Povijesna je ironija to što su Njemačka i Rusija saveznici

Razloge dobrih njemačko-ruskih bilateralnih odnosa treba objasniti u kontekstu događaja nakon pada Berlinskoga zida 8. studenoga 1989. koji simbolizira trijumf slobode nad komunističkim totalitarizmom. Epohalna je zasluga Mihaila Gorbačova da je dopustio izvoz njemačke Mirovne revolucije u ostale komunističke zemlje, članice Varšavskog vojnog saveza. Na prvim demokratskim izborima poslije Drugog svjetskog rata građani su na miran i civiliziran način ostvarili slobodu i demokraciju u totalitarnim državama od Labe do Urala. Ako se po Hegelu povijest ljudskoga roda vrednuje kao napredak duha u svijesti slobode, onda je Gorbačov zasigurno najzaslužnija osoba za trijumf slobode nad totalitarizmima u Europi potkraj 20. stoljeća. Nakon demokratskih izbora u Njemačkoj Demokratskoj Republici, koji su održani u travnju 1990. godine, vlade istočne i zapadne Njemačke otvoreno su izrazile želju za zbližavanjem i ujedinjavanjem, što je izazvalo zabrinutost među članicama NATO-saveza.

Najpoznatiji njemački bankar Thilo Sarrazin pripremio je reformu monetarnoga sustava prema kojemu se njemačka marka uvodi kao jedinstveni novac u obje države. Njemački kancelar Helmut Kohl odlučio je nakon toga svojim zapadnim saveznicima i službeno priopćiti nakanu o ujedinjenju dviju njemačkih država. Ostao je zatečen kada je njegov prijedlog naišao na odbojan stav kod zapadnih saveznika. Velika Britanija i Francuska rezolutno su rekle “ne”, dok su Sjedinjene Američke Države postupile pragmatično, rekavši da nemaju ništa protiv ujedinjenja Njemačke uz uvjet da rakete srednjega dometa budu stacionirane na istočne granice ujedinjene Njemačke, a da nova država ostane članica NATO-saveza. Očekivale su, naime, da takav prijedlog neće biti prihvaćen u Moskvi.

Mihail Gorbačov je genijalno procijenio da će u ujedinjenoj Njemačkoj dobiti jakog i pouzdanog saveznika kao u vrijeme politike željeznog kancelara Otta Bismarcka pa je bio velikodušan u pogledu ustupaka koje su tražile Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska. Ugledni Der Spiegel prokomentirao je neočekivana događanja lakonski da su Nijemcima "suvišni neprijatelji na Istoku uz ovakve ‘prijatelje’ na Zapadu". Nakon što je 12. rujna 1990. potpisan glasoviti ugovor "Dva plus četiri" između dvije Njemačke i četiri države koje su 1945. okupirale njemački teritorij, Gorbačov je počastio Genscherovu delegaciju gajbom krimskoga sekta, što je simbolički predstavljalo početak jednog novoga rusko-njemačkog savezništva i zahlađenje njemačkih odnosa prema britanskom Foreign Officeu i američkom State Departmentu.

Neposredno nakon ujedinjenja Njemačke dolazi do gašenja vojnog saveza Varšavskog pakta, a ubrzo i do raspada Sovjetskog Saveza. U siječnju 1991. Varšavski pakt su napustile Poljska, Čehoslovačka i Mađarska, a osam godina poslije postale su punopravne članice NATO-saveza. Pridružile su im se 2005. i tri baltičke države, bivše članice Sovjetskog Saveza. Temeljna odrednica njemačke politike nakon ujedinjenja bit će gospodarsko jačanje Europske unije sa svrhom da se Njemačka nametne kao jedinstvena gospodarska velesila. Uvođenjem zajedničke europske monete eura, Njemačka će preuzeti vodeću ulogu gospodarskoga kreatora u Europi.

Foto: Jan Woitas/DPA/PIXSELL

Blaga reakcija na aneksiju Krima

Politolozi koji su izrazili bojazan da će Njemačka po završetku Hladnoga rata prestati biti središte svjetskih događanja, što je doseglo vrhunac stacioniranjem raketa srednjega dometa, nisu bili u pravu. Njemačka je nakon ujedinjenja prestala biti glavnim objektom političkih događanja stranih velesila, a u novom tisućljeću postaje veoma utjecajni subjekt kreiranja svjetske gospodarske politike. Brzina kojom je Njemačka izišla iz gospodarske krize 2008. ostvarena je primarno zbog velikih investicija u Rusiji. Odlučnost kojom je njemačka vlada spremna uvesti red u monetarno-financijsku politiku Europske unije i prisiliti ležerne mediteranske članice na red, rad i odgovornost, jamac je da će oči međunarodne javnosti sve više biti uperene u Berlin, odakle će se ubuduće iščekivati razborita i kompetentna rješenja u prevladavanju gospodarske krize. Naravno, to vrijedi i za naše genijalce na Markovu trgu. Ujedinjena Njemačka ubrzo preuzima vodeću ulogu u kreiranju novog društveno-političkog poretka nakon raspada Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, kao što su se pribojavali engleski i francuski diplomati. Zahvaljujući dominaciji njemačke diplomacije, Europska unija 22. siječnja 1992. priznaje nove države koje su nastale na ruševinama bivše Jugoslavije iako su Francuska i Velika Britanija nekoliko mjeseci prije izrijekom naglasile da to nikada neće učiniti.

