Ne opet, pomislim dok valjda treći put ja i cijela grupa dobivamo uputu da se premjestimo u drugi red. Mjesto radnje je kambodžansko-vijetnamska granica, koja se iz zapadnjaku nekih nedokučivih razloga, kao i ona između Tajlanda i Kambodže, prelazi – pješice. Tako je prelazi i lokalno stanovništvo i stranci, a neko fluidno objašnjenje lokalaca jest to da se tako sprečavaju potencijalne invazije iz susjednih država!? Valjda prema tom načinu razmišljanja, u tim pograničnim krajevima u kojima svaka zemlja polaže neko povijesno pravo na teritorij one druge, potencijalna neprijateljska invazija ne može biti pješačka. No bilo kako bilo, sama činjenica da na nekih 30 i nešto stupnjeva Celzijevih vučete kofere od jedne do druge granice po ne znam koji put stajete u red kako bi vam uzeli otisak prstiju (svih 10) i šarenice, pokazujete vizu i putovnicu, čini vas nervoznim. Nervoza se pojačava kada vam svako malo netko objasni da ste stali u – pogrešan red.
No objašnjenje tog tzv. pogrešnog reda dolazi ubrzo u vidu čovjeka odjevenog u neku uniformu. Nije vojna, nije policijska ni uniforma carine. Pažljivim promatranjem uoči se da je on neka vrsta posrednika. Za korupciju. Jer prvo pažljivo promatra dok ne uoči tko je voditelj turističkih grupa. Koje su po nekoliko puta promijenile redove u kojima su stajale. Kada uoči traženu osobu, onda joj pristupi. Slijede brzi pregovori koji se ukratko svode na definiranje cijene. Koju voditelj turističke grupe mora platiti kako bi mu grupa prešla granicu.
Nakon nekog vremena, tihi i žustri pregovori završe dogovorom: cijena za ulazak u Vijetnam je deset dolara po osobi. Novac prelazi iz ruke u ruku, a dok se to odvija, mladi vijetnamski policajac koji sjedi u staklenoj kabini i zadužen je za kontrolu putovnica i viza ni jednom nije podigao pogled. Kao da je nesvjestan onoga što se događa ispred njega. No to je malo vjerojatno jer, kako će kasnije biti pojašnjeno, plaćanje posrednicima za ulazak u Vijetnam "običaj" je koji egzistira dugi niz godina i zapravo je koruptivna djelatnost koja služi za povećanje plaća onih koji rade na granici. Odnosno to je ono, što bi Tong, lokalni vodič, nazvao "malom" korupcijom. Koja je za razliku od "velike" – dozvoljena. Jer, kako će Tong poslije, ne bez ponosa i s dosta entuzijazma, objasniti, za "veliku" korupciju se u Vijetnamu ide u zatvor. Svoje će riječi popratiti i primjerom.
– Neki ministri u vladi su tijekom pandemije COVID-19 kupovali cjepivo po manjim cijenama, a onda su ga prodali po znatno višim. Svi su uhićeni, osuđeni i zatvoreni. Korupcija se u Vijetnamu ne tolerira. Mi smo komunistička zemlja, a danas ih na svijetu nema puno. Osim nas, to su još Sjeverna Koreja, Kina, Laos i Kuba. Ovdje narod o svemu odlučuje. Biraju se predstavnici, a svatko može biti predstavnik naroda. No kada ti predstavnici budu izabrani, vlada nište ne može napraviti bez njihova odobrenja. Evo recimo, prije nekoliko godina vlada je htjela izgraditi nuklearnu elektranu, no narod je bio protiv toga. Narodni zastupnici su rekli ne i nuklearna elektrana nije izgrađena – pojašnjava Tong.
