Kada smo došli u parohijski dvor u Vukovaru, protojerej-stavrofor i arhijerejski namjesnik Saša Kuzmanović rekao je kako prvo mora “zablagodariti” na posjetu medija, koji imaju želju vidjeti život iz njihova kuta jer “svjesni smo da se preko medija mogu dizati tenzije do usijanja”, kaže protojerej Kuzmanović.
– Preuzeo sam dužnost u Vukovaru prije dva mjeseca. No taj duhovni prostor svugdje je isti. Gdje postoje vjernici i kršćani, gdje postoji parohija i crkva, život se zasniva na istom, potrebe su iste i odgovori svećenika trebaju biti isti – kaže on, ali dodaje kako se ipak radi o specifičnom prostoru, osobito sada pred obljetnicu pada Vukovara, pa on osjeća “pojavu porasta tenzija” baš u ove dane.
S tim nekako dolaze do izražaja međuljudski odnosi. Znate kako? Sve više i više se priča, pogotovo zadnjih godina, otkako je naša država ušla u EU, o toleranciji koja kao da je zamijenila ljubav. Tolerancija podrazumijeva podizanje ograda i određenu distancu između ljudi, a ljubav se ne bavi tom isključivošću. Ljubav zahtijeva prisne odnose i to onakve kakve, zapravo, čovjek treba imati s Gospodinom. Taj osobni odnos treba biti zagledan u Gospodina i takav treba biti prema svojim bližnjima. E sad, plašim se da nas taj put koji nas vodi k toj toleranciji ne vodi u dobrom smjeru i da podiže sve više i više te ograde koje su podignute, vjerojatno, odavno. A poslanje cjelokupne živuće Crkve, čiji smo svi članovi, jer smo udovi Kristova tijela, jest da se bori protiv toga i poslanje je upravo spuštanje tih ograda i barijera – govori vukovarski paroh navodeći primjere stradanja po cijelome svijetu, od Sirije i Iraka do Afganistana.
– Njih također treba poštovati, ali se događa da one ljude koje viđamo svakodnevno, u našem mjestu boravka, u ovom gradu, odlazeći na posao i s posla, dovodeći djecu u školu, u trgovinama… da jednostavno okrenemo glavu od njih. To znači da od drveća ne vidimo šumu. A nadohvat ruke nam je koga bismo mogli pitati kako je, pozdraviti ga... Odatle treba krenuti. I onda će doći ljubav, empatija i suosjećanje s nekima koji su daleko od nas – tvrdi o. Kuzmanović dodajući da sve dok se boji kako se međuljudski odnosi neće razviti i sve dok se ljubav ne primijeni u svakodnevnom životu i prestane biti samo mrtvo slovo na papiru.
– Na što mislite konkretno? – pitamo ga.
– Na primjer, imam potrebu gradom ići ovako obučen, u svećeničkoj mantiji, kao što me vidite sada, i pozdravljam sve ljude. Mali je ovo grad i više-manje svi se znaju. Pokušavam, naprosto, ljudima dati na značenju, jer čovjek je nešto najsavršenije što je Bog stvorio. I svaki ljudski život je vrijedan. Ali neki ljudi u tome trenutku jednostavno okrenu glavu. Ali svakome gledam u oči, želim uspostaviti kontakt – govori paroh Kuzmanović koji kaže kako se na svakom bogosluženju moli za sve ljude ovoga grada.
Nikada im ne dajem naziv da su pripadnici neke grupacije jer su svi ljudi jednaki – kaže on i dodaje da su u Vukovaru dvojica svećenika Srpske pravoslavne crkve s oko 3000 vjernika.
Na pitanje koliko ima vjenčanja, krštenja i koliko ljudi treba svećenika, on kaže kako tih “svetih tajni” ima proporcionalno broju ljudi, a njih je sve manje i manje.
– Smanjen broj udjela u svetootajstvenom životu je zato što se mnogo ljudi odselilo u nekoliko prošlih godina, ali to je problem cijele Slavonije. Vjernici zadovoljavaju svoje potrebe u Crkvi, ali taj se broj smanjuje iz godine u godinu – kaže on.
Kada se govori o oprostu i pomirenju, o. Saša Kuzmanović kaže kako se svi trebaju vratiti na pozicije da u svakome prepoznaju lik Božji.
– Svi smo stvoreni na njegovu sliku, bez obzira na to tko je kakve boje kože, nacije… Kod Krista smo svi jedno. Da bismo nadvladali sve to, trebamo porušiti sve granice koje su među nama. Praštanje i oprost su kršćanske vrline, uz ljubav, kojima je prožeto cijelo sveto evanđelje i Kristova doktrina. Da bismo se nazvali kršćanima i da bismo u sebi nosili Božji lik, trebamo opraštati – kaže on dodajući kako ima i ona teza da treba oprostiti, ali nikako i zaboraviti.
Sigurno je pozitivno da ne padne nešto u zaborav i da postoji sjećanje na nešto. Mi se, primjerice, danas sjećamo događaja iz ranog razdoblja Crkve, stradanja mučenika, slavimo ih, na njihovim mukama podignuta je Crkva, ali iz svega toga što se sjećamo i ne zaboravljamo trebamo izvući odgovarajuću pouku. Ako se povijest ne nalazi “ekonomiji spasenja”, onda nismo izvukli nikakvu pouku iz nje. Uz to sjećanje, da ne padne nešto u zaborav, da imamo vrlinu opraštanja i oprosta, to je jednako ljubavi, jer jedno bez drugoga ne ide – tumači vukovarski paroh, koji na upit je li se uspio susresti s kolegama iz Katoličke crkve kaže da će mu to biti jedan od prvih sljedećih koraka.
– Trebalo mi je malo vremena dok sam pohvatao sve konce, ali jedan od koraka sigurno će biti susret svećenika s područja Vukovara. Znate kako to ide, svježe su rane povezane sa svime pa bih iskoristio posredovanje na razini episkopa i biskupa i pokušao ostvariti te kontakte i susrete. To je poželjno. Mi u svakodnevnom životu trebamo pokazati nastojanja i dijalog koje imaju na vrhu jedne i druge Crkve, koji se neprestano događaju. To moramo pokazati i mi u našoj maloj zajednici. To je dobro i zbog naroda – kaže vukovarski paroh.
Sve je to lipo, ali zrtva je zrtva, agresor je agresor. I treba ich zvati po imenu.