Službeno nije država, ali upravlja sama sobom. Najuspješnija je u obrani od koronavirusa od početka pandemije, moguće na cijelom svijetu, a za razliku od praktički svih razvijenih gospodarstava, rast će u 2020. godini.
I uza sve to, golem dio proračuna troši na vojsku kako bi se obranila od, tvrdi vlada, agresivnog susjeda. Tajvan je sve to, ali i puno više. Otok odmetnut od Kine, koji nije član Ujedinjenih naroda ni većine međunarodnih organizacija te uvelike ovisi o pomoći Sjedinjenih Država, imao je dobru 2020. godinu, zaključuju oni koji ga promatraju. Tijekom božićnog prijepodneva Hrvatska je zabilježila 1643 nova slučaja koronavirusa, a umrle su 84 osobe. Druga je brojka među najgorima od početka pandemije, ali prva je ukazivala na trend smanjenja širenja virusa u Hrvatskoj.
Tajvan, pomalo i nevjerojatno, u trenutku pisanja ovog teksta imao je 799 oboljelih od koronavirusa. Ne u jednom danu ili tjednu, ne aktivnih, ne uvezenih ili domaćih, već ukupno od početka pandemije. Dakle, ukupno dvostruko manje nego Hrvatska na Božić. Od koronavirusa umrlo je sedam ljudi, posljednji 11. ožujka. Bio je muškarac u 40-ima koji je koronavirus pokupio u SAD-u gdje je deset dana bio u posjetu obitelji.
Tajvan inače ima 24 milijuna stanovnika, gotovo šest puta više od Hrvatske. Nije 2020. bila blaga prema Tajvanu samo u tom pogledu, vlada je u Taipeiju, glavnom gradu, objavila da će gospodarstvo ove godine rasti 2,5%, a kinesko (bez Tajvana) 2%. Bit će to prvi put u čak tri desetljeća da će rast Tajvana premašiti kineski.
Brzina je bila ključna
Što je tajna uspjeha otoka u sprečavanju širenja koronavirusa?
Prije svega, brzina: u zračnim lukama su još 31. prosinca 2019. počeli provjeravati temperaturu putnicima iz kineskoga grada Wuhana u kojem se koronavirus prvi put pojavio, i to kada se praktički ništa o koronavirusu nije znalo. Prve je slučajeve Tajvan imao 21. siječnja, nakon čega je zabranjen dolazak stanovnicima Wuhana, a svi iz Kine morali su proći provjere. Sve se to dogodilo još prije prvog zaključavanja u Wuhanu koje počelo 23. siječnja.
Ubrzo su kontakti onih rijetkih koji su se zarazili virusom stavljeni u izolaciju. Zemlja kasnije nije ni morala ići u “lockdown”, ali je zabranjivala i ograničavala ulazak strancima. Čak 253 dana nije imala nijedan slučaj širenja virusa, od travnja do prosinca. Kad je protekli tjedan dobila prvi slučaj mutiranog virusa iz Ujedinjenog Kraljevstva, zemlja je opet reagirala brzo i uvela zabranu ulaska svim strancima od 1. siječnja, uz rijetke iznimke. Te mjere omogućile su, smatraju neki stručnjaci, zemlji da ne uvodi “lockdown” što pak nije ubilo ekonomiju.
Profesor na Fakultetu političkih znanosti Davor Boban proveo je veći dio 2020. u Tajvanu te nam je iz prve ruke rekao što je njihovo društvo shvatilo kao prioritete.
– Tajvan je bio pripremljen za epidemiju i prije nego što je izbila. Nakon negativnog iskustva sa SARS-om 2003. kada su imali više od 600 slučajeva, vlasti su bile pripremljene za izbijanje neke nove epidemije. Uz to, građani su bili vrlo disciplinirani i nosili su maske na licu čak i kada je bilo samo nekoliko zaraženih u zemlji – ističe Boban te nastavlja što su tamošnji stanovnici napravili drukčije u odnosu na, primjerice, Europu ili SAD.
