Istinska sreća. Izraz je to koji vidim na licima svih oko sebe. Nesumnjivo je i na mojem. Jer tko ne bi bio sretan kada se nađe u prigodi da hrani, mazi i kupa prelijepo stvorenje od nekoliko tona – pravog, pravcatog azijskog slona... Mjesto radnje je utočište za slonove na tajlandskom Phuketu, kompleksu koji postoji više od deset godina. Svrha mu je briga o slonovima, mladima i starima, koji su istrgnuti iz lanaca, cirkusa, spašeni od teškog rada i zlostavljanja...
Dok se ulazi u kompleks koji je posvećen brizi o simbolu Tajlanda, sa zidova nove posjetitelje "pozdravljaju" fotografije starih. Mnogo je to sretnih i nasmiješenih ljudi koje je službeni fotograf utočišta uhvatio u trenutku dok su bili u mojoj poziciji. Na svim je spomenutim fotografijama i veliki crveni pečat koji poručuje da nema jahanja slonova. To da se slonove ne eksploatira za užitak turista, nešto je čime se u utočištu slonova na Phuketu jako ponose.
– Na ovoj smo lokaciji od 2014. Trenutačno imamo desetak slonova, a cijela je priča počela kada smo spasili jednog slona i slonicu i njihovo mladunče. Ta slonovska obitelj postala je zaštitni znak našeg utočišta. Mi se financiramo isključivo donacijama i ulaznicama jer spašavanje slonova ne financira ni naša vlada ni nevladine organizacije. Posjetitelji sada mogu sudjelovati u pripremi hrane za slonove, mogu ih hraniti i kupati, no u budućnosti nam je cilj da ne bude nikakve interakcije između posjetitelja i životinja. Morate znati da su neki od slonova koji su ovdje traumatizirani onim što su proživjeli. Zato im ni u jednom trenutku ne smijete pljeskati, jer za neke od njih to je znak koji ih podsjeća na to da su bili dresirani ili zlostavljani. Pokazat ćemo vam kako da ih hranite i morate se pridržavati svih pravila, jer to su ipak divlje životinje – objašnjava Ani, vodičkinja u utočištu za slonove.
Nakon uvodnih riječi Ani internacionalnu grupu od 30-ak ljudi, među kojima je i poveća grupa influencerica iz Portugala, Italije i Ukrajine, koje su posjet utočištu shvatile kao još jednu priliku za svoju samopromociju na društvenim mrežama, što je uključivalo i kasnije međusobno gađanje blatom (!?), zbog upadanja u kadrove fotografija, vodi do stolova na kojima su posložene posude s onim što će biti hrana za slonove. U posudama je riža i razno bilje, od čega posjetitelji rade okruglice kojima će hraniti slonove. Pored stolova je i hrpa izrezanih lubenica u kojima slonovi uživaju. Ta plemenita bića dnevno pojedu i po 400 kilograma hrane i popiju do 150 litara vode. Hranu probavljaju oko dva sata.
POVEZANI ČLANCI:
– Slonovski izmet se skuplja, čisti, suši, miješa s vodom i, nećete vjerovati, pretvara u jednu vrstu papira. Taj je papir malo grublje kvalitete, a koristi se za izradu razglednica, knjiga i bilježnica. Tako izrađene bilježnice kasnije se doniraju školama u planinskim predjelima Tajlanda. Tako da se može reći da svi vi sudjelujete u jednoj vrsti kružne ekonomije jer ste kupili ulaznicu. Cijenom od te ulaznice mi kupujemo hranu za slonove – uz smijeh pojašnjava Ani.
Nakon što je hrana za slonove pripremljena, posjetitelji njome, uz točne upute vodiča i čuvara slonova, hrane te divove. Slonovi se svaki dan važu, jer se tako prati njihovo zdravstveno stanje, a posebno su vezani za svoje čuvare koji žive u tom kompleksu. Što je i logično jer se o slonovima brinu 24 sata. Neki od čuvara u spomenutom kompleksu žive sa svojim obiteljima.
– A što se događa kada čuvar ide na godišnji ili na bolovanje? – pita jedan od posjetitelja.
– Tog slona onda preuzme drugi čuvar. No to je moguće samo ako su dva slona prijatelji – objašnjava Ani.
Eto, i slonovi očito, baš kao i ljudi, cijene prijatelje, razmišljam dok ipak s malom dozom straha i povećim oprezom prilazim Mahutu kako bih mu dala komad lubenice. S početkom hranjenja te veličanstvene životinje nestaje sav strah. Kako kod mene tako i kod drugih posjetitelja jer nitko od nas ne može vjerovati da se uopće našao u ovoj prigodi. Hranjenje je tek prvi korak, jer nakon toga počinje slonovski wellness, koji uključuje mazanje blatom, četkanje te njihovo kasnije kupanje i tuširanje. Zahvaljujući tome posjetitelji u sebi valjda ponovno otkrivaju djecu, o čemu svjedoči cika, smijeh, veseli uzvici na više jezika...
