Svijet će poslije pandemije biti bolji jer neće biti - korone

Svijet više nikad neće biti isti, život će se ljudi promijeniti, ljudi će postati bolji, kapitalizam, profiterstvo i neoliberalizam moraju ustuknuti, više ne smije biti toliko gladi i nepodnošljiva siromaštva...To su neka očekivanja u vrijeme epidemije korone o kojima svakodnevno čitamo - zaraza optimizmom nasuprot zarazi virusom.

Jedna autorica piše. "Mnoge stvari tijekom ove epidemije više ne možemo raditi. Ali možemo maštati. Zašto, onda, ne bismo maštali o boljem svijetu nakon što koronavirus nestane? Zašto ne bismo takav bolji svijet i doista ostvarili?" Bolji svijet očekuju i filozofi, a jedan kaže: "Kuga je ubila feudalizam, a koronavirus će kapitalizam". 

Čovječanstvo se i dosad zanosilo iluzijama o sretnijem životu nakon katastrofa, pogotovo poslije ratova koji su donosili smrti, ruševine, patnje, bijedu. Kako je vrijeme prolazilo obnavljale su se ljudske opačine, grabežljivost pojedinaca i država, negativne strasti, obmane, egoizmi, laži, zavisti, ljubomore, slavljenje svojega i mržnja prema tuđemu, zlo je bilo zlo kao i prije. Vrijeme ovakvih kriza izaziva u ljudima sućut, solidarnost, dobrotu i čovjekoljublje drukčije nego u normalnim stanjima, pojačava se briga za bližnjega i za cijeli svijet, vrijeme stradanja je i vrijeme idealizma, zlu se opiremo utjehom i nadom, ubojitoj sadašnjosti idealiziranom budućnošću. Ali da bi se svijet bitno promijenio potrebni su mu neki nove vođe i nova organiziranost, ali toga nema i neće biti. 

Revolucije su i donosile strašne zločine i ponavljale nepravde zbog kakvih su podizane te stvarale nedjelotvorne političke sustave koji su proizvodili siromaštvo. I kad se stanje na planetu normalizira, kapitalizam će ostati kapitalizam, profiterstvo će ostati profiterstvo, a teško je vjerovati da će se zaustaviti sukobi najrazličitijih vrsta između i unutar država. Dok smo svi u pogibelji takvi se sukobi smiruju, zlo se povlači jer je i samo u opasnosti, no kad opasnost prođe – može li se ono pretvoriti u nešto drugo i postati svoja suprotnost?

Čovjek je konfliktno, egoistično stvorenje, egzistencija mu ovisi o drugim ljudima s kojima je u interesnim odnosima, a kad su posrijedi interesi do izražaja dolaze lukavstvo, proračunatost, prevara, gramzivost, nezajažljivost. Ako su ljudi u povijesti stvorili išta što ih je spasilo od međusobnog istrebljenja, onda su to zakoni koji su ih obuzdavali. Sadašnji zakoni vrijedit će i poslije pandemije, a oni su daleko od savršenih i pravednih, i pogoduju onome što se sad najviše optužuje - kapitalizmu. 

Kapitalisti sigurno neće postati bolji zbog koronavirusa, dapače, zbrajat će štete koje su imali zbog pandemije i tražiti načine da ih ublaže ili nadoknade. Stoga bi njihove još veće žrtve mogli biti radnici i potrošači. Kapitalizam bi u teškim vremenima poslije korone mogle obuzdati samo države, i to opet zakonima. Ali samo donekle, jer bi drastičnim intervencijama mogle ugroziti svoja gospodarstva i napraviti više štete nego koristi. 

Učinka na opće stanje u društvima mogla bi imati solidarnost na koju bi trebali pristati svi socijalni slojevi, pa bi i u tome države mogle odigrati velike uloge. Ima primjera solidarnosti u velikim svjetskim tvrtkama koje su bile na rubu sloma, a spasila ih je upravo solidarnost i vlasnika, i menadžera, i radnika koji su pristali na velika, dugotrajna odricanja od zarada. I u Hrvatskoj će također biti nužna neka vrsta socijalnog sporazumijevanja, ili će se vlast odlučiti za "najlakše" rješenje, za novo zaduživanje u svijetu - kamatari već čekaju. Sigurno je da je u pandemiji svijet obuzela neka nova, dosad nepoznata čovjekoljubiva osjećajnost, ali kako ga je obuzimala tako će uglavnom i nestajati. Ima ljudi na koje će ta osjećajnost imati dugotrajniji utjecaj, svijet će sigurno biti bolji u spoznaji da nam je domovina cijeli planet i da nam svima sudbina može biti ista. 

Ali koliko smo postali planetarni, toliko su Hrvati koji su zapeli negdje u svijetu vapili za svojom domovinom Hrvatskom. Za mnoge inozemstvo može biti egzistencijalni spas ali i nepodnošljivo zarobljeništvo. Na kraju, trebamo se veseliti što će svijet biti bolji zato što u njemu neće biti korone. To će nam biti dovoljno, a ostalo - kako Bog da.