Na Badnju večer brodice pune vjernika otisnut će se s mola u Puntu i nekoliko minuta gaziti more prije nego što pristanu na otočić Košljun, smješten tek šest metara iznad mora, između grada Krka i Punta, u zaljevu Puntarska draga.
U onih nekoliko koraka koji od pristaništa na Košljunu vode ka crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, gdje će se održati polnoćka, svečarski raspoložene pridošlice proći će pokraj kipa svetoga Franje Asiškog i pripitomljenog vuka te kapelice Svetog Porođenja u kojoj se iza stakla nalaze najstarije jaslice u Hrvatskoj, iz 17. stoljeća.
Otvorit će zatim vrata franjevačkog samostana Navještenja Marijina franjevačke provincije sv. Jeronima, ugledati klaustar, i ući u renesansno crkveno zdanje iz 1523. godine, podignuto na mjestu stare benediktinske romaničke crkve, u kojem će slaviti rođenje Krista.
Crtica iz povijesti kaže da je Košljun, koji danas administrativno pripada Krku iako mu je Punat bliži, bio nastanjen još u antičko vrijeme, kada je na njemu izgrađena vila rustica nekog bogatog Rimljanina. Od devetog do petnaestog stoljeća tu su obitavali benediktinci, u glagoljaškoj opatiji. Smrću opata Dominika samostan je bio napušten pa je na molbu vlasnika otoka - krčkih knezova Martina i Ivana Frankopana - papa Nikola V. dopustio da ovamo 1447. godine dođu franjevci opservanti iz Krka.
Nekoliko dana prije Božića košljunsku oazu mira posjetili smo i mi. Domaćin nam je bio fra Diego, gvardijan franjevačkog samostana u kojem osim njega živa dvojica preostalih stanovnika otočića koji se prostire na sedam hektara – fra Alfons i fra Stjepan. Fra Diego ovdje je već cijelo desetljeće, fra Stjepan dva. Fra Alfons je najstariji među njima. Devedeset i tri su mu ljeta. U vrijeme sezone Košljun je odredište brojnih turista, a od ožujka do studenog na duhovne vježbe i obnovu ovamo dolaze obitelji, mladi, svećenici, bogoslovi.
- Ljeti je puno ljudi, no mi imamo uvijek posla. Brinemo se za okoliš, ima tu praktičnih radova, fizikalija, ali i intelektualnog rada pa zimi više čitamo - izgovara gvardijan uvodeći nas u crkvu u kojoj će se služiti polnoćka i misa za Božić.
- Ovdje se nalazi prikaz Posljednjeg suda - pokazuje nam iznad oltarnog luka - najveća ulje na platnu u Hrvatskoj. Dimenzije su slike, koja prikazuje raj, čistilište i pakao, 5 puta 10 metara. Djelo je to venecijanskog slikara Francesca Ughetta iz 1653. godine, a na njemu su prikazana 123 lika. Slika je rađena po mjeri.
Dok kročimo ka oltaru, pogled nam prelazi po starim slikama svetaca, upotpunjenih suvremenijim križnim putem Ive Dulčića koji je tu završio jer se župniku koji ga je naručio djelo nije svidjelo. Bilo mu je previše moderno. Fra Diego kaže da Dulčićev križni put u ovoj crkvi izaziva dvojake reakcije, od oduševljenja do negodovanja. No on smatra da se savršeno uklopio baš tu gdje jest.
Baš za ovu crkvu rađeni oltarni poliptih iz 1535. godine djelo je venecijanskog majstora Girolama da Santacrocea.
- Iz ugovora koji je tadašnji gvardijan sklopio s majstorom, možemo pratiti nastanak umjetnine, od njezina planiranja do izvedbe - priča gvardijan pokazujući nam na njemu u likovima svojih svetaca zaštitnika, sv. Ivana Krstitelja i sv. Katarine, prikazane Frankopane, Mariju Katarinu i njezina oca Ivana koji su bili donatori crkve, svaki s po tisuću zlatnih dukata.
Na poliptihu je i sveti Kvirin, zaštitnik Krka, koji drži maketu s vjernim prikazom crkve na otoku. Zanimljivo, sam je pozlaćeni okvir skuplji od slike.
U crkvi su još i oslikane grede, barokni oltari, korska sjedala... Iza glavnog oltara pokopan je fra Ivo Peran (1920-2003) koji je u komunističkom režimu završio na robiji, bio osuđen na smrt streljanjem, no kasnije ipak pomilovan. Za fra Ivu u tijeku je postupak beatifikacije.