Ani kasnije objašnjava da zlostavljane slonove koji dođu u utočište, utočište kupuje od cirkusa ili njihovih vlasnika koji ih iskorištavaju za težak rad. Za starog slona cijena je 20.000 dolara, a za mladunče 200.000 dolara. Ogromni su to iznosi za zemlju u kojoj prosječna mirovina iznosi 600 bahta (oko 15 eura). No slon je i zaštitni znak Tajlanda, kazna za njegovo ubojstvo je vješanje, a danas u Tajlandu ima desetak utočišta sličnih onom na Phuketu. Te životinje nije neobično sresti kako hodaju po tamošnjim cestama, no nažalost često ih se može vidjeti i kako sputani lancima čekaju da ih zajaše neki turist.
Osim populacije azijskih slonova, u Tajlandu žive i bijeli slonovi, kojih prema nekim podacima ima 25. Smatraju se svetinjom i simbol su tamošnje kraljevske obitelji, a kada se takav slon, koji nije bijel, već mu je koža svjetlija od kože drugih slonova te je blago roza, nađe u prirodi, održava se ceremonija na kojoj se bijeli slon pokazuje kraljevskoj obitelji. Prema hinduističkom vjerovanju, takvog slona imao je bog Indra pa se smatra da donose slavu i sreću, a što više takvih slonova imaš, više vrijediš. Svi bijeli slonovi u Tajlandu, simbolično, vlasništvo su kraljevske obitelji, iako te životinje ne žive sputane, već slobodno lutaju prirodom.
Tajland je ustavna monarhija s bogatom povijesti, a do 1939. bio je poznat kao kraljevstvo Sijam. Kroz povijest su njime vladali kraljevi i vojne hunte, a i danas je kažnjivo govoriti protiv kralja i kraljevske obitelji. Propulzivna su ekonomija, a u njoj važan kotačić čini upravo turizam. No zemlja, moglo se naslutiti iz riječi lokalnog stanovništva, nije socijalna država, što se najbolje vidjelo tijekom pandemije COVID-19. Jer Tajland je poput većeg broja zemalja u tom dijelu svijeta tijekom pandemije bio zatvoren za posjetitelje gotovo dvije godine. A to je značilo i manjak prihoda i težak život za njegove stanovnike. Kako je to izgledalo, opisuje Adam, jedan od lokalnih vodiča.
– U ovom sam poslu 25 godina, no tijekom pandemije COVID-19 nije bilo turista, zemlja je bila zatvorena i život nije bio lagan. Vlada nije subvencijama pomagala nama koji smo zbog pandemije ostali bez posla. Morao sam raditi što god da bih preživo, što je uključivalo i kopanje kanala. Kao turistički vodič za devet sati rada zaradim oko 300 bahta, što je oko 10 dolara. No zadovoljan sam svojim životom. Žena mi je poginula u tsunamiju 2004. pa sam ostao sam s dvoje djece. Oni su danas odrasli ljudi koji studiraju i jako sam ponosan na to. Živim tu, u kućici na plaži, brinem se o mačkama, trudim se biti dobar čovjek, ne činiti nikome zlo i dobro mi je – kaže sa smiješkom Adam.
Smiješak često vidite na licima Tajlanđana, zbog čega tu zemlju zovu i zemljom smiješka, a tajlandsko shvaćanje života zapadnjake, razmažene i materijalizmom i komforom, ostavit će u čudu. Jer Tajlanđani su, kao i veći dio stanovnika Indokine, naučili teško živjeti, puno raditi i imati malo. No rijetko ćete ih čuti da se žale na teške uvjete života, iako neki od njih rade i po dva-tri posla kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Ono o čemu vam oni neće govoriti, ali hoće stranci koji žive u Tajlandu je – korupcija.
Kao valjda svugdje u svijetu, da bi se dobile dozvole, pokrenuo posao ili počelo raditi bilo što, potrebno je znati nekoga tko zna nekoga. I onda je potrebno tome nekome dati novac da bi se sve ubrzalo. Poduzetnički sustav koji egzistira u Tajlandu zapadnjaku je nerazumljiv. Lokalci će vam reći da su porezi niski ili ih uopće nema. Da bi se pokrenuo posao, ne morate čak ni imati poslovni prostor. Dok se šećete Phuketom i Bangkokom, nije neuobičajeno vidjeti krojače koji na cesti obavljaju krojačke popravke, improvizirane obiteljske restorane brze i ukusne hrane među kojima neki imaju i Michelinove zvjezdice, zatim pričuvne autoradionice, praonice rublja, salone za masažu...
