Čovječanstvo su od njegovih najranijih dana pratile smrtonosne epidemije zaraznih bolesti. Do sada smo svaku uspjeli preživjeti, bilo snalažljivošću i oprezom, ili zahvaljujući prirodnom imunitetu. Međutim, mnogo su se dugotrajnijima, pa i opasnijima, pokazale posljedice koje pošasti ostavljaju na našem društvu, poimanju svijeta i identitetu. Povijest nam pokazuje što možemo o tome naučiti od naših prethodnika, ali i čega bismo se trebali čuvati.
Najprije izbija panika
Sredinom 14. stoljeća u Europu su počele stizati zastrašujuće vijesti s istoka. Govorilo se o bolesti koja je opustošila Kinu, da je Indija prekrivena leševima. Ipak, kada je kuga konačno dospjela do Europe, na nju nitko nije bio spreman. U Avignonu, tadašnjoj papinskoj prijestolnici, papa je dopustio da se mrtve baca u rijeku kada je ponestalo mjesta za pokapanje. Posvuda je zavladao strah. Ljudi su počeli bježati iz zaraženih mjesta, što je samo pospješilo širenje bolesti. Liječnici su odbijali liječiti oboljele. Svećenici su ih odbijali ispovijedati. Kronike od Škotske do Dalmacije bilježe da su čak roditelji odbijali njegovati bolesnu djecu, a djeca bježala od zaraženih roditelja. U Firenci je zabilježeno da su mnogi umrli ne od bolesti, nego od gladi ili žeđi, jer ih nitko nije njegovao. Tijekom tih užasnih mjeseci kada je crna smrt bila na vrhuncu, tkivo društva počelo se raščinjavati. Ljudi su se panično bojali jedni drugih. Čak su i liječnici vjerovali da je dovoljno tek pogledati oboljelu osobu da bi se zarazio.
Iako je crna smrt najradikalniji primjer, i kod drugih epidemija dolazilo bi do takvog paničnog straha. Tijekom velike pošasti sredinom 3. stoljeća, tzv. Ciprijanove kuge, sv. Dionizije, patrijarh Aleksandrije, zapisao je da se ne pokapaju mrtvi, da obitelji svoje bolesnike izbacuju na ulice ili da bježe od njih. Što se tiče njegovih kršćana, zapisao je da se oni doduše brinu za svoje bolesnike, ali da se često događa da se tako zaraze i umru prije njih. I u Carigradu su u vrijeme pandemije kuge sredinom 6. stoljeća, tzv. Justinijanove kuge (kojom se zarazio i sam car Justinijan), bolesnici umirali od gladi i žeđi jer ih se nitko nije usuđivao njegovati.
Prvi šok i panična reakcija nisu dugo trajali; već nakon nekoliko mjeseci društvo bi pronašlo načine kako se nositi s pošasti. Nažalost, nisu svi načini bili dobri ni korisni.
VIDEO Kako će izgledati život nakon koronavirusa? "Nema više rukovanja, ni sastanaka.."
Zatim dolazi ludilo
U kršćanskim društvima, vrlo česta reakcija na velike pošasti bilo je uvjerenje da dolazi kraj svijeta. Sredinom 3. stoljeća, sv. Ciprijan, biskup Kartage, poručio je svojoj pastvi da se ne boje zaraze koja pustoši svijetom, jer će svijet ionako uskoro propasti. Sv. Dionizije bio je uvjeren da je čovječanstvo pred izumiranjem i da će uskoro nestati. U vrijeme crne smrti u 14. stoljeću jedan je irski redovnik zapisao da su u njegovom samostanu sva braća umrla i da će i on uskoro umrijeti te da ne zna hoće li na cijelom svijetu ostati itko da nastavi njegovu kroniku. Ljudi bi se u očaju okretali vjeri te bi masovno polazili na hodočašća i sudjelovali u pokorničkim procesijama. Zbog tako traumatičnih događaja, mnogi bi potpuno izgubili povjerenje u institucije. Sv. Ciprijan primijetio je da su mnogi kršćani počeli sumnjati u svoju vjeru, budući da je pošast kosila njih jednako kao i pogane. U vrijeme Justinijanove kuge, u Rimu su papi umjesto "mir s tobom" dovikivali "pošast s tobom!". Crna smrt uzrokovala je najviše masovne histerije. Europom su počele kružiti procesije flagelanata, koji su se divlje bičevali do krvi, uvjereni da tako okajavaju svoje grijehe i da će ih Bog zato poštedjeti pošasti. S druge strane, neki su bili uvjereni da se sam Bog okrenuo protiv čovječanstva i da više ne sluša ničije molitve. U takvoj atmosferi, svi su postali podložni paranoji, pa i halucinacijama. Kroničar grada Messine zabilježio je da se, kada je lokalni nadbiskup nastojao svetačkim relikvijama istjerati kugu, pojavio đavao u liku velikog crnog psa s mačem u šapama i rastjerao svećenike.
