Svibanj je tužan mjesec hrvatske nezrelosti u suočavanju s prošlošću i bešćutnosti prema svim žrtvama

U malom parku u središtu Bleiburga nalazi se jednostavan spomenik. Na velikoj i debeloj mramornoj ploči nalazi se željezni križ, a ispod njega uklesana figura ležećeg mrtvog vojnika u uniformi bez ikakvih oznaka. No, iz povijesnih činjenica, kao i po šljemu na njegovoj glavi, znamo kojoj je vojsci pripadao. Onoj koja je u oba svjetska rata bila poražena.

Na manjem mramornom kvadru, koji služi kao postolje većem, piše: “SIE STARBEN FÜR DIE HEIMAT”. “Oni su umrli za domovinu”. Ispod su još uklesana imena triju zajednica koje su 1954. godine podigle taj spomenik svojim mrtvima: “BLEIBURG – LOIBACH – MOOS”. Na bočnim stranicama velikoga kvadra ispisana su imena svih poginulih od 1914. do 1918. Njih stotinjak, a na poleđini dvostruko više palih od 1939. do 1945. Međutim, ispod je još jedan popis od trideset imena, kako piše na spomeniku, civila otetih 12. svibnja 1945. (Na njemačkom: “Namen der am 12. Mai 1945 verschleppten Zivilpersonen”.) Nigdje ne piše, premda se zna, u čijim su se i kojim vojskama borili svi ti poginuli vojnici, kao što ne piše, premda se također zna, tko je nakon završetka Drugog svjetskog rata odveo one civile, da se nikad više ne vrate.

Kada sam početkom svibnja ove godine posjetio Bleiburg, ispred spomenika je bio samo jedan potpuno osušen vijenac, vjerojatno zaostao još od 10. listopada prošle godine. Taj je datum praznik u Koruškoj, Dan referenduma (Der Tag der Volksabstimmung). Njime se obilježava referendum održan 10. listopada 1920. godine na kojem je stanovništvo tog dijela Austrije kao svoju domovinu izabralo Austriju, a ne Jugoslaviju, odnosno Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Premda su Slovenci činili 70 posto stanovništva pokrajine, ukupno je 59 posto stanovnika s pravom glasa odabralo Austriju. Na taj se dan, kako sam kasnije pročitao u katalogu austrijskih spomenika, svake godine odaje počast palim vojnicima. Ne vjerujem da se u tim prigodama drže propovijedi o komunističkim zločinima koji su zakačili i žitelje Bleiburga, a sasvim sam siguran da nitko ne dolazi u starim, a pogotovo ne novim uniformama Hitlerove vojske iz Drugog svjetskog rata. Ako su se nekada možda i vodile rasprave o natpisu koji kaže da su svi oni “umrli za domovinu”, danas to očito više nikome nije sporno, niti se oko tog spomenika ljudi dijele i glože. Na internetu bi, da ih ima, takvi prijepori vjerojatno ostavili traga.

Uostalom, natpis je točan. Ti su ljudi umrli za domovinu, odnosno svoje domovine koje su u određenim povijesnim trenucima to od njih tražile. Želim vjerovati i nadam se da novi naraštaj Slovenaca i Austrijanaca koji tamo žive nema nikakvih osobitih emocija prema bilo kakvoj domovini koja, s vremena na vrijeme, svoju mladost poziva pod oružje da ubijaju i budu ubijeni. Nakon svih tih godina, desetljeća i čitavog stoljeća, svi ti ljudi zaslužuju još samo sućut i samilost. Međutim, što nam taj spomenik u samom Bleiburgu govori o velikoj uzbuni koja se u austrijskoj javnosti, političkoj, aktivističko-antifašističkoj, pa čak i onoj crkveno-katoličkoj, podigla oko hrvatske komemoracije za hrvatske žrtve na Bleiburškom, odnosno zemljopisno točnije Loibaškom polju? Da su Austrijanci dvolični? Da su naročito zlobni, ili ih je netko nahuškao na mrtve i žive Hrvate, pa im smeta odavanje počasti ubijenim ustašama, domobranima i civilima, dok usred svog mjesta oni sami odaju počast vojnicima od kojih je većina služila Hitleru i nacističkoj Njemačkoj? Prebrojavaju li i provjeravaju oni da na tom njihovu popisu možda nije i neki ubijeni SS-ovac? Ili će biti da smo mi, Hrvati, prethodnih godina davali povoda da nas se optužuje za neonacizam, slavljenje ustaštva ili, u najblažoj varijanti, za povijesni revizionizam. Njihovi mrtvi mirno počivaju i nitko ih više ne postrojava i ne suprotstavlja jednako mrtvim nekadašnjim ratnim neprijateljima, a danas braći po crvima i zemlji, onoj jedinoj pravoj domovini svih nas iz koje nastajemo i u koju se, bez razlike, svi vraćamo. Pogotovo ih nitko ne poziva u današnje političke borbe za mutne ciljeve i interese.

Dakako, u mnogočemu su neusporedive povijesti naših zemalja i naroda. Austrijanci su, pošto su se masovno već kod Anschlussa opredijelili za Hitlera i nacizam, bili poraženi, pobijeđeni, okupirani i napokon oslobođeni, da bi počeli živjeti u istinski slobodnoj i demokratskoj državi. Ako je itko naučio lekciju, pa danas puše i na hladno, onda je to Katolička crkva koja je, također svojim najvećim dijelom, a osobito hijerarhijom, drukala za naciste, baš kao i Stepinčeva “Crkva u Hrvata” za Pavelićevu i ustašku NDH. Nadbiskup Puljić pažljivo je birao riječi, kao i svi ostali govornici i najavljivači. Izjednačavalo se zlo fašizma i komunizma, spominjalo se zločine počinjene u ime izopačenih ideja nacionalne slobode s jedne i društvene pravde s druge strane. Ali, kao zločince stalno se spominjalo partizane, a žrtve su bile samo Hrvati ili hrvatska vojska. Kao ilustraciju zla fašizma nadbiskup je odabrao citate iz dnevnika jedne žrtve Auschwitza, dok je Jasenovac spomenuo samo kao jedno od mjesta poslijeratnih osvetničkih partizanskih zločina. Ustaše i NDH kao da nisu postojali. Doista pažljiv izbor riječi.

No mene je ovog svibnja, tog mjeseca hrvatske nezrelosti u suočavanju s prošlošću i nesposobnosti za sućut prema svim žrtvama, još i više razočarao govor predsjednika SABA RH Franje Habulina koji je, na kontraskupu u Bleiburgu, “osudio ubijanja bez sudskog postupka”, ali i rekao: “Ne mogu i neću odati počast onima, tako likvidiranima, koji su – djelujući na strani okupatora, kao kvislinzi – ukaljali ruke krvlju nevinih”. Ne niječe i ne opravdava zločin, ali... to vječno pogubno ali. Antifašist koji nije u stanju iskreno i pokajnički priznati zločin počinjen u ime ideje koju zastupa, doista je takozvani antifašist, kao što je i sućut prema Pavelićevoj “hrvatskoj vojsci” lažna i služi produljenju, a ne završetku rata, dokle god se ista počast ne iskaže i svima onima koji su na Sutjesci i drugdje, pod nekim drugim zloupotrijebljenim znakom, također živote dali za Hrvatsku.