Papa Damas vrlo kratko nakon Jeronimova dolaska u Rim izravno je od njega naručio redigirani i posve pročišćeni tekst Evanđelja smatrajući da oni tekstovi koji su bili napisani latinskim jezikom i koji su se nalazili tada u uporabi nisu ni točni ni teološki dovoljno provjereni.
O svojem radu Jeronim je često pisao papi, ali i svojim prijateljicama, gotovo identične tekstove objašnjavajući im maglovita mjesta, tumačeći svoja teološka i prevoditeljska otkrića. Opisivao im je svoj težak posao s biblijskim tekstom. Pisao je tako jednom papi Damasu: „Ti ćeš prestati misliti da ja ništa ne radim nego da spavam, i nećeš više govoriti da je po tvom mišljenju čitanje bez pisanja jednako spavanju.“
Zaboravilo se da je papa htio da ga on naslijedi
Rimskim prijateljicama Jeronim nudi uzbudljive teme. Piše im svoja asketska promišljanja, među ostalim legendu o svetomu Pavlu pustinjaku, koja postaje pravi hit među rimskim kršćankama. Isto tako piše im i o svakodnevnim događajima. Tako jednom prilikom zahvaljuje na hrani koja mu je poslana, nabraja med, papar, kruh, golubove. O košarici trešanja, kako bi razvedrio i nečemu podučio svoje gospe, kaže da u Bibliji čitamo mnogo o smokvama, ali ništa o trešnjama. On se ne skanjuje govoriti ženama o kontracepciji, ali ni razmatrati pitanje samoubojstva. Pred njima svetac brani monaštvo i askezu, izgovara pohvalnice postu, raspravlja o preljubu.
Marcela je osoba u koju Jeronim ima golemo povjerenje, ona nije samo njegova učenica nego i povjerenica i čija ga blizina, njega koji je svadljive naravi, posve smiruje. S vremenom, Marcelinu blizinu Jeronim će dopuniti prijateljstvom s Paulom, također rimskom udovicom, koja će osjetiti njegov apostolski zov i krenuti za njim. Prihvatit će asketski život i monaštvo s kćeri Eustohijom te rasprodati sve što je posjedovala od svjetskih dobara. Paula je potekla od Julijevaca, Cezar joj je bio predak, već s trideset godina postala je udovica i bila je vrlo emancipirana, što za rimsko društvo već dugo nije bilo neobično. U tom po ustroju vojničkom društvu, žene, a posebno udovice, imale su zamjetan prostor slobode. No upravo u vrijeme Jeronimova življenja u Rimu vestalke i poganske hramske prostitutke zamijenile su žene koje su željele živjeti asketskim životom i koje su izabrale da budu Kristove službenice.
Jeronima Dalmatinca zaštita i prijateljstvo pape Damasa navelo je da povjeruje da, dok je u milosti papinoj, ima potporu i među rimskim učenjacima i crkvenim moćnicima. Jeronim je u Rimu marljivo radio, redigirao je u dugim satima napornoga rada latinski prijevod Evanđelja, koristio se pritom svojim izvrsnim znanjem grčkog jezika te vještinom u latinskoj sintaksi i stilistici. Ali nije bio daleko dan kad će ga iz Rima prognati kao najvećeg zločinca.
Jeronimove rimske godine došle su kraju odmah nakon smrti pape Damasa. Čim je Jeronim ostao bez moćna zaštitnika, javili su se brojni njegovi neprijatelji, najviše oni koji su mu zavidjeli ne samo na papinu prijateljstvu, nego i na njegovu veliku i za mnoge opasnu znanju, a i na moćnim ženskim prijateljstvima.
Papa Damas umro je u prosincu 384. U tom trenutku u Rimu kao da se zaboravilo da je želja mrtvoga pape, javno izrečena, bila da ga na prijestolju zamijeni upravo Jeronim. O tome je i Jeronim zapisao nešto nedvosmislenih rečenica. Jeronim je o svom mrtvom prijatelju papi Damasu zapisao: „Općim se sudom držalo da je papa Damas bio dostojan vrhovnog svećenstva. Damas, blažene uspomene, stalno me imao na jeziku. Govorio je da sam svet, ponizan i rječit.“
To da Jeronim naslijedi papu Damasa nije se dogodilo, a kako je sam svetac poslije svjedočio, zavist rimskih prelata razbuktala se najviše zbog njegovih prijateljstava u krugu bogatih rimskih gospođa, posebno Paule, koja ga je slijedila u njegovu asketskom životu. Dogodilo se da je iste godine kad je umro papa Damas smrt višekratno posjećivala krug Jeronimovih ženskih prijateljica. Preminula je tada posve nenadano njemu bliska Lea, a samo mjesec poslije Paulina kćer Blesila, koja je, kako se vjerovalo, umrla zbog drastične dijete i apstinencije. Za njezinu smrt Rimljani su optuživali Jeronima, tvrdeći da ju je nagovarao na pretjerani post te da je izmučila tijelo gladovanjima. Zbog toga su mu prijetili da će ga baciti u Tiber, a kako bi mu život učinili posve nepodnošljivim, protiv njega su pokrenuli posve neutemeljenu sudsku parnicu.
