Kao početak službenoga socijalnog naučavanja u Katoličkoj crkvi uzima se enciklika Rerum novarum pape Lava XIII. od 15. svibnja 1891. Zahvaljujući toj vremenom ‘iznuđenoj enciklici’ u mnogim europskim zemljama započinju rasprave o socijalnim prilikama u kojima svoju egzistenciju ostvaruju upravo ti vjernici katolici, govor o socijalnome nauku Crkve postaje zapravo govor o nauku o socijalnim obvezama katoličkih vjernika, o njihovoj društvenoj angažiranosti u ublažavanju ili uklanjanju društvenih nepravdi – svejedno tko ih je prouzročio.
Od tada do danas, društvene, političke i religijske okolnosti određivale su intenzitet zauzetosti pojedinih, ne samo crkvenih institucija, za mnoge teške situacije u kojima su se našli zapadnoeuropski kršćani. Također, i u Hrvatskoj.
Novi oblik ideologije
No, unatoč vrijednostima koje kroz svoja tri veoma važna načela – načelo općega dobra, supsidijarnosti i participacije ili sudioništva – promovira socijalni nauk Crkve, svakodnevno se u Hrvatskoj susrećemo s prijeporima između različitih crkvenih (vjerskih, odnosno klerikalnih) i građanskih udruga (ukupno ih je više od 50.000), što se na najbolji način vidi u pitanjima obitelji, braka, razvoda, pobačaja, ali i o odnosu prema radu, radnoj nedjelji, ‘grijehu struktura’. Temeljem iznesenih stajališta i javnoga djelovanja pojedinih predstavnika nekih udruga, čak i onih koje nastupaju s vjerskim predznakom, razložno se postavlja pitanje: može li socijalni nauk Katoličke crkve poslužiti kao alat „u rješavanju konkretnih društvenih problema“ (kao na primjer u pitanju zabrane rada nedjeljom, pri čemu u cijelosti dajem potporu fra Boži Vuleti i njegovu Institutu za kulturu mira iz Splita) ili se socijalni nauk Crkve sve više nameće kao alat za uvođenje nekoga novog oblika ideologije kojom Crkva želi ovladati u hrvatskome društvu, kao što je to slučaj s katoličkim udrugama različitih ‘svjetonazorskih boja’, što ni u kojem slučaju ne mogu podržati? Je li, kako to napisa uvažena profesorica Jadranka Brnčić, glavni cilj tih katoličkih udruga koje se tobože brinu za opće dobro svih ljudi u Hrvatskoj „usmjeriti društvo u jednom smjeru, prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve – da ona određuje moralne vrijednosti društva i da se hrvatsko društvo, inače multikonfesionalno i pluralističko, ravna prema usko shvaćenome katoličkom svjetonazoru?“.
Nažalost, profesorica Brnčić je potpuno u pravu! U to smo se mogli uvjeriti prigodom i nakon usvajanja u Saboru tzv. Istanbulske konvencije. Nikome od tih brižnih katoličkih, ili bolje rečeno klerikalnih udruga nije bilo važno javnosti govoriti o čitavome nizu nasilnih (zlo)djela koja u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva katoličkim ženama čine katolički muškarci. Nitko od njih nije se želio pozabaviti društvenim uzrocima psihičkoga, tjelesnog i seksualnog nasilja, uključujući “silovanje, prisilni brak, uhođenje, tjelesno nasilje, sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilni pobačaj, prisilnu sterilizaciju i seksualno uznemiravanje”. Kao da nikoga od njih nije briga da je prema relevantnim medijskim izvješćima u Hrvatskoj između 2013. i 2017. počinjeno 195 ubojstava, od čega je ubijena 91 žena i da su u najvećem broju slučajeva ubojice bili njima bliske osobe ili partneri i da su u prošloj godini u Hrvatskoj oko 8000 žena, najvećim dijelom katolkinja, bile žrtve nasilja.