– Upravo pripremljenost vlasti i disciplina građana pridonijeli su kontroli širenja virusa. No, Tajvan je i otok koji se od ožujka gotovo potpuno izolirao od vanjskog svijeta te je ulazak u zemlju stranim državljanima onemogućen, uz rijetke iznimke. Tajvanski državljani smiju ulaziti u zemlju, ali odmah moraju u 14-dnevnu karantenu. Uz to, na Tajvanu se ove godine mogla vidjeti razlika između zapadnjačkog i tajvanskog pristupa koroni. Dok su proljetos svi Tajvanci nosili maske u javnosti, mnogi zapadnjaci su to ignorirali. Tek kad je stigla naredba vlasti u travnju da u javnom prijevozu svi moraju imati maske pod prijetnjom novčane kazne, i preostali zapadnjaci su ih počeli nositi – govori nam što je vidio iz prve ruke, a sve je to očigledno dalo odlične rezultate.
Iako je većina godine i na otoku potrošena na koronavirus, druge političke priče, posebno one o odnosima s Kinom i SAD-om, i dalje su zanimljive. Uz to je i priča o osnivanju Tajvana vrlo zanimljiva. Kad su komunisti predvođeni Mao Ce-tungom pobijedili u građanskom ratu, nacionalisti su se povukli na otok Tajvan gdje su 1950. ustanovili vlastitu državu koja je na početku bila i međunarodno priznata.
Tajvan je najprije bio pod vlašću nacionalističke vlade koju je predvodila stranka Kuomintang, koja postoji i danas. Lider je Tajvana bio Čang Kai-šek. Od 1980-ih je prošla kroz demokratske promjene i danas funkcionira kao jedna od rijetkih liberalnih demokracija u Aziji.
No, odnosi sa sve agresivnijom Kinom uključuju i zveckanje oružjem, a Peking otvoreno prijeti silom, na što Taipei reagira kupnjom američkog oružja. Važno je pritom dodati da Peking smatra Tajvan svojim teritorijem, a otok nije dio UN-a, te ga kao državu ne priznaje ni njegov najuporniji saveznik SAD.
Magazin Atlantic status teritorija prošle je godine nazvao “geopolitičkim apsurdom”. S putovnicom Republike Kine, kako je službeno ime Tajvana, može se putovati po svijetu, ali ne i ući u zgrade UN-a. Vlasti otoka danas su istodobno liberalne i nacionalističke, suprotstavljene boljoj političkoj suradnji s Kinom. Na samom početku 2020. kao predsjednica je opet izabrana Tsai Ing-wen iz stranke lijevog centra, i to ispred kandidata Han Kuo-yua, kandidata desnog Kuomintanga koji zagovara, u jednoj od zanimljivijih povijesnih ironija Azije, nešto tješnje veze s Kinom.
Upravo je njegova stranka bila među osnivačima Tajvana, no ona stanovnike otoka vidi kao dio kineske nacije te zbog toga zagovara bolje odnose s Pekingom, uglavnom preko trgovine. Protivi se i separatizmu.
SAD okrenuo ploču 70-ih
Do ranih 1970-ih UN je priznavao nacionalističku vladu na otoku kao predstavnika cijele Kine, a zatim su komunisti u Pekingu postali predstavnici zemlje.
I SAD je u kasnijem dijelu tog desetljeća promijenio svoju službenu politiku i prišao Pekingu. Zbog toga danas samo 15 zemalja priznaje vladu u Tajvanu, među njima Gvatemala, Honduras i Vatikan.
– Tajvanske vlasti uvijek su s oprezom gledale na komunistički režim u kontinentalnoj Kini. Glavnog su saveznika od Korejskog rata imali u SAD-u te i danas postoji oštra retorika prema Kini. Nekad je nositelj oštrog stava bila stranka Kuomintang, ali sada je to vladajuća Demokratska napredna stranka koja se protivi ujedinjenju Tajvana s Kinom. Mislim da je mala šansa da će Kina vojnim putem nastojati uspostaviti kontrolu nad Tajvanom, ali će ga nastojati učiniti ovisnijim o Kini sve većom ekonomskom suradnjom – smatra politolog sa zagrebačkom adresom Davor Boban koji je od siječnja do rujna bio u Taipeiju.
Kina otok vidi kao svoju odmetnutu regiju i spremna ga je zauzeti. Više je puta Peking naglašavao da će to učiniti i silom, bude li trebalo. No, prije nego što bi upotrijebila vojsku, vlada središnje Kine želi to ostvariti mirnim putem. Predlagala je zato i formulu “jedna država, dva sustava” koja se formalno primjenjuje u Hong Kongu, a koja podrazumijeva liberalni i kapitalistički Hong Kong unutar komunističke Kine.
