I ovogodišnji Božić bit će pandemijski. Poseban Božić. Ili Božić u posebnim okolnostima. Kao što je bio i prošli Božić. I Uskrs. I prošli i pretprošli. No za razliku od prošloga Božića, ovogodišnji će se ipak u najvećoj većini crkava dočekati tradicionalnim misama polnoćkama. Mise u ponoć služe se isključivo u božićnoj noći i upravo one daju posebnu draž tome najradosnijem kršćanskom blagdanu. Božić bez polnoćke kao da nije Božić. Lanjski pandemijski Božić bez polnoćki bio je krnji Božić.
Na sreću, ove godine nema strogih epidemioloških mjera, pa će crkve diljem zemlje biti otvorene za badnja bdjenja i polnoćne mise. Doduše iz kriznog stožera poručuju vjernicima kako je mudrije ostati doma i pratiti misu na televiziji, što je, također, jedno od obilježja i noviteta u ovome vremenu. Mnogi su vjernici tijekom pandemije sudjelovali u euharistijskim slavljima iz svojih naslonjača i dnevnih boravaka putem interneta ili televizije. Zasad još nema istraživanja koja će pokazati koliko će to utjecati s jedne strane na pastoralnu praksu, a s druge na duhovnost samih vjernika.
Neki predviđaju kako će se nakon pandemije drastično smanjiti ionako mali broj praktičnih vjernika na bogoslužjima. No zasad nitko nema nikakve brojke na kojima bi mogao temeljiti čvrsta predviđanja. Ali, ipak postoje razmišljanja pojedinih svećenika, poput onoga posljednjih dana isusovca p. Borisa Jozića, koji je ovogodišnju preporuku kriznog stožera za gledanje misa na televiziji komentirao kako “čovjek može pratiti misu na televiziji, ali za doživjeti mora biti tamo, mora biti dio toga jer sveta misa nije nikada samo jedna predstava koju gledamo, nego predstava u kojoj sudjelujemo, u kojoj ti i ja postajemo ‘glumci’, dio smo toga i dio smo te žrtve, tu u potpunosti dajemo Gospodinu i on se daje nama”.
Posebno poglavlje pandemiji njezinu utjecaju na crkveni život u svojoj knjizi “Neostvarena sloboda” posvetio je jedan od naših vodećih teologa fra Ante Vučković, koji kaže kako nam je “kriza s koronavirusom pokazala u kojoj je mjeri tjelesna prisutnost ujedno i religiozna”.
“Vjera je utjelovljena, nije bijeg od svijeta, tijela i stvarnosti. Mi se u stvarnost ukorjenjujemo sakramentima. Što smo duže u kontaktu s njima, to smo sve dublje u zbilji. Suvremeni liberalni svijet želi odrezati te korijene i ostaviti nas da lebdimo u virtualnom svijetu – bez povijesti i znanja o njoj, bez duboka kontakta s drugima, uz razlomljene obitelji i bez značajnijeg odnosa sa svojim narodom i Bogom. Slobodni let virtualnog svijeta moguć je samo ako se letačima prerežu korijeni koji ih drže čvrsto na zemlji”, kaže fra Ante Vučković, dodajući kako je se “opisana protuteža Crkvi događa na nesvjestan način” te da se “nisu mediji borili protiv svetih misa zbog toga što bi bili upoznati s teologijom tijela i što bi poznavali važnost tjelesnosti u katoličanstvu, no ipak su dobro uočili da se u sakramentima događa nešto važno”.
“To je svojevrsno priznanje da je Crkva uistinu oslonjena na kamen, da se njezino mistično tijelo oslanja na stvarnost”, veli fra Ante.
Premda se javnosti koja je izvan Crkve čini kako se Crkva nije dovoljno prilagodila epidemiološkim mjerama, u stvarnosti je posve suprotno. Odnosno, upravo se iz ovih riječi fra Ante Vučkovića vidi koliko su tjelesnost (utjelovljenost) i sakramentalnost važni u životu Crkve te da je ona suradljiva do krajnjih granica. Prihvatila je dio mjera koje su i sada na snazi, ali ne želi ugasiti euharistijska slavlja i vjerničku prisutnost u njima, jer se radi o esenciji duhovnoga života.
Također, s druge strane, Crkva je prilagodila i neke dugogodišnje navike, pa su, primjerice, u ovom vremenu pandemije mnoge župe započele s blagoslovom obitelji i doma već krajem studenoga i početkom prosinca, premda bi blagoslov u “mirnodopska doba” započinjao redovito nakon Božića tj. blagdana sv. Stjepana. Sve to govori o razumnom i suradljivom ponašanju crkvenih institucija u vremenu pandemije.
I ružno je Crkvu i vjernike prozivati zbog odlaska na misna slavlja, osobito u ovako svečana vremena. Najjednostavnija paralela mogla bi se povući s predblagdanskim gužvama u šoping centrima. Gdje se također misli na tjelesnost, ali neke druge vrste. S time da nikada ne treba smetnuti s uma da se radi o jednim te istim ljudima. Jer i oni iz šoping centara idu u crkvu, kao što oni iz crkve idu u šoping centre. Isti je to svijet. Blagost božićnih blagdana trebala bi nam pomoći da sve to shvatimo i prihvatimo. Tako ćemo lakše podnijeti i težinu vremena u kojoj živimo. Sretan vam i ovaj Božić!
Gledati polnoćku na televiziji ili otići u crkvu, to nikada nije bilo pitanje koje su si vjernici postavljali. To pitanje postavlja vrh klera iz osobnih interesa!