Svijet bez alternative je totalitarizam. Tu Camus ne bi napisao ‘Pobunjenog čovjeka’, nego ‘Pokunjenog čovjeka’

Neprekidno uvjeravanje kako živimo u svijetu čiji poredak nema alternative uvijek završava na najzanimljivijem mjestu; kada bi trebalo logički ustvrditi kakav je to onda ovaj svijet. Dakle, svijet bez alternative je totalitarizam. Sjećate se, pa živjeli ste u nekoliko njih. To što nismo definicijski potvrdili terminalno stanje sustava ne znači da njegov stvarni, sadržajni smisao nije totalitaran. Čak i u vremenima najotvorenije strukturiranih totalitarizama postojali su alternativni modeli, teoretski i praktični, koji su određivali civilizacijsku dinamiku kroz neprekidnu konfrontaciju rješenja i stavova o istim pitanjima.

Svijet danas jednostavno je agresivnom retorikom i netransparentnim nasiljem uspio poništiti svaki, pa i teoretski izmaštaj alternative. Demokracija je od progresivne mogućnosti izbora koju neprekidno treba nadograđivati postala dogmom u koju se ne smije ni posumnjati premda je svedena na primitivno biranje bez stvarne mogućnosti izbora. Gibbon je, stoga, ispravno zaključio kako je ovaj oblik “civilnog društva tako ustrojen da se nekolicina ljudi ističe bogatstvom, položajima i znanjem, a većina je osuđena na anonimnost, neznanje i siromaštvo”. Svijet je sveden na mjeru vulgarnog kapitalizma koji će svom logičnom kraju doći kroz imploziju jer se svi bitni procesi danas odvijaju unutar njega samog. Kako je učinio sve na eliminaciji alternative i na sofisticiranju kontrole mora biti spreman na to da se supstitut dijaloga pa, ako hoćete, i korisnih svađa, neminovno pretvara u unutrašnji monolog i jednoumno tumačenje svih situacija uokolo ljudi. Nema tome puno da smo likovali kako su se jednoumni sustavi urušavali sami od sebe, što je podudarno “prelasku od logike do epilepsije”.

Sada pak slijepo vjerujemo kako živimo u najboljem od svih mogućih sustava, nečemu tako sjajnom da nam nije jasno kako smo ga se uopće mogli dosjetiti premda sve oko nas vrišti upozorenjima da se tragično varamo. Totalitarizam 21. stoljeća mudriji je od vulgarnih naci-fašističko-staljinističkih generalnih proba. Umjesto uniformiranih, nakaradno-karizmatičnih vođa imate usivljenu, nezapamtljivu masu bezbojnih činovnika. Umjesto pokreta otpora imate navodnu opoziciju koja, kad dođe na vlast, prihvaća u stopostotnom opsegu sve političke postulate prethodnika. Umjesto skupine stanovništva koju proglasite političkim neprijateljem i počnete s progonom i eliminacijom, sada uživamo rizik da svi možemo biti proglašeni socijalnim neprijateljem kojeg se eliminira egzistencijalnim imperativima. Umjesto mobilizacija za borbe po frontama, mobilizacije se vrše za borbu protiv vlastitih građana. Umjesto rata koji se izvozi, danas po ulicama imamo ratove koji se uvoze. Umjesto idealističkih heroja umiranja, danas imamo šutljve dezertere koji su pomiješali mudrost i kukavičluk. Zbog svega toga ovog trena Camus ne bi mogao napisati „Pobunjenog čovjeka“, nego možda tek „Pokunjenog čovjeka“.

Etničko čišćenje postalo je prihvatljivije etičko čišćenje. No vrijeme razbijanja iluzija još nije došlo. Sustav se čini nepobjediv, monolitan, kako se samo totalitarizam može činiti. Njegove najjače strane u stvari su njegove najveće slabosti, ta organska nepodnošljivost prema pluralu na kraju će dekapitirati smisao cijele jedne civilizacije. Kompenziranje tehnološkom akceleracijom sadržajne društvene ispraznosti virtualna je duda varalica kojom je dopušteno da si pojedinac nad provalijom beznačajnosti stvara iluziju samoznačaja. Grčevito pognuti ispod vlastite sjene klanjamo se bogovima; korporativnim i onim korporativno-crkvenim. Palisade ovog puta nisu postavljene između socijalnih skupina, nego su montirane između čovjeka i čovjeka. Nakon ograničavanja pojedinca trebalo je omesti domete slobodne misli, a to je učinjeno ne zabranama nego devalvacijom sadržaja, pljuštanjem besmislenosti i trivija, kada sise jednostavno usisaju i najvažniji rezon koji upozorava na to kako stvari stoje. Ne da vam ovog puta neće oduzimati radioaparate i televizore, nego će vam u ruke gurati sve više i više ekrana. Nakon toga jedina reakcija koja uslijedi je – prešućivanje. Paradoks na koji više nitko i ne ukazuje leži i u činjenici da konzervativnim društvenim i političkim strujama puštamo da nam osiguravaju progres.

Kontradikcija u startu, jer kao da bi konzervativizam bio konzervativizmom da vuče naprijed, a ne da cementira postojeće stanje. Tako se u Hrvatskoj već 25 godina glasa za konzervativni HDZ da bi nas odvukao naprijed premda niti za to HDZ ima potencijal, a još manje namjeru. Konzervativizam će nacionalne kolektive organizirati kao duhovne koncentracijske logore u kojima će šupljim i smrdljivim nacionalnim frazetinama gušiti neposlušne i spaljivati ih u kvazidomoljubnim krematorijima. Pojedinac koji ne vjeruje u boga-nacije ni u naciju-boga ostaje glavni problem ovovjekovnom totalitarizmu. Ima tu puno simbolike. Recimo, 1933. dogodilo se suđenje “SAD protiv knjige zvane Uliks” Jamesa Joycea. Gotovo stoljeće kasnije svako malo bi se ovdje sudilo Šerbedžiji zbog teatra Ulysses ili Frljiću za svaku njegovu minijaturu. Za sada to još ne čini hrvatska država, ali pojedinci koji su u pomisli da državom postaju nisu se libili podsjetiti da država i nije ništa drugo nego prilika za vraćanje dugova u okviru institucije krvne osvete. Možda problem i nije u Joyceu, Šerbedžiji ili Frljiću, nego u Uliksu/Ulyssesu, možda ovo ime iritira totalitarne „fašističke horde barbara koje su zabile svoje šatore unutar nacije“.