Međutim, glavna preokupacija javnih kampanja tih naših tobože katoličkih udruga, kao i sličnih udruga u drugim istočnoeuropskim tranzicijskim zemljama (stječe se dojam da takvim svojim ponašanjem upravo one, a ne komunisti, postaju prijenosnici totalitarnoga načina razmišljanja) bilo je uvjeravanje javnosti da se usvajanjem ove konvencije na mala vrata uvode “rodna ideologija i srednji spol.“ U tu svrhu, kod nas je Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” prikupljala i predala nadležnome ministarstvu potpise za raspisivanje referenduma za otkazivanje Istanbulske konvencije. Bit će zanimljivo vidjeti jesu li uz svesrdnu pomoć klerikalnih udruga i nekih njima sklonih medija uspjeli u tome? Kako živimo u društvu u kojemu je jedan totalitarni (komunistički) način mišljenja zamijenjen drugim ništa manje bezazlenim (klerikalnim) u kojemu nije važno ŠTO netko kaže, nego TKO (iz crkvene hijerarhije) nešto kaže, neće me začuditi ako i uspije.
Bit ću stoga slobodan navesti ovdje mišljenje pape Franje s kojim se u cijelosti slažem – “Želim još jednom sa svom svojom snagom naglasiti da je pobačaj težak grijeh jer je riječ o oduzimanju nedužnog života... Međutim, moram ustvrditi da naprosto ne postoji grijeh koji Božja milost ne bi mogla dotaknuti i izbrisati” – a sve da bih problematizirao kako zloporabu prava na javno okupljanje tako i zloporabu temeljnih odrednica socijalnoga nauka Crkve koju vrše članovi Udruge 40 dana za život koji svojim bdjenjem pred hrvatskim bolnicama maltretiraju i stigmatiziraju osobe koje su iz bilo kojih razloga bile prisiljene učiniti nešto što one same nikada ne bi učinile da su imale drukčiji izbor. Stoga ne mogu podržati šutnju onih koji su u crkvenim i državnim institucijama izostavili dati tome svoj puni doprinos kao ni šutnju sadašnje vlasti da se takvim klerikalnim udrugama dopušta javni verbalni progon osoba koji su zbog situacije našli u neželjenoj situaciji.
Javni verbalni progon
Ja kao vjernik katolik smatram da bi takva javna okupljanja ispred bolnica trebalo zabraniti s jednim jedinim obrazloženjem: zaštititi žene od verbalnoga konfesionalno-svjetonazorskog nasilja. Nitko, naime, nema pravo drugome na takav način određivati moralne vrijednosti. Javni prostor u kojemu živimo ne smije biti prostor u kojemu je nekome „zbog blizine trona i oltara“ dopušteno vršiti svjetonazorsko nasilje nad drugim.
Također, ni jedna od naših katoličkih udruga nije se temeljitije pozabavila porukama pape Franje u povodu 7. festivala socijalnog nauka Crkve (u studenome 2017.) o temi „Vjernost jest promjena“. A Papa je tada rekao da kršćani katolici trebaju iskazati „vjernost čovjeku“, svejedno kojega on vjerozakona i životnog usmjerenja bio, jer to iskazivanje „vjernosti čovjeku“ za Papu znači prihvatiti zbiljsku, a ne virtualnu osobu, vidjeti njeno lice, njenu potrebu za nježnošću i milosrđem, a sve kako bi joj se pomoglo da iziđe iz bezimenosti i s periferije egzistencije. U Papinu razumijevanju ‘vjernosti čovjeku’ to bi značilo stvaranje mjesta za drugog i drukčijeg, posebno za one koji su zbog rata i gladi prisiljeni napustiti vlastiti dom, dakle za izbjeglice, na isti način kako neki drugi stvaraju prostor za Hrvate koji zbog ekonomskih prilika napuštaju Hrvatsku noseći na sebi od vlasti i od Crkve proglašenu stigmu ‘slabih domoljuba’.
Pogledajte video: Ovo su stvari koje trebate znati o mirovinskoj reformi
Crkva nije samo molitva. Crkva i vjera su život. Svećenici sa oltara su dužni pozvati vjernike na život u skaladu sa Božijem odnosno Biblijom. Dakle jasno i stalno naglašavati. Ne ubijanju nerođene djece! Ne neprirodnim istospolnim brakovima! Ne radu nedjeljom! Ne rodnoj ideologiji! Ne eutanaziji! To posebno vrijedi za katoličke udruge pa i svakog vjernika pojedinačno. Vjernici se moraju odlučio suprostaviti ovom liberalno anarhističkom ludilu.