Svi su ljudi pohlepni! Pokazuje to i Agrokor, taj monstrum omerte

U filmu “Čarobnjak za laži” u kojem De Niro glumi Bernarda Madoffa, čovjeka koji je uspio dezintegrirati 50 milijardi dolara u čuvenoj Ponzijevoj shemi i tako u očaj baciti na tisuće ljudi, vodi se zanimljiv dijalog između istražitelja FBI-a i jednog od Madoffovih sinova.

Inzistirajući na tome da se razjasni kako sinovi nisu znali kako im posluje otac, premda su radili u istoj firmi, istražiteljica uporno inzistira i navaljuje agresivno s pitanjem: Kako to da ste radili na 19., a niste znali što se događa na 17. katu? Madoffov sin se najprije ponaša defenzivno sve dok u jednom trenutku ne plane i logičkim protupitanjem krene u protunapad: A kako je moguće da FBI ništa nije znao? I baš tako! Kako je moguće da nitko ništa nije znao.

Kako je moguće, recimo, da u slučaju hrvatskog Madoffa nitko ništa nije znao? Vlade, ministri, uskoci, pnuskoci, szupi, kako ništa nisu znali dobavljači kojima se, ispalo je na kraju, dugovalo milijune, kako nisu znali oni najmodavci kojima koncern nije i po desetak godina plaćao najam prostora, kako to da banke koje su isplaćivale kredite ništa nisu shvaćale... Kako? Neshvatljiva je dubina neznanja ili se, jednostavno rečeno, radilo o zavjetu šutnje.

Država koja je stvorila i omogućila nastajanje monstruma omerte sada bi trebala preuzeti odgovornost, ali ne kroz konkretna imena koja su sudjelovala u zavjeri, nego preko leđa građana koji će tako treć ili četvrt put plaćati iz svojih džepova projekte koji su privatni sve dotle dok omogućuju pojedincima bogaćenje, a kada se zaglavi u problemima, onda odjednom postaju stvari od općeg interesa.

I da je cinizam veći, lekcije nam o tome drže baš oni koji su u napuhavanju balona izravno sudjelovali u različitim etapama njegova šenlučenja. Jednom riječju – to je bit kapitalizma. Ideje naše, benzin vaš, kako je to zgodno promovirao Ostap Bender u sarkastičnoj posveti odnosa kapitala i prijevare. No proturječja kapitalizma to u stvari i nisu jer je riječ o divnoj konzistentnosti koja jednostavno ne smije biti uočena. Zbog toga se može postaviti pitanje u čemu je tajna uspješnosti kapitalizma? Kapitalizam nije ništa drugo do modificirana, omekšana varijanta robovlasništva, sustava koji je pristao na promjene da bi sve suštinski ostalo isto.

Uz terminološka popuštanja (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam) i tehnološki primjenjive promjene u privređivanju teklo je i usvajanje mudrosti kroz spoznaju da se primjena gole sile u očuvanju pozicija moći zamijeni fingiranjem slobode i mogućnosti izbora. Ključna stvar dogodila se u momentu kada su ideolozi kapitalizma genijalno shvatili da u cijelu priču ubace i psihologiju: iskoristiti kroničnu ljudsku pohlepu.

A svi ljudi su pohlepni. Čak i kada su naizgled žrtve. Zar korisnici kredita u švicarskim francima nisu bili istovremeno pohlepni i zastrašujuće naivni kada su mislili da će se moći jeftino zadužiti i pritom zeznuti sustav? Zar Agrokorovi dobavljači nisu bili beskičmeno pohlepni kada su se uvalili u igru kojoj nisu bili dorasli jer su mislili preko leđa utvare ostvarivati profit? Zar godinama nismo gledali američke filmove s onom rečenicom kolosalne prijevare kojom se djeci tumači da će u životu moći biti sve što požele?

Moći će svašta poželjeti, ali 95 posto njih već je rođenjem limitirano kastinskom društvenom podjelom i veća je šansa da ne postanu ništa nego ono što stvarno žele. Udica je bačena i stoljećima se hvatamo na nju. Omotana mamcima demokracije, slobode, izbora i tržišta, omogućila je stvaranje hiperrealistične iluzije o sustavu bez alternative, još podebljanom boljševičkom karikaturom komunizma, a da stvarnog komunizma, ma ni socijalizma, nikada nije ni bilo.

Osim za bogate. Pritišćući gumb pohlepe u našem primozgu, koji nam je kao vitalni misaoni procesor jedini i ostao nakon, ne ispiranja, nego spaljivanja mozgova, kapitalizam je od čovjeka učinio grabljivca spremnog na sve. Pohlepa je kapitalistički perpetuum mobile, ona je alibi za zločine, zbog nje će zarada biti isključivi parametar vrednovanja uspjeha pojedinca i društvenog napretka. Da bi je dodatno maskirao, kapitalizam je snagom svoje koruptivnosti kupio religiju i naciju, pretvorivši od crkve i najprizemnijeg izmišljenog identiteta suučesnike u udruženom zločinu i protiv boga i protiv čovjeka. Dodavši tome i ovisnost o tehnologiji, stvorio je svog “vjernika”.

Kapitalizam će živjeti sve dotle dok će uspijevati podgrijavati i aktivirati pohlepu pojedinca kao apsolutno mjerilo u standardiziranju ponašanja. U takvoj sintezi teorije i prakse otimačina, korupcija i pljačka bit će jedini legitimni momenti bogaćenja, a svi ostali, pritisnuti represivnim aparatom, osuđeni na životarenje i uživanje u iluziji vlastitog izbora.

Kako je samo kratak put od sveopćeg obožavanog nacionalnog zlatnog teleta i autoriteta do omraženog i kužnog na kolac licemjerja nabijenog, mogu svjedočiti i Madoff i Todorić, ali i svi oni koji žele vidjeti kako se kapitalizam beskrupulozno rješava vlastite djece i, da bi preživio, njih pretvara u pojedinačne simbole svega lošeg. I neće u društvu biti pomaka ni kroz reformu školstva, reformu zdravstva, ni kroz strukturne reforme koje uopće ni ne postoje, ni kroz održivi razvoj (a može li razvoj biti neodrživ), ni kroz sastavljanje nove vlade, ni nove izbore, ni kroz rast BDP-a, ni kroz puzanje u crkvi, ni kroz cmizdrenja nad nacijom, ni što ćemo milanoviće mijenjati plenkovićima. Ako doista računamo na budućnost i želimo stvarne pozitivne promjene, zapovijed je sljedeća: nakon Prozora i kapitalizam mora pasti!