Priča to dok se vozimo prema Ho Chi Minhu (Saigon), glavnom gradu Južnog Vijetnama. Prolazimo pored nepreglednih polja riže i malih obrta koji su, kako će se ispostaviti poslije, temelj hibridnog vijetnamskog društvenog uređenja. Jer Vijetnam je komunističko-kapitalistička zemlja u kojoj je taj spoj još čudniji nego u Kini, koja je Vijetnamu bila uzor za društveno uređenje kakvo trenutačno ima. To društveno uređenje je u ekonomskom smislu toliko propulzivno da će, prema nedavnom predviđanju Andrewa Amoilsa, analitičara New World Wealtha, Vijetnam u sljedećem desetljeću imati povećanje bogatstva od 125 posto. Odnosno najveće povećanje bogatstva u bilo kojoj zemlji kada se gleda rast BDP-a po glavi stanovnika i broju milijunaša. Nestvarno sigurno zvuči podatak da u Vijetnamu već sada ima 19.400 milijunaša i 58 imućnih pojedinaca s pojedinačnim bogatstvom većim od 100 milijuna dolara. Stotine milijuna dolara u privatnom vlasništvu sigurno nisu prva asocijacija za zemlju čiji je puni naziv Socijalistička Republika Vijetnam, no Vijetnam je sve popularnija proizvodna baza za razne multinacionalne tehnološke, automobilske, elektroničke i tekstilne kompanije. O tome koje tvrtke posluju u Vijetnamu, govori i Tong pa spominje Samsung, Teslu...
– U Vijetnamu ima puno stranih kompanija koje ovdje rade i mi proizvodimo dosta toga. Nas ima oko 100 milijuna i politika države je da ne primamo izbjeglice. Ne primamo ih jer ne želimo jeftinu radnu snagu, a imamo oko tri posto nezaposlenih. I pet posto siromašnih. Ako nam dolazi strana radna snaga, ona mora biti visokoobrazovana. Što se tiče ekonomije, ovdje se porez plaća mjesečno i minimalno. To ovisi o primanjima. Ako su ti manja, ne plaćaš porez. U životu nisam platio porez – ne bez smiješka kaže Tong.
Iz njegovih riječi proizlazi da te država pušta da radiš i zarađuješ za sebe i svoju obitelj i sve dok si u nekim okvirima, odnosno dok ne postaneš grabežljiv, država se neće uplitati u tvoje financije. No ako počneš zgrtati bogatstvo, onda će ti pokucati na vrata. Nije to loš sistem, pomislim, dok slušam Tonga kako pojašnjava da on i njegova obitelj mjesečno za sve životne troškove trebaju oko 700 eura. U to ubraja stanovanje, hranu, školovanje djeteta, zdravstvo... No da ni komunizam, odnosno socijalizam nije više što je bio, svjedoči i to što roditelji školske djece plaćaju 30 eura mjesečno za potrebe škole, a i za zdravstvo Vijetnamci izdvajaju oko 20 posto iz svojih prihoda. Plaća liječnika je oko 400 eura mjesečno, s tim da liječnici pet godina moraju raditi za vladu. Prema Tongovim riječima, plaća Vijetnamaca ovisi o razini njihova znanja i vještina. Dok slušam njegova pojašnjenja kako funkcionira vijetnamska ekonomija, pomislim da bi se to bez sumnje svidjelo i nekim tzv. hrvatskim suverenistima.
– Kada strane kompanije dođu ovamo i žele nešto graditi, moraju angažirati Vijetnamce. Ne mogu dovesti svoje radnike jer im to nije dozvoljeno. Ono što izgrade, mogu koristiti 50 godina i onda to prelazi u vlasništvo vlade – kaže Tong.