No, ta formula nakon 2020. ima sasvim novo značenje: Peking ju je, naime, većinom učinio nevažećom. Novim strogim zakonom o nacionalnoj sigurnosti skršio je oporbu u Hong Kongu i većinom onemogućio prosvjede protiv Pekinga koji su u 2019. dugo vremena potresali grad. Omogućeno je kažnjavanje građana zbog “subverzivnih poteza”.
Najpoznatiji prodemokratski aktivist Joshua Wong osuđen je na 13 mjeseci zatvora. Nedavno je napunio 24 godine. Kada to vide u Taipeiju, velikom broju tamošnjih građana, koji sami sebe sve češće nazivaju Tajvancima, a ne više Kinezima, formula “jedna država, dva sustava” drugo je ime za kinesku vlast i diktaturu. No, vlasti u Pekingu im jasno kazuju: mi otok vidimo kao teritorij naše države i spremni smo ga zauzeti i vojno.
Tako je i predsjednik Kine Xi Jinping, jedan od najmoćnijih političara na svijetu, još prije dvije godine jasno rekao da bi na pokušaj Tajvana da ostvari punu nezavisnost, što dio vlasti u Taipeiju i želi, uslijedio oružani odgovor Kine.
– Zemlja jača, nacija se pomlađuje i unifikacija između dvije strane tjesnaca (koji dijeli Kinu i Tajvan, nap. a.) velik je povijesni trend. Tako ujedinjena Kina poštovala bi formulu “jedna zemlja, dva sustava” – rekao je Xi te dodao da velike političke razlike nisu izlika za odbijanje unifikacije.
Kina je jednostranačka diktatura, a otok liberalna demokracija sa slobodnim i poštenim izborima na kojima se vlast redovito smjenjuje (predsjednik države od 2008. do 2016. bio je iz Kuomintanga koji je danas u oporbi).
– Nećemo obećati napuštanje primjene sile i zadržat ćemo opciju poduzimanja svih potrebnih mjera – rekao je Xi i dodao da bi se ova opcija mogla koristiti protiv “intervencije stranih sila” što je jasna aluzija na SAD.
Kina postaje agresivnija
Peking je prije 15 godina donio zakon protiv secesije usmjeren protiv Tajvana. Pokuša li se taj dio zemlje odvojiti, uslijedit će vojni odgovor – rekao je ove godine na obljetnicu zakona jedan od ključnih generala u Pekingu, Li Zuocheng.
– Ako je mogućnost za mirnu reintegraciju izgubljena, narodne će vojne snage, zajedno s cijelom nacijom, uključujući i narod Tajvana, poduzeti sve potrebne korake da razore bilo kakve separatističke planove i postupke – rekao je general.
Još nedavno je bilo kakva vojna intervencija Kine na otoku bila nezamisliva, ali to više nije slučaj. Posebno nakon događanja u Hong Kongu. Neki smatraju da bi Kina mogla potkraj ovog desetljeća postati vojno agresivnija prema otoku, a prema procjenama britanskih analitičara, gospodarstvo te zemlje preteći će SAD i postati najveće na svijetu već 2028. godine. Također valja reći da vojna intervencija u Tajvanu nije ni potpuno izgledna.
Umjesto toga, održava se nestabilan status quo.
– Čak i ako mislite da Kina neće vojno napasti, zasigurno će na vaše kalkulacije utjecati i ta opcija u glavi – rekla je u listopadu američka vojna analitičarka i stručnjakinja za Kinu Oriana Skylar Mastro za britanski Guardian.
Tajvan uzvraća: u posljednjih 10 godina Taipei je od Washingtona kupio naoružanja u vrijednosti od čak 23 milijarde dolara. Prije nekoliko tjedana vlada je najavila gradnju novih osam sofisticiranih podmornica koje bi u slučaju kineske invazije preko tjesnaca bile zadužene za obranu otoka. No, Tajvan ima otprilike 20 posto aviona te desetinu vojnika koliko i Kina. Zato se mora uzdati u partnerstvo sa SAD-om.