S ludilom dolazi nasilje
Normalna je ljudska reakcija da za zla koja ih pogađaju nastoje pronaći krivca. U atmosferi opće nesigurnosti, identificiranje krivca donosi osjećaj reda i smisla. Nažalost, zbog neznanja se često misli da i za elementarne nepogode i pošasti mora biti netko kriv. To je često dovodilo do nasilja. Zajednice u kojima još nije bilo zaraze neprijateljski su nastupale prema onima koji su bježali iz zaraženih mjesta jer su (s pravom) mislili da će im donijeti bolest. Međutim, vrlo brzo nakon prvog šoka krivce bi se počelo tražiti među malobrojnijim, slabijim i različitim pripadnicima društva. Nakon crne smrti, diljem Europe rasplamsalo se nasilje. Ponegdje su napadali hodočasnike, ponegdje prosjake, a ponegdje čak i svećenike. Neki su bili uvjeren da sam Bog širi kugu. Međutim, najstrašniji su bili pokolji Židova. Proširile su se glasine da su oni uzrokovali zarazu tako što su trovali bunare. Države i Crkva nastojali su zaštititi židovske zajednice koliko su mogli, a papa je strogo zabranio napade na njih, istaknuvši da su od kuge Židovi umirali jednako kao i kršćani. Unatoč tome, na tisuće ih je ubijeno.
Svaljivanje krivnje za zarazu na različite i nasilje prema njima redovito su pratili pošasti, sve do današnjice. U 18. stoljeću u Parizu su vjerovali da su za zaraze krivi zatvorenici, a još su se prije tridesetak godina širile priče da su za pandemiju AIDS-a krivi homoseksualci.
Naposljetku dolazi kriza
Justinijanova kuga izbrisala je oko trećine gospodarstva Bizantskog Carstva te je država počela vrlo okrutno utjerivati poreze i prakticirati otvorenu korupciju kako bi pokrila svoje troškove. Primjerice, mjesta u državnoj upravi prodavalo se kao na dražbi. Carigradom je zavladala glad, jer se zbog straha od zaraze nitko nije usuđivao raditi pa ni izlaziti iz kuće. Pošast je toliko duboko zaorala svijetom da se stanovništvo sredozemnog bazena znatno smanjilo. Rim je bio sveden na maleni gradić, a neki su čak tvrdili da je neko vrijeme bio potpuno napušten.
Nakon crne smrti čovječanstvu je trebalo nekoliko stoljeća da se demografski oporavi. Grad Siena tek je u 20. stoljeću dosegao broj stanovnika kakav je imao prije kuge. Neke se zajednice nikada nisu oporavile - primjerice, europska naselja na Grenlandu izumrla su nedugo nakon pošasti. Najveća kriza zahvatila je proizvodnju. Budući da je toliko ljudi umrlo, mnoga polja nisu bila zasijana ili požeta, a mnoge su farme napuštene. Međutim, kako je sada bilo manje ljudi da kupuju hranu, poljoprivrednici su sve manje uzgajali žitarice. To je uzrokovalo silaznu spiralu. Primjerice, u Norveškoj su usjevi do 16. stoljeća pali na svega trećinu količine iz vremena prije crne smrti. Također, budući da obrtnici više nisu imali kome prodavati svoje proizvode, mnogi od njih su propali. U Firenci se proizvodnja tekstila, po kojoj je taj grad bio najjači u Europi, znatno smanjila. U općoj krizi, opstali su samo najjači. U sjevernoj Italiji bogatiji industrijalci gotovo su istisnuli male obrtnike te su nekadašnji bankari i trgovci, poput Medicija, zavladali tamošnjim gradovima kao knezovi.