Sve su to mali obiteljski poslovi u kojima rade svi članovi obitelji. A kako to funkcionira, najbolje se može vidjeti u Kineskoj četvrti u Bangkoku, koja nakon 17 sati poslijepodne postaje pravo grotlo mirisa, okusa i zvukova. Jer nakon što se zatvore poslovnice banaka, ljekarne ili klasične trgovine, na scenu stupaju pričuvna kolica ili štandovi na kojima se kuha. Pravi street food može se pojesti za sitan novac, posao traje nekoliko sati prije nego što se pripremljena hrana pojede, posuđe opere na cesti, a štand pospremi do sljedećeg dana. I po viđenom, nitko se tu ne zamara nikakvim dozvolama ili gabaritima na brzinu sklepanih ugostiteljskih terasa jer će vam ulični prodavači hrane ponuditi ili da hranu pojedete s nogu ili da sjednete za neki od plastičnih stolova na stolce koji počesto sliče na one koji se mogu vidjeti u vrtićima. I često se nalaze gotovo na cesti dok oko vas jure motocikli i tuk-tukovi, najčešće prijevozno sredstvo u Tajlandu.
Na tim štandovima osim turista jedu i domaći, i to nerijetko cijele obitelji. Bangkok je kaotičan velegrad, koji s okolinom ima oko 12 milijuna stanovnika, i zanimljiva je kombinacija ultramoderne arhitekture i tradicionalnih građevina kao što su pagode ili bogato ukrašeni budistički hramovi. Njegova najveća turistička atrakcija bez sumnje je Kraljevska palača, golem kompleks koji u sebi i oko sebe krije mnoge ljepote, uključujući i Wat Pho, odnosno Hram ležećeg Bude. Riječ je o jednom od najvećih i najstarijih hramova u Bangkoku, čiji je zaštitni znak statua ležećeg Bude duga 45 i visoka 15 metara. Smatra se da predstavlja Budu u stanju nirvane, a u spomenutom kompleksu može se vidjeti više od tisuću prikaza Bude. A da bi se vidjela sljedeća atrakcija – Wat Arun (Hram zore), potrebno je brodićem prijeći preko rijeke. Taj se hram smatra jednim od simbola cijelog Tajlanda i vrvi turistima iz svih krajeva svijeta.
No kako izgleda današnji masovni turizam, i to u svom najgorem obliku, najbolje se vidi na Phuketu, otoku poznatom po lijepim plažama. Jedna od takvih je i ona u zaljevu Maya, koju je proslavio Leonardo DiCaprio u filmu "Žal". Zbog doslovno hordi turista koje je pohode, tajlandska je vlada zabranila kupanje na njoj pravdajući to zaštitom populacije morskih pasa. No ako se ne možete kupati na toj plaži, lokalni vodiči zauzvrat će vam ponuditi jedan od brojnih zatvorenih zaljeva. Problem je samo što u tome zaljevu u svakom trenutku ima barem 50-ak brodica pa je kupanje praktički nemoguće. Osim ako ne želite plivati u prljavom moru onečišćenom mazutom.
No plaža na Phuketu ima u izobilju, duge su i pješčane, samo treba biti dovoljno uporan da se nađe neko lijepo mjesto koje ne hodočaste turističke horde, što je neminovno kada mjesto od 350.000 stanovnika godišnje pregazi oko 12 milijuna turista. I, naravno, treba paziti na morske pse pa u tamošnjim hotelima nije neuobičajeno vidjeti oznake koje vas upozoravaju da dobro gledate na boje zastava na plažama. Jer boje označavaju jesu li morski psi primijećeni, na kojoj razdaljini, je li plaža sigurna za kupanje ili je kupanje bolje preskočiti... Iako je Phuket poharao tsunami prije gotovo 20 godina, dok se šećete gradom još uvijek možete vidjeti oznake koje pokazuju dokle je voda tada bila došla ili koje vas upućuju na pravce evakuacije, skloništa....
No dok neki novi potencijalni tsunami možda može zabrinjavati stanovnike Phuketa i njihove goste, takvih briga nemaju stanovnici Koh Panyeeja, plutajućeg muslimanskog sela. Riječ je o selu izgrađenom na vodi, čiji su stanovnici prije 200 godina došli iz Indonezije, sagradili svoje kuće na vodi te njih oko 2000 i danas živi tamo. Bave se ribarstvom i turizmom, a selo ima školu, bolnicu i džamiju. Kada je 2004. tsunami poharao Tajland, oni su prošli neokrznuti, jer su prvi stanovnici sagradili spomenuto selo vodeći računa da im nastambe ne budu izložene silama prirode.
Osim lijepe prirode i pješčanih plaža, Tajland će vam ponuditi i tržnice kao jednu od svojih velikih atrakcija. Jer ima ih svakakvih, od noćnih do plutajućih, pa i čak i jedna preko koje prelazi – vlak. Ta se nalazi u Maeklongu i kroz nju doslovno prolazi pruga i vlak, svaki dan oko 8 ujutro. Dolazak vlaka nagovještava zviždaljka, a u trenutku kada se ona oglasi, vlasnici štandova brzo pospremaju svoje stvari. Kada vlak prođe gore i dolje, tržnica ponovno profunkcionira u svom punom obliku nudeći voće, povrće, meso, ribe... I, naravno, razne kukce, poput zrikavaca ili škorpiona, koji su dio tajlandske kuhinje i smatraju se hrskavom delicijom. A da bi ih se pojelo, ipak je potrebno barem malo hrabrosti...