Tijekom 2020. Washington je u službeni posjet Taipeiju poslao dvojicu najviših dužnosnika (jedan je bio ministar zdravstva) od 1979. godine, u dva odvojena navrata, na što je Peking burno reagirao. Primjerice, u drugom posjetu, kad je na otok stigao američki doministar za razvoj i energetiku, Kina je u tjesnacu održala vojne vježbe te je poslala 40 aviona preko zamišljene linije koja odvaja dvije strane u zračni prostor Tajvana. Pritom i većina američkog establišmenta shvaća Tajvan kao jedan od svojih ključnih saveznika u Aziji, i teritorij na kojem se brane interesi SAD-a. Njegova lokacija, ekonomija i sigurnost ključni su za Washington, a kad bi Kina stavila otok pod kontrolu, postala bi u trenu sila na Tihom oceanu te bi kontrolirala neke od ključnih visokih tehnologija koje su dio tajvanske ekonomije, piše u spomenutom članku Atlantic.
Mogla bi dostavom nafte Japanu i Južnoj Koreji uvjetovati zatvaranje američkih vojnih baza u tim zemljama. Zato je administracija Donalda Trumpa posebno stroga u politici prema Kini, shvaća važnost otoka, a taj se smjer politike ne bi trebao promijeniti ni dolaskom administracije Joea Bidena na vlast 20. siječnja.
Pritom u SAD-u traju debate treba li Washington vojno pomoći vlastima otoka ako ga Peking napadne: “Nijedan američki život ne bi trebao biti izgubljen braneći Tajvan”, pisao je prije mjesec dana magazine American Conservative. U magazinu Foreign Affairs pak se početkom rujna našao tekst suprotnog zaključka: “Američka podrška Tajvanu mora biti nedvosmislena”.
No, ne treba misliti da su odnosi Kine i Tajvana pritom katastrofalni: oni su vrlo dobri trgovinski partneri. Daleko najveći izvoz Taipei ima prema Pekingu, čak 28 posto izvoza šalje u središnju Kinu, gotovo dvostruko više nego u SAD. I taj ekonomski napredak mogao bi biti ključan za održavanje statusa quo.
Rastu brže od Kine
No, dok u pozadini traju velike geopolitičke priče, vlasti su se 2020. primarno kao i druge zemlje morale boriti s posljedicama pandemije koronavirusa, ali i s velikim ekonomskim promjenama koje su također na otoku – uspjele.
Prvi put nakon 30 godina, otočna je ekonomija (2,5%), prema procjenama, rasla brže nego ona u središnjoj Kini (2%). Britanski je Economist opisao razloge za tako dobru bilancu u 2020: najprije, vlada nije uvela lockdown što nije slomilo tamošnju ekonomiju kao u nekim drugim zemljama. Zatim, kineski izvoznici dobro su pozicionirani odgovoriti na potražnju svjetskih tržišta koja posebno uvoze visoku tehnologiju s otoka. Oko trećine izvoza Tajvana otpada na tehnološke proizvode.
Otoku su koristile i carine koje je Trumpova vlada uvela na kineske proizvode pa su se neke tvrtke vratile iz Kine u Tajvan.
– Rast BDP-a u protekla dva desetljeća nije kakav je bio od 1960-ih do 1990-ih, ali je i dalje stabilan. Tada je godišnji rast BDP-a bio visok kakav je kineski od 1980-ih. Uz to, turizam nije toliko važan u gospodarstvu kao, primjerice, u Hrvatskoj, pa stroga izolacija zemlje nije toliko pogodila nacionalno gospodarstvo – govori nam politolog Boban koji je iz prve ruke imao prilike vidjeti kako izgleda tamošnje gospodarstvo.
No, naglašava, nije sve ružičasto, postoje i teme koje svakodnevno zaokupljaju ljude. Zemlju muči i odljev mozgova, i to upravo u Kinu. Snaga tamošnjeg gospodarstva privukla je već sada 400 tisuća otočana.
– Kinesko je gospodarstvo uvijek jako, bez obzira na to što je i tajvanska ekonomija jaka, a nezaposlenost niska. Problem je i demografija s obzirom na iznimno visoku gustoću naseljenosti te na potrebu za uvozom strane radne snage na ionako prenapučeni otok. Tajvan je 1945. imao šest milijuna stanovnika, a danas ih ima 24 milijuna – zaključuje zagrebački profesor.
I mi smo pobjegli ,iz Hrvatske na otok Irsku , a sto se tice Tajvana , nadrljali su ako ih Joe bude branio , on ni sebe nije spoaoban obranit .