S druge strane, u zapadnoj Europi feudalni gospodari nastavili su potraživati jednaka davanja od svojih podložnika, čak i u selima u kojima je većina stanovništva pomrla. To je znatno opteretilo preživjele te su seljaci počeli bježati sa zemlje. Gospodari su reagirali represijom, kažnjavajući ih i prisiljavajući da rade još više. Rezultat su bili krvavi seljački ustanci u Francuskoj (tzv. žakerija) i Engleskoj. U konačnici, cijeli je sustav prošao kroz radikalne promjene, negdje rezultiravši još gorim položajem podložnika, a negdje većom društvenom protočnošću.
Međutim, najveća kriza koju je prouzročila crna smrt, a u manjoj mjeri i ostale epidemije, bila je kriza identiteta. Stanovništvo je izgubilo povjerenje u dotadašnje običaje i prakse, što je temeljito izmijenilo društvo. U spisima iz 14. i 15. stoljeća, u vrijeme kada su se epidemije ciklički ponavljale u svakoj generaciji, teško je naći optimistične misli. Intelektualci su neprestano ponavljali da su moral, vjera i društvo u krizi i da im je potrebna temeljita reforma. Ljudi su izgubili vjeru u Crkvu i uobičajene obrede jer se pokazalo da ih nisu očuvali od pošasti. Proširili su se ratovi i pobune. Smrt je postala sveprisutna tema.
Ali sada znamo više!
Kao i u svemu ostalome, iskustvo se pokazalo najbolnijim, ali i najkorisnijim načinom razvijanja reakcije na pošasti. To je dobro jer smo kroz sve vezano uz epidemije već prošli i više nema potrebe da učimo ispočetka. Crna smrt bila je najveći šok u poznatoj povijesti i nijedna epidemija ne može se mjeriti s njom. Međutim, nakon što je šok prošao, ljudi su otkrili kako na nju treba reagirati. Do 17. stoljeća karantene su se počele primjenjivati svugdje, od Venecije do Rusije. Kuga se u Europi zadržala više od četiri stoljeća i mnogo smo naučili od nje. Naučili smo kako je liječiti i kako iskorijeniti. Venecija je, primjerice, razvila iznimno sofisticirani sustav trgovine koji je maksimalno sprečavao širenje zaraze. U Dalmaciji je mletačka vojska pratila trgovačke karavane od granice s Osmanskim Carstvom do Splita, gdje su se roba i trgovci smještali u lazaret (od mjesta gdje se nalazio ostao je naziv - Obala lazareta), bez ikakvog kontakta s lokalnim stanovništvom. Čak se ni pristojba nije smjela plaćati izravno, nego se novac najprije dezinficirao u octu. Tek kada bi izdržali karantenu u lazaretu, trgovci i njihova roba smjeli su izaći.
Primjeri iz prošlosti pokazuju nam u čemu ne smijemo pogriješiti u reakciji na zarazu. Ključno je izbjeći paniku i raspadanje društvene strukture, jer u takvim uvjetima umiru i oni koji bi inače preživjeli. Ljudima je nužno dati jasne i točne informacije i upute. Također, iznimno je bitno da institucije ne dopuste da stanovništvo izgubi vjeru u njih - u današnje vrijeme, najvažnije je da ne izgubi povjerenje u zdravstveni sustav. To je odgovornost koja leži na samim institucijama, a može se postići isključivo ispravnom komunikacijom. I konačno, treba biti svjestan da će pošast uzrokovati krizu i na vrijeme osmisliti reakciju na nju. Bitno je ne dopustiti da se kriza odvija spontano, kao što su činili u srednjem vijeku, nego odmah odrediti kakvo društvo želimo i možemo izgraditi u novonastalim okolnostima.
VIDEO Prof. dr. sc. Nenad Ban savjetuje čega bi se građani trebali držati i nakon opuštanja mjera
"a još su se prije tridesetak godina širile priče da su za pandemiju AIDS-a krivi homoseksualci." Puko praznovjerje, sreća da danas imamo službene podatke koji kažu da su 70% novozaraženih HIV-om muški gay i biseksualci.