Recept i tehnika izrade čuvaju se već generacijama. Točnije, od 15. stoljeća, kada su ga domaćice počele raditi za svoje muževe rudare koji su u rudniku Sveta Barbara u Rudama pokraj Samobora iskopavali bakar i željezo. Nastao kao priprosto jelo od sira uz dodatak oraha koji su radnicima davali dodatnu energiju, poslije je ime dobilo po tradicijskom drvenom alatu greblici, koji se koristio za razgrtanje pepela u krušnoj peći.
U EU tek 1405 zaštićenih
Uz sir u rudarsku greblicu s vremenom su kućanice počele dodavati i druge sastojke, poput špinata, blitve, koprive ili žute mrkve, a od nedavno je ovo starinsko jelo 29. hrvatski proizvod zaštićenog naziva u Europskoj uniji te prvi zaštićeni gastronomski proizvod u Zagrebačkoj županiji. Oznaka je to, objašnjava Jelena Nikl, koja sa svojim suprugom Andrejasom vodi obiteljsku pekarnicu koja je jedini certificirani proizvođač greblice, koju dodjeljuje Ministarstvo poljoprivrede, za razliku od one koju je nedavno “dobila” samoborska kremšnita, a koju dodjeljuje Ministarstvo kulture.
– Na tom popisu na kojem je sad kremšnita također je i greblica, još od 2007. godine. No željeli smo korak više, pa smo odlučili tražiti zaštitu i na europskoj razini – govori Jelena Nikl, koja je zajedno sa suprugom osnovala udrugu kako bi pokrenuli cijelu proceduru.
Ona je postala tajnica udruge, Andrejas predsjednik, a dopredsjednica je Silvija Turk, ljubiteljica rudarske tradicije i zaljubljenica u Rude. Već 2017.Ministarstvo poljoprivrede odobrilo je udruzi Rudarska greblica prijelaznu, nacionalnu zaštitu, a sad je greblica “dospjela” u “društvo” 1405 zaštićenih proizvoda na razini EU. Što se tiče naše zemlje, uz greblicu, dosad je EU odobrio zaštitu, među ostalim, i malostonskoj kamenici, krčkom, drniškom, istarskom te dalmatinskom pršutu, neretvanskoj mandarini, ogulinskom kiselom zelju, baranjskom kulenu, ličkom krumpiru, poljičkom soparniku, zagorskom puranu, paškoj i ličkoj janjetini, varaždinskom i klipiću, slavonskom kulenu, međimurskom mesu ‘z tiblice, bjelovarskom kvarglu...
Receptura je javna
A poticaj za kretanje u postupak zaštite, dodaje Andrejas Nikl, bilo im je pojavljivanje različitih verzija rudarske greblice na tržištu koje su odstupale od izvorne greblice kakva se od davnina priprema u Rudama. On je tako tehniku pripreme naučio od svoje majke Ane, koja je zajedno sa suprugom pekarnicu otvorila krajem sedamdesetih. Andrejas je tamo odrastao, pa je svoje prve rudarske greblice naučio peći prilično rano. U želji da očuvaju tradiciju, prije 35 godina je u tom mjestu tamošnji KUD Oštrc pokrenuo i Dane rudarske greblice, kad se domaćice natječu u pečenju.
– Kod nas ju zovu “tenki kolač” iako nije sladak, a za izgled je bitno tanko tijesto. Bude mnogo pokušaja, ali često greblica završi kao pita od sira, a to nije to – kaže Andrejas Nikl, koji svojom pojavom, pak, ne odaje dojam tradicionalnog – s tetovažom na rukama, izlizanim trapericama i modernoj majici. No kad stavi “fertun” i primi tijesto u ruke, postaje jedan od rijetkih muškaraca samoborskog kraja koji greblicu zna ispeći i žmirećki. Upravo je to što se prenosi s generacije na generaciju tajna ovog “kolača”. Točnije, u vještinama koje svatko tko ga zna napraviti prenosi na svoje potomke. Svatko ima svoje “cake” za izrade pa, kažu, da greblicu radi njih dvadeset, ispalo bi toliko različitih verzija.
– Receptura je javna i svima dostupna, a naše “cake” ćemo zadržati za sebe – kaže obitelj Nikl. Ipak, s obzirom na to da je i Grad Samobor na svojoj internetsko stranici objavio recept, njega donosimo u posebnom okviru, za sve koji u svojoj kući žele probati ispeći ovo jelo, i to verziju sa špinatom. Jer, greblica je, ističu u samoborskoj gradskoj upravi, ogledni primjer kako od nečeg jednostavnog stvoriti nešto ukusno i kompleksno. A da bi to bila baš prava rudarska greblica, ne smije biti deblja od dva i pol centimetra i mora biti pravokutnog oblika. No da bi je proizvodili, mora se raditi isključivo u Rudama i okolici.
– Na svoja ćemo prodajna mjesta, deklaraciju i pakiranje sada istaknuti oznaku Europske komisije – zaključuju.