Svjedočimo kolosalnom procesu urušavanja Europe-nacija. Feudalno-crkveni sustav drobi se pred nama, a mi se ponašamo kao da se ništa važno ne događa. Zatvarajući oči pred neizbježnim, sve se snažnije i očajničkije pokušavamo vezati uz navodne europske ili nacionalne tradicije, kao da će one zaustaviti nezaustavljivo. Zbog toga se i konzervativno pretvara u reakcionarno, u naoružano i zapjenjeno, zbog toga se socijalno povlači u strahu od vlastitog slobodarstva uz zebnju da bi zagovaranje slobode, jednakosti i pravde moglo dovesti do kaotičnog konflikta pojedinca različitosti i identifikacijske skupine.
Europski model nacije je mrtav i s njime umire cijela epoha, a kada se radi o nečem tako velikom, teško je očekivati beskonfliktni proces iznalaženja alternative. Još je veća neizvjesnost u tome što se ne može sa sigurnošću reći da postoji bilo kakav čvršći fundament na kojem bi se nova europska struktura trebala izgraditi pa se svi oni koji odbijaju priznati kako je “zlatni nacionalni standard” izlizan i napušten ponašaju sve nasilnije. A ako Europa doista želi preživjeti, ona se mora suočiti s mijenama i odbaciti demone svoje navodne predestiniranosti kao koncept koji se jedino silom s nesagledivim posljedicama može održavati u induciranoj komi, ali ne i spasiti. Već su odavno kultura i sport pokazali da se europska tradicionalnost u odupiranju potpuno novim odnosima snaga može svesti na dobar vic. Kad pogledate, recimo, švicarsku nogometnu reprezentaciju, to je po imenima u stvari balkanska konfederacija. Njemački elf odavno se bar u polovičnom omjeru mora (simbolički) pisati arapskim brojkama. Za francuske odabrane vrste više se nitko i ne čudi oko njihove pigmentacije, a slično je i za belgijske, nizozemske, engleske...
“Hartland” je tako pao pod plotunima zlatnih medalja i svjetskih prvenstava koje su tradicijom neeuropski mališani ostvarivali uime tradicije velikih europskih nacija. I dok se to odvijalo ispod podmuklih intoniranja nacionalnih himni, sve je bilo u redu, ali je problem odjednom nastao kada su tisuće azilanata u ovovjekovnoj velikoj seobi naroda “nepripitomljeno” zapljusnule europsku dvoličnost, otkrivajući da se prosječan Europljanin nije kadar suočiti s vlastitim neeuropskim prapočetnim korijenima. Uostalom, što Europa danas uopće znači? Je li to politički integrativni okvir EU ili dezintegrirajući vrtlog izgubljenih pojedinaca koji pristižu i onih koji ih “dočekuju”? Može li europski starosjedilac svoj kontinentalni ponos graditi na vjeri kao civilizacijskoj ekstenziji i tlapnji o imperativu kršćanske predestiniranosti? Otkud uopće ta sumanuta ideja da postojanje Europe ima smisla isključivo u okviru kršćanske dogme, ako se najprije zna da nikad Europa nije bila monolitno kršćanska, a kada je god to pokušala biti, koristila se metodama zastrašujućeg čišćenja terena od drugačijeg, metodama koje nas danas sablažnjuju kod Islamske države. Oslobađanje europskog potencijala kao nečeg uvjetno pozitivnog počelo je trganjem iz zaglušujućeg zagrljaja kršćanskog vjerskog ekskluziviteta, kada su humanizam i renesansa svjedočili ne o pobjedi ljudskog duha, nego o šesto izgubljenih godina pod čizmom već spomenutog feudalno-crkvenog koncepta. Definitivnog oslobođenja svih potencijala nikada nije bilo jer se feudalno-crkveni manir u modelu države-nacije dokoturao do naših dana, tvrdeći da pitanje suvereniteta i kolektivnog opstanka može biti promatrano isključivo kroz prizmu religijsko-nacionalne tradicije.
To je, naravno, folklorno pitanje, kao i sveukupna tradicija koja bi trebala objediniti grupu da posluži interesu oligarhije. Konceptu hoće li Europa biti kršćanska ili muslimanska jednakovrijedan je koncept hoće li Europa biti ateistična ili još radikalnije – hoće li se Europa napokon okrenuti bogu. Otkako je tankim preglasavanjem utvrđena božanskost Isusove prirode, učinjeno je sve da se Isusa okrene od boga i da se sav njegov univerzalni potencijal svede na manipulativno „daj caru carevo“. Kršćanstvo je tako postalo legitimacijom, ali ne civilizacijskom, nego usko političkom. Zato mi je posebno smiješno slušati još uža inzistiranja na tome kako je katoličanstvo presudan zaštitnik hrvatskog identiteta. Mislim upravo suprotno. Budući da su Hrvati na ovo područje došli kao nekršćani, oni su se samim pokrštavanjem morali odreći svog iskonskog identiteta. Pokrštavanje je trajalo stoljećima, a to znači da se Tuga, Buga, Muhlo i drugi regionalni lideri baš i nisu lako odricali svoje hrvatske tradicije u korist tradicije križa. Hrvatstvo je bilo latinizirano pa su se ne samo mise u „narodnim“ crkvama odvijale na latinskom sve do pred pola stoljeća nego se točno zna tko se i kada prvi put u Saboru usudio progovoriti hrvatski. Dakle, hrvatska vjerska i politička legitimacija čuvana je na stranim jezicima. Čak i na „mrtvom“ latinskom. Jezici kojima se danas u saboru čuva hrvatski ukupni identitet drugačiji su utoliko što se radi o zavičajnim idiomima, dok bodi-lengvidž sudionika u raspravi najčešće sugerira tradiciju gumna. Ali pustimo sad to. Poanta je u tome da se Europu može sačuvati jedino ako se nju spasi od – europske tradicije. Ratovi, totalitarni sustavi, vjerski ekskluzivitet, feudi, dinastije, psihopati, hulje i lopovi na vlasti, krvne osvete dio su tradicije Europe-kolektiva, a osvajanje slobode, borba za jednakost, za socijalnu pravdu, za boga kao univerzalnu vrijednost, a ne feudalnog ili korporativnog upravitelja, za društvo koje će snagu graditi na mudrosti i ljepoti, e to je Europa-pojedinca koji se usudio gledati i preko rovova i preko oltara.
Izgled budućnosti nove Europe više nego ikada ovisi baš o takvom pojedincu, o njegovoj hrabrosti da se suoči s Europljaninom u sebi i s čovjekom koji mu dolazi ususret.
Ne znam je li ovo Večernji objavio kao prigodan članak povodom blagdana Velike Gospe, ali je sigurno sve moglo stati u tri reda.