Telefoniranje s duhovima

Strujni krugovi elektronskih sklopova podložni su vanjskim utjecajima koji se smatraju smetnjama, a neki utjecaji nastaju zbog materijala od kojih su sklopovi izrađeni – tranzistori generiraju toplinski šum, koji je posljedica poluvodiča od kojih su načinjeni. Sve te smetnje nastoji se svesti na najmanju moguću mjeru.

No, u istraživačkoj disciplini zvanoj transkomunikacija od uređaja se očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i šumovima. Oni se koriste kao komunikacijski kanal s nepoznatim bićima iz drugoga svijeta, vremena ili dimenzije postojanja koje nazivamo duhovima.

Početak transkomunikacije
Prvi slučajevi transkomunikacije pripadali su u područje “elektronskih glasovnih fenomena”. Godine 1920. Thomas Alva Edison u intervjuu za Scientific American izjavio je kako vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljiva uređaja koji će, ako postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom mrtvih od svih spiritističkih tehnika.

Iste je godine Amerikanac Hereward Carrington u radijskom studiju prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli: “Čujete li me?”. Mikrofon je bio smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u zgradi. Oko 1930. više je istraživača, primjerice Talijan Centurione Scotto i Amerikanac Attila von Szalay, zapazilo glasove koji su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi put zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu.

Glasovi u cvrkutu ptica
Značajnija istraživanja glasova u šumu elektronskih uređaja počela su 1959. kada je Šveđanin Friedrich Ju00FCrgenson preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Na njima je čuo glasove kojih nije bilo u vanjskom svijetu, već samo na snimljenom materijalu kao da se za snimanja nešto uplelo u elektronske krugove uređaja za snimanje zvuka.

Švedska tvrtka za radiodifuziju poslala je svoje ljude da provjere što se događa. Koristeći se posebnim zapečaćenim vrpcama, i oni su snimili čujne glasove kojih nije bilo za snimanja. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender pozvao je Ju00FCrgensona u institut u Freiburg te proveo istraživanja, koja nisu samo potvrdila postojanje glasova na snimkama već su rezultati bili još bolji nego u prijašnjim eksperimentima.

Mnogi su se zainteresirali, a među njima i latvijski filozof dr. Konstantin Raudive, po kojemu su poslije ti glasovi i dobili ime “Raudiveovi glasovi”. Raudive je u Engleskoj - od 1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i Faradayeve kaveze, koji su onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I taj su se put pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i svim eksperimentatorima, predstavili kao osobe koje su umrle.

No, britansko Društvo za psihička istraživanja nije prihvatilo tvrdnju da su to glasovi umrlih osoba, odbacilo je rezultate i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Njegovi članovi rekli su kako su poruke glasova prešture i besmislene te su prekinuli sponzoriranje. No, pojavili su se drugi istraživači, primjerice, Hanna Buschbeck, Franz Seidl, Alex Schneider, Fidelio Köberle te čak katolički svećenik Leo Schmidt, koji je napisao knjigu “Kad mrtvi govore”. Transkomunikacija je stekla medijsku pozornost nakon objave rezultata u televizijskom showu “9 i tri minute” (“III nach Neun”) 25. siječnja 1980. S pojavom kompjutora i digitalnom obradom zvučnog zapisa glasovi su se mogli bolje isfiltrirati, a pionir na tom polju bio je njemački televizijski tehničar Theo Bleitgen.

Od psihofona do spiricoma
Austrijski istraživač Franz Seidl konstruirao je psihofon, uređaj za dvosmjernu transkomunikaciju. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventan oscilator, generator šuma i antenu poput radioodašiljača i prijamnika te mikrofon, pojačalo i još neke dijelove. Signal bićima s one strane šalje se tako što ga se miješa sa šumom, modulira i odašilje. Bio je to prvi u nizu sofisticiranih uređaja za komunikaciju sa svijetom duhova.

U Franklinu u Sjevernoj Karolini zaklada Metascience sredinom 1960-ih počela je istraživanje na području fenomena elektronskih glasova koje je trajalo sve do ranih 1980-ih. Ondje su George W. Meek i William J. O’Neal razvili spiricom, prvi dvosmjeran transkomunikacijski uređaj koji je radio u realnom vremenu. Umjesto vrpce na koju se snimaju glasovi uređaj je imao posebno dizajnirane elektronske sklopove koji su omogućavali trenutačno slušanje glasova bez potrebe za snimanjem i naknadnom reprodukcijom te prijenos pitanja eksperimentatora u “onostrani” svijet.

Uspješna i razgovijetna komunikacija uspostavljena je tek 1977. godine kada je upotrijebljena inačica spiricoma pod kodnim imenom Mark IV.

Tada su se pojavila tri entiteta, od kojih je jedan tvrdio da je umro 1830. godine opisujući “drugi svijet” kao još jednu razinu ljudske svijesti. U današnje vrijeme digitalna tehnologija omogućuje lakšu obradu signala nastalih u klasičnim analognim elektronskim sklopovima.

No, izvor tajanstvenih glasova koje usred prazne prostorije bilježe uređaji za snimanje, iako ih ljudsko uho ne čuje - ostaje nerazjašnjen misterij.