Godina puna geopolitičkih promjena i velikih poteza završila je još jednim, pomalo neočekivanim, koji se ušuljao iz prikrajka i iznenadio mnoge. Europska unija i Kina tijekom božićnih su blagdana finalizirale sedmogodišnje pregovore o sklapanju investicijskog sporazuma. Kinezi su se obvezali otvoriti svoje tržište za investitore iz EU više nego ikad dosad, a europski dužnosnici s kojima smo razgovarali tvrde da je riječ o “najambicioznijem sporazumu koji je Kina dosad sklopila” s nekim u svijetu.
Sporazum otvara europskim ulagačima nove mogućnosti u proizvodnju električnih automobila u Kini, a otvara i kineski zdravstveni sektor. Europski će ulagači moći otvarati privatne bolnice i klinike u kineskim gradovima s više od 10 milijuna stanovnika. U području telekomunikacija Europljani će moći ulagati i u izgradnju digitalnih “cloud” kapaciteta, što je dosad u Kini bilo zabranjeno za strane investitore. Sporazum pokušava riješiti i neke velike probleme dosadašnjih europskih investitora u Kinu, koji se tiču prisilnog transfera tehnologije i zaštite intelektualnog vlasništva. A također se regulira i pitanje državnih poticaja, koje Kina obilato dijeli svojoj industriji, od čega štete imaju europski konkurenti.
EU je u sporazum uspjela ubaciti i neka pravila koja se tiču vrijednosti koje EU i Zapad žele zastupati i širiti, posebno prema Kini: održivi razvoj, ljudska prava u obliku zabrane prisilnog rada, koja se u sporazumu našla na inzistiranje Francuza, s aluzijom na prisilni rad u logorima u kojima kineski režim drži oko milijun Ujgura, pripadnika muslimanske manjine, u provinciji Xinjiang. Kinezi se, s druge strane, čine zadovoljnima dogovorom o investicijskom sporazumu jer se on događa na kraju godine u kojoj je kineski ugled u svijetu bio dobrano uzdrman zbog zataškavanja na početku izbijanja epidemije novog koronavirusa u Wuhanu.
No, jedno opravdano pitanje jest: je li EU ovim potezom razljutila Ameriku? Posebno jer je investicijski sporazum s Kinezima požurio uglaviti dok traje tranzicija između jednog predsjednika, Donalda Trumpa, koji je zaoštrio u trgovačkom ratovanju s Kinom, i drugog, Joea Bidena, koji će Ameriku vratiti predvidivijoj i uravnoteženijoj diplomaciji, ali neće vjerojatno nikad više vratiti Ameriku u stanje naivnosti prema Kini. Jake Sullivan, savjetnik za nacionalnu sigurnost u tranzicijskom timu Joea Bidena, komentirao je na Twitteru kako bi nova administracija više voljela da su se “naši europski partneri” unaprijed konzultirali o “našim zajedničkim zabrinutostima o kineskoj ekonomskoj praksi”. Bila je to poruka Europljanima da pričekaju da se Joe Biden i Kamala Harris usele u Bijelu kuću pa da povlače poteze prema Kini zajedno, kao dobri stari Zapad s velikim z.
No, dužnosnici iz Europske unije brifiraju novinare da ovaj investicijski sporazum nije sporan jer mu je cilj bio osigurati za europske investitore onu razinu otvorenosti kineskog tržišta koju američki investitori već imaju. I onu razinu koju kineski investitori na jedinstvenom europskom tržištu već uživaju. Cilj je vratiti ravnotežu u jedan tako neuravnotežen odnos. A potom EU i SAD mogu zajedno djelovati prema Kini u drugim područjima u kojima dijele “zabrinutost”. Ovaj investicijski sporazum veže Kineze nekim novim preuzetim obvezama, poput ratifikacije konvencije Međunarodne organizacije rada, koja zabranjuje prisilan rad. A zajednički američko-europski pristup prema Kini bio jest i ubuduće će biti (ne računajući Trumpa, za vrijeme kojeg se dogodio intermezzo) vezivanje kineskih vlasti za nove i čvrste obveze, preuzete u okvirima međunarodnog prava.
No, hoće li Kinezi zaista, primjerice, korigirati svoju politiku ugnjetavanja Ujgura, kao što možda očekuju Francuzi koji su inzistirali na formulaciji o zabrani prisilnog rada misleći pritom upravo na prisilno radno upregnute muslimane u provinciji Xinjiang? Francuski Le Figaro tvrdi: jednostavan odgovor je – neće. Kina negira postojanje takvih radnih logora, naziva ih kampovima za reedukaciju, dakle vjerojatno će izbjegavati suočiti se s problemom već na razini nazivlja. A Kina također ima i dugu povijest “ustupaka” Zapadu po pitanju ljudskih prava, piše Le Figaro. Uoči Olimpijskih igara u Pekingu “ustupak” je bio dopuštanje veće slobode medija, pa je svejedno u 2020. Kina zemlja s najviše zatvorenih novinara. Godine 2015. Kina je obećala da neće militarizirati Južno kinesko more, pa je svejedno do 2020. sagradila niz vojno utvrđenih umjetnih otoka. Britancima i svijetu Kina je 1997. obećala da će poštovati autonomiju Hong Konga, pa je 2020. i vezi s tim okrenula ploču.
Stramotno je da EU tako podilazi totalitarnoj Kini. Ista je priča sa feudalnim zaljevskim zemljama. Kina širi svoj utjecaj uz pomoć dubokih država na zapadu...