Bio je to definitivni krah versajskog mita o ljubavi među južnoslavenskim narodima. Propao je i plan Warrena Zimmermana o očuvanju krnje Jugoslavije bez Slovenije, pa prvom pendreku američke diplomacije u Srednjoj Europi nije preostalo ništa drugo osim napisati memoare kako se urušila jedna država koju su zdušno podržavali NATO i Varšavski pakt te nepregledno mnoštvo nesvrstanih država.

Glavni njemački protivnik Velika Britanija, koja do danas nije prihvatila euro, igrat će podređenu ulogu sluškinje Sjedinjenih Američkih Država pokušavajući se kroz NATO uključiti u kreiranje novog svjetskog poretka koji će proizaći iz "sukoba civilizacija", u čemu će doživljavati kontinuirani bojkot Njemačke.

Ugledni američki politolog sa Sveučilišta u Harvardu, dugogodišnji savjetnik State Departmenta još od vremena Jimmyja Cartera, pokojni Samuel Phillips Huntington (1927–2008) smatrao je da će nakon sloma totalitarnoga socijalizma, raspada Varšavskog vojnog saveza i završetka “Hladnoga rata“ u 21. stoljeću doći do oštroga sukoba među civilizacijama ("Clash of Civilizations"). Tri dominantne civilizacije: zapadnjačka, islamska i azijska borit će se u bliskoj budućnosti za prevlast u svijetu. Sjedinjenje Američke Države ostat će vođa zapadnjačke civilizacije, Kina će sa svojim zapanjujućim gospodarskim rastom i velikim ljudskim potencijalom postati vođom azijskog civilizacijskoga centra, dok je ostavljeno pitanje koja će od islamskih zemalja postati predvodnik islamske civilizacije.

Kao početak sukoba civilizacija politolozi su često navodili Treći zaljevski rat, odnosno drugi napad na Irak 22. ožujka 2003. godine. Nakon što je kancelar Schröder odbio u sklopu NATO-saveza sudjelovati u invaziji na Irak, engleski mediji ironično su prokomentirali njegov bojkot neobičnim podsjetnikom da je željezničku prugu Berlin-Bagdad svojedobno izgradio Bismarck. Na sličan način je Angela Merkel odbila sudjelovati u napadu NATO-a na Libiju, dokazavši da Njemačka može autonomno voditi međunarodnu politiku neovisno o formalnom članstvu u NATO-savezu. U pogledu politike prema Siriji, Rusija je imala kontinuiranu podršku njemačkog ministarstva vanjskih poslova na čelu s ministrom vanjskih poslova Frankom-Walterom Steinmeierom koji je pokazivao visok stupanj razumijevanja za Putinovu podršku sirijskom predsjedniku Basharu al Assadu. Ironija je povijesti da je Rusija kao pravna nasljednica nekadašnjega Sovjetskog saveza nakon raspada Varšavskog pakta dobila u ujedinjenoj Njemačkoj pouzdanog partnera i pritajenoga saveznika koji u pravilu nije podržavao akcije NATO saveza, osim u bombardiranju Beograda.

Kontinuitet dobrih odnosa između Njemačke i Rusije ponajbolje potvrđuje blaga reakcija njemačke vlade nakon ruske aneksije Krima. Kada su se očekivale oštre gospodarske sankcije Europske unije, njemačke firme Siemens i Deutsche Bahn potpisale su ugovore o investicijama u Rusiji. Štoviše šef Siemensa, Joe Kaeser javno je pred medijima priznao da je ugovor potpisao uz suglasnost vlade Angele Merkel.

Heideggerove bilješke

Prijateljstvo s Rusijom i izvrsna gospodarska suradnja posebna su priča novije njemačke politike nakon ujedinjenja. Bivši kancelar Gerhard Schröder svesrdno se trudio da neko od uglednih njemačkih sveučilišta nagradi počasnim doktoratom Vladimira Putina, nastavljača politike Petra Velikoga prema Njemačkoj, ali su uvijek nailazili na nepremostiv otpor autonomije njemačkih sveučilišta koja, očito, ne žele dodijeliti počasni doktorat bivšem utjecajnom djelatniku KGB-a. Njemački ministar vanjskih poslova, socijaldemokrat Frank-Walter Steinmeier slovi kao nastavljač Schröderove politike prema Rusiji.

Steinmeier je kao školovani diplomat bio šest godina šef kabineta u Schröderovoj vladi. Čak i nakon Putinovih eskalacija s Krimom i pritajenoga slanja vojske u istočnu Ukrajinu, Steinmeier je ostao odlučan u svome političkom stavu da prijetnje sankcijama nisu prudentno političko rješenje. Naravno, jer ne odgovaraju njemačkim gospodarskim interesima.

Da je uvijek bilo simpatija prema ruskoj kulturi u njemačkim intelektualnim krugovima, potvrđuje slučaj Martina Heideggera, najvećeg filozofa 20. stoljeća. Ovih su dana objavljene Heideggerove bilješke pod naslovom "Crne bilježnice" (Schwarze Hefte) koje se pozorno analiziraju, između ostaloga, i zbog navodnog Heideggerova antisemitizma. Zanimljiva je Heideggerova bilješka nakon čuvenoga pakta Molotov-Ribbentrop, sporazuma o nenapadanju, potpisanom uoči početka Drugog svjetskog rata. Heidegger piše u svojim bilješkama da su ateizam i boljševizam zapadnjački izum koji je nametnut ruskom narodu i ruskoj kulturi. U dubini ruskoga bića krije se posebna religioznost i smisao pitanja o božanskom. To će tek izići na vidjelo, smatrao je Heidegger. Ostaje otvoreno pitanje je li se to dogodilo pojavom Vladimira Putina koji inzistira na povratku ruskom pravoslavlju kao preduvjetu društveno-političkoga napretka.