VEZANI ČLANCI:
Osim o ekonomiji, Tong voli pričati i o Vijetnamskom ratu, jednom od mnogih koje su Amerikanci izgubili. Na tu činjenicu Tong je vrlo ponosan, a dok ga slušam kako spominje rat, shvaćam da je Vijetnamski rat zapravo neka tamošnja verzija ustaša i partizana. Jer Tong će pojasniti da je jedan njegov djed bio u vojsci Vijetkonga, dok je drugi mobiliziran, kako je pojasnio, protiv svoje volje, u suprotstavljenu vojsku. Vijetnamski rat, koji je kao i svaki rat, odnio tisuće i tisuće života, danas je pretvoren u – turističku atrakciju. Ispred Palače ujedinjenja, simbola bivše vlade Saigona, parkirano je nekoliko tenkova koji su valjda zarobljeni u spomenutom ratu. U samoj palači postoji dio u kojem su izložene razne bombe i artiljerija te džipovi koji su oteti Amerikancima.
Dok hodate ulicama Ho Chi Minha, Tong će pokazati i mjesto s kojeg je poletio zadnji američki avion tijekom evakuacije Saigona. No to turističko brendiranje rata nije ništa u usporedbi s onim što vas čeka kada dođete u kompleks Cu Chi tunela. Udaljeni su nekih 60-ak kilometara od Ho Chi Minha, a u turističkim vodičima reklamirat će se kao podzemno revolucionarno selo, čija duljina zajedno iznosi 200 kilometara te koje je izgradila komunistička gerila Vijetnama. U stvarnosti to je, barem u Tongovoj interpretaciji, neka vrsta uvrnutog Disneylanda s radnim nazivom: Kako ubiti Amerikanaca? Jer dok nas vodi kroz taj kompleks u prašumi, Tong vrlo entuzijastično objašnjava na koje su sve načine komunistički gerilci tijekom Vijetnamskog rata ubijali američke vojnike.
Pokazuje razne zamke i kako one funkcioniraju, a nestvarnost brendiranja načina na koji se nekog može ubiti, pojačana je pravom pravcatom – pucnjavom. Ispostavit će se da posjet kompleksu tunela nudi i iskustvo pucanja iz raznog vrsta oružja. No prije toga morate platiti metke. Cijena jednog metka je jedan dolar, pa tko voli nek' izvoli. Zapravo cijeli postav tog vrlo posjećenog turističkog kompleksa one malo starije podsjeća na, što bi se reklo, tekovine NOB-a. A da bi podsjećanje bilo potpuno, prije no što turisti krenu u razgledavanje tog kompleksa, trebaju pogledati, a što drugo nego propagandno-ideološki film. U kojem se, naravno, veličaju uspjesi komunističke gerile u borbi protiv mrskih američkih osvajača. Nakon pokušaja indoktrinacije slijedi razgled zamki, čija je jedina svrha bila ubijanje drugih ljudskih bića, a zatim i razgled glavne atrakcije – podzemnih tunela. Njih godišnje posjete milijuni turisti, kojima je omogućeno i da sami iskuse kako je izgledalo kretanje kroz skučene i male prolaze pod zemljom. Jedan dio tunela očito je prilagođen baš u tu svrhu, što postaje još očitije kada Tong demonstrira kako su komunistički gerilci koristili tunele. Prvo nogom razgrće zemlju ispod koje se zatim ukaže jedva vidljiv poklopac. Zatim uklanja poklopac i uskače u usku rupu, u koju teško da bi stao kakav zapadnjački turist ili turistkinja normalnih tjelesnih gabarita. Nakon što je ušao u spomenutu rupu, Tong navlači poklopac, čije se kamuflaža stopi s okolinom. Nekoliko minuta poslije ponovno izviri iz spomenute rupe i ponosno kaže: – I tako su ubijali Amerikance.
Ta opetovana priča o ubijanju Amerikanca već postaje toliko iritantna, pa ga netko pita: – I Amerikancima koji dođu ovamo isto pričate na koje su ih sve načine ubijali?
Nakon kraće šutnje, Tong odgovara: – Oni ne znaju što se ovdje događalo. Mlađi mi kažu da ništa od ovog što im pričam nisu znali, a stariji da su im nešto sasvim drugo o Vijetnamskom ratu govorili. Kažu mi i da je to što su im govorili, bila propaganda američke vlade.