Marija Katarina Frankopan također počiva u crkvi i nedaleko od ulaza nalazi se njezina nadgrobna ploča. Dukate je samostanu na Košljunu i ostavila uz uvjet da bude pokopana u zemlji svojih otaca pa su njezini posmrtni ostaci devet godina nakon smrti u Veneciji preneseni na otok. Bilo je to 1529. godine.
Ne može se sa sigurnošću reći ni da jesu, ali ni da nisu ovdje i kosti njezina oca Ivana Frankopana, zadnjeg plemića otoka Krka. Naime, na nadgrobnoj ploča koja se može čitati poput kakva rebusa ne piše njegovo ime, nego ga simbolizira odsječena glava, dok frankopanski grb predstavlja njegovo prezime.
Iz crkve nas fra Diego vodi u razgledavanje samostanskih zbirki - arheološke, sakralne, prirodoslovne i etnografske. Gledamo sarkofag djevojčice iz 3. stoljeća, stoljeće starije urnu, ulomak kamene grede... Govori nam fra Diego kako je u samostanu bila i niža gimnazija, prva u kojoj se na području Istre i Kvarnera nastava odvijala na hrvatskom jeziku. Kuća novicijata - razdoblja obuke i pripreme budućih redovnika prije polaganja zavjeta tijekom kojeg se utvrđuje jesu li ili ne pozvani na redovnički život - ovdje je od davnina.
Razgledajući dalje zbirke dolazimo do sklopivog drvenog raspela s kojeg je, prema vjerovanju, Isus za procesije dozivanja kiša 1723. godine proplakao. Upravo s ovim čudotvornim raspelom izloženim u crkvi Svetog Bernardina, u kojoj je samostanski postav sakralne umjetnosti, običavale su se za sušnih razdoblja na Krku organizirati pokorničke procesije. Fra Diego kaže da se u kronikama bilježi kako je kiša nakon procesija uistinu padala.
U samostanu je i bogati knjižni fond, s preko 30 tisuća naslova, među kojima je oko stotine inkunabula. Na Košljunu je i jedan od tri primjerka na cijelome svijetu atlasa grčkog astronoma i geografa iz 2. stoljeća Klaudija Ptolomeja, tiskanog u Veneciji 1511. godine. Etnografska zbirka sadrži, između ostalog, primjerke narodnih nošnji s cijelog Krka. Možda nisu najznačajniji, ali su svakako najzanimljiviji dijelovi nošnji rubi - pokrivala za glavu žene. Naime, po načinu stavljanja ruba moglo se razlikovati djevojku, udanu ženu, udovicu koja više ne planira udaju te udovicu koja se želi opet udati. Ipak, djeci za posjeta samostanskim zbirkama nekako u sjećanju najviše ostaje Kabinet čuda u kojem su u vitrini uz preparirane bjeloglavog supa, kornjaču i druge životinje izloženi i janje s dvije glave i janje s jednim okom.
Iz svijeta prošlosti i čuda mi krećemo ka vanjskom svijetu pa s fra Diegom odlazimo najprije do vrta i pokraj 150 stabala maslina odlazimo do malene zatvorene plaže na kojoj se smiju kupati jedino redovnici. Tu su i ostaci nekadašnjih zidanih svlačionica. Odavde se, opet pokraj stabala maslina, vraćamo ka ulazu u samostan i produžujemo desno, iza njega, do samostanskog groblja gdje su nekoć bila pokapana i svjetovna, a danas samo crkvena lica. Počiva ovdje i najstariji franjevac na svijetu, fra Berard Antun Barčić, koji je umro 2016, u 106. godini. Bio je fra Berard i prirodoslovac, dobro je proučio Košljun, izbrojavši ovdje stotine biljnih vrsta.
Dok s groblja, koračajući po žirovima pootpadalima s hrastova crnike kojima obiluje park-šuma na Košljunu, inače proglašena posebnim rezervatom šumske vegetacije, stižemo do kapele Sv. Križa pred kojom su u obliku tlocrta Jeruzalema postaje križnog puta. U ovoj je kapelici čašćeno čudotvorno raspelo koje je proplakalo. Na Košljunu je i freskama oslikana kapelica sv. Franje od koje put vodi do špilje Gospe Lurdske.
Mi se naposljetku pokraj kapelice Svetog Porođenja na kojoj je uklesana godina 1651. i gdje se nalaze najstarije jaslice u Hrvatskoj s figurama Isusa, Marije, Josipa te glavama magarca i vola nepoznatog, ali po riječima struke vještog autora iz doba baroka, vraćamo do mola odakle se barkarijolom vraćamo u Punat, shvativši opravdanost riječi fra Mavra Velnića: “Biti na Krku, a ne vidjeti Košljun slično je kao biti u Rimu, a ne vidjeti papu”.
Blago nama