već u travnju 1507., kad je venecijanskom prijatelju Jakovu Grasolariju najavio da će mu rukopis, čim ga dobije od prepisivača, poslati te ga zamolio da to djelo, ako mu se učini vrijednim, tiska. Grasolari se tada, koliko nam je poznato, nije oglasio, Marulić je umro nakon dvadeset godina, a za njegova života knjižica o Jeronimu nije bila tiskana. Rukopis piščev dospio je, nakon Marulićeve smrti, u knjižnicu splitskih dominikanaca, iz koje je nestao u vrijeme kuge potkraj 18. stoljeća te je nakon stanovitog lutanja dospio u Britanski muzej u Londonu, gdje je 1850. popisan, a tek nedavno zapažen kao izgubljeno Marulićevo djelo.

Da je Marko Marulić bio jeronimofil, znalo se i prije nego što je pronađen taj njegov opsežni životopis. Naime, Maruliću je odavno bio pripisan kraći polemički tekst In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt, koji se bavi podrijetlom Jeronimovim. U hrvatskom prijevodu naslov mu glasi Protiv onih koji tvrde da je blaženi Jeronim bio Italac. Djelce je prvi put objavljeno u temeljnoj historiografskoj knjizi Ivana Lučića o Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, tiskanoj 1666. u Amsterdamu.

Marko Marulić, koji u tom tekstu zdušno dokazuje netalijansko podrijetlo svečevo, u svojoj je knjižnici, što je poznato iz njezina testamentarnog popisa, posjedovao Jeronimove poslanice u četiri sveska, imao je i izdanje one inkunabule o Jeronimovu životu što ju je u Veneciji, kad je Maruliću bilo 35 godina, objavio Peregrinus de Pasqualibus. Na marginama primjerka te knjige, sačuvane u zagrebačkoj Metropolitani, upisivao je Marulić učene bilješke pa i spomenuti patriotski traktat o mjestu rođenja svetoga Dalmatinca.

Poticaj za pisanje svečeve biografije

Marulić je i autor pohvalne pjesme u čast svetoga Jeronima na hrvatskom jeziku. O Jeronimovu stilu pisao je Marulić i u posvetnoj poslanici prijatelju Tomi Nigeru, gdje uspoređuje svetoga Jeronima, svetog Ambrozija i svoga suvremenika Erazma Roterdamskog, a sve zato da bi progovorio o sebi samu u njemu dragu književničkom paralelogramu: „Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađu oni koji će se htjeti takmičiti s Erazmom.“ Naravno, on je taj koji se takmičio s Erazmom pa je ta rečenica autobiografska.

Poticaj za pisanje Jeronimove biografije sam Marulić razrješava kad kaže da je čitao neku knjigu nepoznatog autora koja ga je ozlovoljila jer je zamaglila kronologiju svečeva života i jer su u njoj svjesno bile ispuštene neke važne stvari. Stoga je odlučio uspostaviti inovativni narativni slijed svečeva života, na osnovi „najpotpunije proučenih izvora kako tolik i takav muž, barem koliko je do mene, ne bi bio prikraćen za zasluženu hvalu“. Svoj je posao Marulić još opravdao tvrdnjom da je to čin pobožnosti, pri čemu je njemu u središtu interesa da prikaže egzemplarnost Dalmatinčeva života, o kojem je bilo dosta izvora, ali i malo provjerenih činjenica.

Zbog toga se i moglo dogoditi da se Dalmatinčeva biografija tijekom vremena mijenjala i dopunjavala pa nije daleko od istine zaključak da je sveti Jeronim do početka 7. stoljeća postao svetac, da su ga u 8. stoljeću proglasili crkvenim ocem i učiteljem, a u devetom čudotvorcem, da bi mu u dvanaestom na glavu stavili i kardinalski šešir. Recimo da je to bio i kraj njegove fiktivne kanonizacije. Jeronim, skroman i ponizan, nije mlađim naraštajima dao priliku da mu dekonstruiraju život, da ga okljaštre na mjeru svojih prosječnosti. Jeronimov životni put na zemlji bio je poput kristalne kugle pa je zato, kad nije bilo njega da se za sliku o sebi sam zauzme, njegov život prepoznat kao život velika radnika i pobožna čovjeka koji je s Bogom ostvario dubok odnos.