Novi papa Siricije, kojega su izabrali neprijatelji Jeronimovi, nije se Dalmatincu pokazao prijateljem pa je najviše to, uz još neke slabije poznate događaje, postalo povodom što će se Jeronim jednoga kolovoškog dana 385. ukrcati u rimskoj luci Ostiji na brod koji ga je odveo na njegovo drugo putovanje na istok, putovanje bez povratka. Bilo je to putovanje koje će u desetljećima koja su dolazila pokazati da se u tim burnim vremenima i u tadašnjoj kršćanskoj zajednici uspješno moglo djelovati jedino ako bi se spojile zapadna i istočna polutka Crkve i ako bi se u tom spoju tražila i pronalazila harmonija zemlje i neba. Jeronim je bio jedan od najučenijih ljudi staroga svijeta i on je u toj sintezi najbolje uspio.
Napuštajući Rim, sveti Jeronim svakako se oslobodio velika tereta rimskih trvenja ne samo u krugu tamošnjega svećenstva, nego i kršćanske gradske aristokracije, koja ga je otvoreno i zajedljivo napadala. Jedna od najtežih optužbi koju su mu uputili bila je povezana sa spomenutom smrću mlade udovice i njegove učenice Blesile, koja je umrla u 21. godini. Ali smetao je Rimljanima još više Jeronimov svetački utjecaj na papu i na bogate rimske udovice, a nije im nikako odgovarao ni njegov rad na latinskoj verziji Starog i Novog zavjeta jer su shvaćali kakvu moć i ulogu može zadobiti onaj koji taj posao ostvari. Zavidni i zloćudni Rimljani otjerali su Jeronima natrag u pustinju, pri čemu im to i nije bilo osobito teško postići jer njegov duh i nije pripadao prenatrpanom apokaliptičnom megalopolisu, nego ponajviše kreativnoj samoći istočnih pustinja.
Ne uvijek jasni, ali dovoljno izravni izvori svjedoče kako je Jeronimu, najvjerojatnije odmah nakon Damasove smrti, u Rimu sudio senat farizeja ili, kako svetac kaže, senatus pharisaeorum, svakako neki crkveni savjet koji je čak o tome i sročio pisani pravorijek. Danas se o tim sucima ne zna ništa više, niti se išta zna o njihovu sudištu, ali je poznato da su pokušali osuditi jednog od najvrednijih i najmudrijih ljudi u čitavoj ljudskoj povijesti. I zna se da im je poručio: „Neka se hvataju posla, neka pisaljkom oru brazde, neka se maknu i napismeno pokažu koliko su vrijedni.“ Još im je nešto rekao citirajući Krista: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
Dostojan da ga svijet mrzi
Onoga kolovoškog jutra 385. dok je napuštao sveti Rim, u kojem se obrazovao i stekao veliku slavu, dok se s njim zavazda opraštao, nazvao ga je Jeronim Babilonom i Egiptom. S Dalmatincem su se na lađu ukrcali još i njegov brat Paulinijan, zatim svećenik Vincenzo i još neki njemu vjerni monasi.
Ipak, Jeronim je volio Rim, volio je njegovu snagu i podsjećao da mu je ime na grčkom jeziku snaga, a kod Hebreja uzvišenost. Sada su u svijesti Jeronimovoj nestajale te moćne slike.
Pred Kristovim viatorom otvarao se novi svijet. Ukrcavajući se na brod u brzini je, kako svjedoči, plačući i u tuzi pisao prijateljici Azeli. U tom brodskom pismu zahvaljivao je Bogu što je bio dostojan da ga svijet mrzi i zamolio je svoju prijateljicu da se zdušno pomoli za njega kako bi se iz rimskoga Babilona vratio u Kristov Jeruzalem.
Još je tada zapisao: „Bio sam lud. Htjedoh u tuđoj zemlji pjevati Gospodnju pjesmu... ostavio sam sionsko brdo i u Egiptu tražio pomoć. Nisam se sjećao Evanđelja, kako onaj koji ode iz Jeruzalema odmah upada među razbojnike, biva opljačkan, ranjen, ubijen.“
Super, bio je slobodni mislilac. Ne slažem se u pogledu askeze s njim. Čak je i Buddha uvidio da askeza nije najsretnije rješenje.