A ovo nije propaganda vijetnamske vlade, koja priča svoju povijesnu "istinu", mislim si već pomalo umorna od te glorifikacije rata. No iako je Vijetnamski rat očito postao turistički brend zbog kojeg u tu zemlju godišnje hrle milijuni turista, pogrešno bi bilo reći da je to jedino što Vijetnam nudi. Jer to je zemlja prekrasne prirode i bogate povijesti koja seže do 200 godina prije Krista. To je i zemlja motocikala koji su, slobodno bi se moglo reći, i jedan od njezinih simbola. Što se posebno vidi u Ho Chi Minhu, gradu od gotovo deset milijuna stanovnika, koji ima 8,5 milijuna registriranih motocikala. Motocikl je najčešće prometno sredstvo i zato što je jeftin, jer ga se može kupiti za cijenu do 1000 eura, a služi za prijevoz cijelih obitelji, pa nije neuobičajeno vidjeti kako se na jednom voze roditelji s djecom. Čak i s malim bebama. Osim toga, to je prijevozno sredstvo kojim se prevozi sve što treba, za male obiteljske obrte koji su otvoreni na cesti, pa se na motociklima često mogu vidjeti vozač i suvozač okruženi plinskim bocama, stolcima, stolovima, posuđem... Da je motocikl glavno prijevozno sredstvo na ulicama Ho Chi Minha, jasno je svakome tko je ikada zakoračio na te ulice. Prelazak ceste posebna je avantura jer zeleno svijetlo na semaforu ne znači ništa pa se pješaku često dogodi da se u pokušaju prelaska ceste u tren nađe zaglavljen među stotinama motocikala. No ono što je posebno zanimljivo jest to da taj prometni kaos savršeno funkcionira jer svi znaju kuda trebaju ići. Nesreća, koliko god to nestvarno zvučalo, nema.
Ho Chi Minh kaotičan je velegrad u kojem se izmjenjuju prizori nebodera koji paraju nebo s niskim obiteljskim kućama, a među gradske atrakcije, osim Palače ujedinjenja, spada i zgrada opere, zgrada pošte i katedrala Notre Dame, kao podsjetnik da je Vijetnam nekada bio francuska kolonija. Pokušaj izbavljivanja iz francuske kolonijalne vlasti bio je i razlog ratova koji su se u i oko Vijetnama vodili u 20. stoljeću. Iz današnje perspektive rekli bismo da su ti ratovi bili tzv. proxy ratovi, odnosno ratovi preko posrednika, jer nakon što je Francuska izgubila rat 1954., Vijetnam je podijeljen na Sjeverni i Južni. Južni je bio pod kontrolom Amerikanca, a želja za neovisnošću i ujedinjenjem zemlje poslije je dovela do sukoba gerilaca Vijetkonga, koje je podupirao Sjeverni Vijetnam, sa snagama Južnog Vijetnama, koje su podupirali Amerikanci. Koji su u taj rat ušli, kako bi, što je službeni narativ, spriječili širenje utjecaja tadašnjeg SSSR-a i komunizma.
No, kao što je poznato, Amerikancima njihov naum nije pošao za rukom, rat su izgubili, a Vijetnam je i danas zemlja u kojoj je na vlasti Komunistička partija. E sad, je li Vijetnam više komunistička ili više kapitalistička zemlja, teško je reći. Njihova ekonomija je propulzivna, na što su Vijetnamci jako ponosni. Kao što su ponosni i na činjenicu da su u Vijetnamskom ratu pobijedili Amerikance, iako mnogi od njih traume tog rata nose i danas. Poneki od njih, ispod glasa će se ipak požaliti i na korupciju, dok će još tiše kazati da javna kritika vlade, vlasti i partije, nije poželjna, a kamoli dozvoljena. No to je sve rjeđe poželjno i u ostatku tzv. liberalno-demokratskog svijeta...
FOTO Misterij 'zelene zgrade' u N. Zagrebu: Utrošeni su milijuni, nikad nije imala stanare, a što joj nosi sudbina...?