Njegovanje ideje prema kojoj je Jeronim kruna, čast i dika naroda i jezika našeg bio je stoljetni posao brojnih Marulićevih književnih potomaka. Samo godinu nakon što je Marko Marulić, pisac najvažnije Jeronimove hrvatske biografije, umro, na Hvaru je Vinko Pribojević u svom glasovitom govoru o slavi Slavena i njihovoj povijesti 1525. usporedio Jeronima s Marulićem osjetivši da su obojica Hrvatima bili očinske figure.

U ranome novom vijeku gotovo da i nije bilo hrvatskog autora koji ne bi spomenuo Jeronima kao našega zemljaka. Jeronimove tekstove izvrsno je poznavao Matija Vlačić, koji u svom Katalogu svjedoka istine (Catalogus testium veritatis) spominje brojne Jeronimove poslanice, on je čitao njegove teološke egzegeze pa je Jeronimu kao jednom od prvih kritičara rimskoga papinstva posvetio čitavo 23. poglavlje te svoje vrlo čitane knjige. Protestantu Vlačiću sviđala se Jeronimova kritika neuka klera i njegove tjelesne razvratnosti. Citira i Jeronimovu životinjsku metaforu prema kojoj nema okrutnije zvijeri od opaka klerika. Nakon Vlačića Jeronimom se bavio Bosanac sa šibenskim boravištem i rimskim grobom Ivan Tomko Mrnavić, biskup i plodni pisac poznat po bujnoj mašti koja je u historiografiju unijela velikih zabuna. Mrnavić je tako bez dokaza govorio da mu je bio poznat neki hrvatski psaltir iz 1222. koji je, kako on mistificira, bio prepisan iz autografa sama svetoga Jeronima. Dubrovački franjevac Sebastijan Sabo Dolci posvetio je Jeronimu dvije knjige, Maximus Hieronymus, 1750., i De Illyricae linguae vetustatae, 1754., u kojima dokazuje slovinstvo svečevo a ilirski jezik povezuje izravno s Tornjem babilonskim.

Posebni prostor dobio je među Hrvatima Jeronimov kult u Međimurju tijekom 18. stoljeća, gdje su najugledniji pisci koji su pripadali pavlinskom redu u kojem se njegovala međimurska zavičajnost Jeronimova pronašli u Štrigovi svečev rodni grad, a onda mu tim povodom posvetili brojne stranice i znatna istraživanja. Najprije je to učinio Hilarijon Gašparoti u svom svetačkom katalogu Cvet sveteh 1760., gdje je Jeronim dika Slovencov, odnosno Slavonaca, tj. Hrvata, te je onaj koji je „načinil i spravil pismo glagholsko z prirođenem materinskem jeziku i koji je ostavio i hrvatski Misal i Brevijar i druge knjige na jeziku kojemu je katolička crkva dopušća Svetu Mašu služiti“.

Još prije Gašparotija opsežnu je knjigu o istoj problematici s naslovom Natale solium sancti Hieronymi napisao drugi pavlin, Josip Bedeković, koji pored toga što pokazuje da je Jeronim Hrvatima preveo cijelo Sveto pismo, uspijeva dokazati da je Međimurje hrvatska, a ne mađarska pokrajina. I u tom slučaju sveti Jeronim, zaštitnik pavlina, pomogao je hrvatskom narodu kojemu, ako genetikom i nije pripadao, jest po nekoj drugoj, gotovo presudnoj metafizičkoj logici. Stoljetni put hrvatskih jeronimofila najbolje je sintetizirao Tin Ujević kad je 1930., dok je svijet slavio svetoga Augustina, drugoga crkvenog oca, zapisao o svetom Dalmatincu ovo misleći na njegov jezikoslovni i egzegetski posao na Vulgati: „On je napokon istočio vrela tamnog Orijenta, svoje kršne i gorde Dalmacije, te Hristove lirske i misionske Judeje.“

Svi su ga proučavali

Tin Ujević kao da je u ime cijeloga svog naroda iskazao emociju zajedništva sa svecem kad je rekao da „on u narodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada dalmatinske pokrajine u carstvu nebeskom“. Svaka Tinova riječ izrečena u povodu Jeronima prije devet desetljeća mogla bi se i danas ponoviti. Činjenica je, naime, da u zapadnoj Europi i u Americi, kao i u Ujevićevo doba, slobodoumna javnost nije prestala proučavati sveca niti tražiti u njemu pouke koje znatno nadilaze njegovo teološko i crkveno značenje, njegov filološki doprinos. Nove spoznaje odnose se i na ljudskost toga čovjeka, na dramatičnost njegova unutrašnjeg života i na moralnu poduku koju i danas čovječanstvu nude djela najvećega Dalmatinca cijele naše prošlosti.